ALFI KABILJO

Jeste li bili uspješni u tome?

Relativno jesam, ali tada nije bilo baš puno automobila. Htio sam, dakle, otići na najsjeverniju točku u Norveškoj. Nekako sam se dovezao do Tromsøa, to je već polarni pojas. Ondje sam prenoćio u nekom hotelčiću misleći da ću drugi dan ići dalje. No, nisam uspio. Čekao sam 5 ili 6 sati da uopće prođe automobil pokraj mene. Tako da nisam došao do najsjevernije točke Europe.

Dobro, kako je to Vaša mama podnosila?

Užasno je patila. Počeo sam stopirati u Švicarskoj. Prijateljica moje mame je bila Švicarka i poslije rata nas je pozvala da joj dođemo u posjet. Zanimljivo je da smo tek iz sedamnaestog puta uspjeli dobiti vizu. Nekoliko dana nakon dolaska, shvatio sam da želim vidjeti Švicarsku. I tako sam autostopom putovao po cijeloj zemlji.

Šira javnost Vas možda nepravedno veže samo uz mjuzikl „Jalta, Jalta“. Smeta li Vam to?

Naviknuo sam. Ali mnogi nisu svjesni koliko sam dobrih stvari napisao.

Je li točno da kad komponirate mjuzikl krenete od zadnjeg songa?

Točno, krenem od finala. To činim i u svim novim mjuziklima koji nisu izvedeni jer me novi direktor „Komedije“ ne želi. Taj Krešimir Batinić koji je dirigirao moju „Jaltu“ nije me htio primiti tri mjeseca na razgovor i popljuvao je moje nove mjuzikle. On nije ni pogledao note, ni pročitao libreto ni poslušao snimke nijednog od mojih triju novih mjuzikala. Prvi od njih je „Madame Hamlet“. Radnja je vezana uz Saru Bernhardt koja je u Zagrebu kao žena igrala Hamleta. Jasna Bilušić je sjajno otpjevala songove iz „Madame Hamlet“ na sjajne tekstove velikog Mate Marasa. Isto je i s mjuziklom „Marilyn Monroe“ koji sam radio sa sjajnim libreto majstorom Ivicom Krajačem. Mislim da bi to mogao biti svjetski hit. Ne možete shvatiti takvu zločestoću. Ni treći mjuzikl, „Krađa Mona Lise“ s Mirom Gavranom, isto tako nije prošao. Tu doista ima krasnih songova.

Što mislite, zašto je tako?

On je nedorastao čovjek. On ne zna razgovarati, on je i depresivac. Nitko ne vjeruje da me je toliko ispljuvao. Pa ja sam to kazalište podignuo, moje su predstave igrale stotinu puta. Možda je to ljubomora ili mržnja.

Ali to nema ni komercijalnu logiku?

Naravno, tako je to u ovoj državi gdje se postavljaju ljudi koji nisu u stanju raditi svoj posao. Sad je u „Komediju“ došao novi direktor pa ćemo vidjeti.

Kako to vani funkcionira?

Ljudi koji vode institucije nešto znače, nešto su u životu napravili. A što su napravili ljudi koji vode „Komediju“? Da su barem bili neki redatelji. Oni imaju širu sliku, neki odnos prema književnosti i drugim umjetnostima. Postavljaju se ljudi koji nisu dorasli. U svijetu su mi igrali „Jaltu“ u tri verzije. To su sve paradoksi.

Vi ste veliki melodičar. Je li jedan od razloga rani ulazak u glazbu ili talent?

Apsolutno talent. Melodičara nema puno. Meni je Sammy Cahn, čovjek koji je napisao puno tekstova za Sinatru, dobitnik najvećeg broja Oscara, rekao da sam strašno talentiran kompozitor i čudio se što radim u toj antisemitskoj Europi. Zvao me da dođem u Los Angeles i da će mi on pisati tekstove. Uz talent, važno je to što sam ja od malena jako puno slušao Schuberta, Schumanna i Mendelssohna. Već sam s deset godina svirao Skrjabina. Kupovao sam note gdje god sam išao. Ali, ako nemate talenta, ništa od toga.

Koga najradije slušate kad je u pitanju dobra svjetska pop-glazba?

Franka Sinatru, jer su mu sve pjesme sjajne, a tekstovi odlični. On divno interpretira, nekoliko puta sam ga slušao uživo. Aranžmani su fantastični, to je baza. Taj „American Songbook“ je baza svega. To je to.

Imali ste puno poziva za odlazak izvan granice Hrvatske. Što Vas je tu zadržalo?

Recite mi, ima li igdje drugdje na svijetu ljepših mjesta? Proputovao sam i Havaje i Karibe, Južnu Ameriku. Za dva i pol sata iz Zagreba sam u raju nebeskom. Živio sam u Los Angelesu, Londonu i Parizu. Sve je to lijepo, nešto sam postigao u životu. Puno sam vani radio i surađivao, ali tu je posebno.

S filmom “Sky Bandits” bili ste nominirani za nagradu BAFTA. Kako je uopće došlo do te suradnje?

To je režirao Zoran Perišić koji je dobio Oscara za efekte Supermanova letenja u istoimenom filmu. Došao je u „Jadran film“ koji je tada bio najveće europsko poduzeće koje je snimalo američke koprodukcije. Pitao je za kompozitora i preporučili su mene i tako smo se upoznali. Jedno popodne me nazvao, rekao da otkažem sve sutrašnje planove, sjednem u avion i dođem u London jer će on režirati film „Sky Bandits“. Bili su oduševljeni mojoj glazbom koju su preslušavali. Producent filma bio je tenisač. Mi smo se tako svi našli za jednim stolom, fino smo jeli i pili, a producent i ja smo stalno razgovarali o tenisu, baš se igrao „Wimbledon“. Rekli su da će razmisliti nekoliko dana. Zaista, za nekoliko je dana po mene došao producent s ulaznicama za „Wimbledon“. Odveo me na meč i rekao da ću raditi glazbu za njegov film.