Alen Žunić

Spominjete identitet. Koliko je identitetsko pitanje zapravo bitno? Je li Slovenija dovoljno mala zemlja da kroz svoj kulturni, nacionalni pa i vizualni identitet može provući priču „male planinske zemlje“, dok se u Hrvatskoj ne možemo dogovoriti zbog prevelike razlike među regijama?

Često razmišljam o tome što je naš identitet, naše autohtono, a da ima odlike suvremenog svijeta. Postoji mit da imamo toliku raznolikost pa je teško odabrati, ali uvijek ističem Švicarsku, zemlju s 4 službena jezika. Njezini su dijelovi i geografski i arhitektonski i kulturalno posve različiti, no uspjeli su se dogovoriti kako se ujediniti i promovirati zajedničke elemente identiteta i prepoznatljivosti u svijetu. Kod nas se uglavnom sve temelji na prirodnim ljepotama i dalekoj povijest, ali pitanje je koje su karakteristike suvremenog identiteta Hrvatske – što to „proizvodimo“, a da je globalno unikatno, da nismo samo geografski naslijedili, u čemu imamo potencijal biti bolji od drugih ili zbog čega bi netko došao baš kod nas, a da to nisu samo sunce, more i priroda? Kada bi Hrvatska bila osoba, kako biste je nacrtali ili kako biste opisali njezin identitet?

Dakle, teško pronalazimo odgovore? Kad je u pitanju turizam, što bismo mogli učiniti da arhitektonska baština ostane očuvana, a ipak dostupna?

Kada bismo, recimo, uzeli Dubrovnik kao naš najpoznatiji grad, on je danas poput kulise. Turisti ondje dolaze vidjeti nešto autentično, međutim teško je to ostvariti kada ni sami Dubrovčani ne žive u tom gradu, već ondje samo iznajmljuju lokale i apartmane. Ostale zone oko staroga grada imaju potencijala, može ih se projektirati s jasnom vizijom. Naglašavam temu vizije jer bitno je postojanje jasne slike o izgledu i identitetu grada u budućnosti kako bi sve što gradovi rade u idućih 10 − 20 godina bila konkretna ulaganja u jasno definiranom smjeru. Vizija i identitet su početne točke koja usmjeravaju sve kasnije odluke, a tek onda ide planiranje u prostoru, ne obrnuto.

Spominjete viziju grada. Je li takvu viziju teško stvoriti? Postoje tehnološki napreci i mnoga druga, često nepredvidiva zbivanja…

Neki su se gradovi stvarali i širili inercijom, a neki su imali nedovoljno smjelu viziju i u oba su se slučaja javili problemi. Da pojasnim na konkretnom primjeru – grad s nevjerojatno smjelom vizijom je Dubai. Usred pustinje odlučili su stvoriti megagrad ni iz čega i u tome su uspjeli. A prije nego što je uopće počela gradnja, grad je razvukao cijelu mrežu prometnica s pet ili šest trakova, što je u početku djelovalo kao ludost, jer je izgledalo nepotrebno, no pogledate li kako se razvijao Dubai, vidite da se polako popunjavaju parcele između linija brzih cesta i nastavi li se grad razvijati tom brzinom, broj automobila uskoro će odgovarati toj davno vizionarski postavljenoj slici. Zaključak je − treba biti kreativno smion i planirati dugoročno. S druge strane, arhitekte često optužuju da samo skiciraju nerealne vizije zgrada i gradova i zato sam poklonik research designa koji omogućava da se prije smjele vizije napravi detaljno istraživanje i ispitaju sve mogućnosti razvoja. Kad spojimo detaljno istraživanje i smion pogled u budućnost, negdje na sredini je uvijek dobar odgovor.

Koliko su prošlogodišnja zbivanja utjecala na promjenu paradigme o kulturi stanovanja?

Dosta, jer vidimo kako dobro organiziran stambeni prostor mora biti multifunkcionalan. Stan je, ako imamo terasu, postao i naš „javni“, otvoreni prostor, postao je i radna zona ili mini teretana. Cijela situacija je bila katalizator za stvari koje se moraju pomaknuti. Dogodilo se sažimanje sadržaja u stanovanju, zgušnjavanje, ali i preklapanje, pa se i način života mijenja.