Bojana Gregorić Vejzović
Sloboda odabira je bogatstvo
RAZGOVARALA: IDA HAMER; FOTO: SLAVEN JANĐEL
Je li gluma i danas Vaša strast kao što je bila na počecima ili je možda sada čak i veća?
Gluma je moj poziv u kojem jednako uživam kao prvoga dana. Uloge koje sada igram slojevitije su i zanimljivije od onih na početku karijere, tako da mogu reći da danas čak i više uživam u svom poslu. S iskustvom dolazi veća opuštenost, a s opuštenošću veća scenska hrabrost.
Glumački posao svakako omogućava umjetnicima da se „igraju“, da kroz likove koje tumače ižive neke situacije koje inače možda ne bi prolazili u životu i baš zbog toga ima puno smijeha u našem poslu. Kako kaže Jack Nicholson – Acting is everybody’s favorite second job.
Može li se čovjek zasititi glume i što glumac može učiniti da se to ne dogodi?
Događaju se projekti koji manje vesele i od kojih se očekivalo više. Ali, to su situacije koje se događaju u svakom poslu. Život sam po sebi ima uspone i padove, pa tako i posao. No, čak i iz onih projekata koji nisu išli glatko, može se puno naučiti i izaći iz toga bogatiji u glumačkom znanju i prevladavanju prepreka.
Je li Vam gluma pomogla da možda u životu pronađete više humora? Na koji način?
Glumački posao svakako omogućava umjetnicima da se „igraju“, da kroz likove koje tumače ižive neke
situacije koje inače možda ne bi prolazili u životu i baš zbog toga ima puno smijeha u našem poslu.
Kako kaže Jack Nicholson – Acting is everybody’s favorite second job. Da, mogu reći da me moj posao i dalje ispunjava velikim veseljem.
Završili ste Školu za klasični balet, diplomirali ste klavir, završili Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Koliko su sve te stavke bitne da bi glumac bio kompletan i koliko su Vam pomogle u profesionalnom razvoju?
Svakako da je to predznanje pomoglo pri radu na mjuziklu „Chicago“. Uživala sam igrajući i plešući kao Velma Kelly. Lakše je bilo svladati glazbene partiture s obzirom na glazbeno predznanje. Ali, kao dramskoj
glumici, to mi nije bilo neophodno. Iako, svakako je bilo lijepo kada sam igrala Krležinu „Ledu“ i sjela za klavir, što primjerice, Melita mora, te svirala Rahmanjinova. To je pridonijelo kompletnom dojmu o liku koji sam tumačila. Danas se od glumaca traži svestranost i to je svakako kvaliteta koja je na pozornici dojmljiva. Mladim umjetnicima zato preporučujem obrazovanje i svladavanje što više vještina jer će tako lakše dobiti uloge na audicijama.
Iako već godinama intenzivno glumite, karijeru ste počeli baletnim angažmanom u zagrebačkom
HNK-u, a tek kad ste plešući „Labuđe jezero“ ozlijedili kuk, posvetili ste se glumi. Kako je tada izgledala ta velika prekretnica, je li ona bila psihički izazovna?
I prije ozljede razmišljala sam o studiju glume. Ozljeda je ubrzala tu odluku. Nikada nisam požalila što sam otišla iz HNK Zagreb. Mislim da je to bila hrabra odluka jer nije bilo jednostavno ostaviti zanimanje za koje sam se profesionalno školovala i otići u nesigurne glumačke vode. No, isplatilo se.
Uslijedile su sjajne glumačke prilike i suradnje s divnim ljudima.
Danas se od glumaca traži svestranost i to je svakako kvaliteta koja je na pozornici dojmljiva. Mladim umjetnicima zato preporučujem obrazovanje i svladavanje što više vještina jer će tako lakše dobiti uloge na audicijama.
Izjavili ste jednom da se Vaša obitelj protivila glumi. Kako ste ih razuvjerili?
Roditelji su mi u showu businessu pa su znali što me čeka i to je bio razlog zašto nisu bili presretni mojim odabirom. U glumačkom poslu, uz talent i rad, treba imati i 50 % sreće. Bez sreće, ostajete bez šanse, a bez šanse je teško predstaviti se, a kamoli probiti se i opstati.
Majka Vam je glumica, otac producent. Koliko su njihovi profesionalni putevi definirali Vašu
karijeru?
Zasigurno je boravak na setu dok su njih dvoje radili pridonio tome da se zaljubim u taj posao, ali upravo ga zbog toga nikada nisam niti idealizirala. Bila sam svjedok perioda u kojem moja majka pet godina nije imala posao. Pet godina bila je s dvoje djece bez posla. Ne moram govoriti koliko joj je to bilo teško, a uvijek su je smatrali sjajnom i velikom glumicom. Dakle, i najvećima se događaju periodi neizvjesnosti, a roditeljska briga još je veća kada uviđate da dijete ide istim putem, a ne smijete mu „rezati“ krila. Film je povremeno dio mog rada, ali ja sam, za razliku od njih dvoje, odabrala kazalište i tako sam zapravo ostala nevezana za njihove puteve.
Često ste isticali da je Vaš djed dr. Pavle Gregorić, političar, liječnik i vijećnik AVNOJ-a, imao na Vas velik utjecaj. Na koji način?
Što sam starija, to mu se više divim. Unatoč turbulentnim vremenima u kojima je živio i gubitku koji je pretrpio, a izgubio je prvu ženu i sina, uvijek je pronalazio vedrinu u životu. Bio je pun poštovanja prema svakome, s iskrenim uvjerenjima, poštivao je nove ideje i svjetonazore. Satima sam mogla s njime razgovarati i slušati njegova promišljanja. Bio je ispred svog vremena. Kada razmišljam o trećoj dobi, voljela bih je živjeti poput njega – bistrog uma i tijela. Njegovo je tijelo bilo vitalno i snažno i s 97 godina. Tko zna koliko bi još poživio da ga nije udario automobil te je od tih posljedica preminuo.
Glumili ste u brojnim predstavama, filmovima i serijama, ali Gavella je Vaša konstanta. Zašto?
Gavella je moj drugi dom. To je najbolje kazalište u gradu Zagrebu i zato ostajem u Gavelli.
Istaknuli ste se u mjuziklu „Chicago“ u Kazalištu Komedija. Uživate li radeći mjuzikle i imate li kazališni žanr u kojem se najviše osjećate „kao doma“? Ako da, zašto?
„Chicago“ je bio zanimljiv izlet. Iskusila sam kako vladam formom koja objedinjuje glumu, pjevanje i ples. Bila sam jako ponosna na uspjeh predstave i moju ulogu Velme, ali dramski teatar je moja domena. Ona je na svoj način teža i tu najviše guštam, istražujući ljudski um kroz zanimljive karaktere likova koje tumačim. U posljednje vrijeme sve su to neki osobenjaci s ruba egzistencije i baš kao takvi su izazov.
U glumačkom poslu, uz talent i rad, treba imati i 50 % sreće. Bez sreće, ostajete bez šanse, a bez šanse je teško predstaviti se, a kamoli probiti se i opstati.
Postoji li uloga koja je na Vas najviše utjecala?
Ima ih nekoliko i sve su me zapravo usmjeravale dalje – „Breza“, Pavle, Fedra, Velma, Barbara Weston- Fordham, Tanja u „Obaveznom smjeru“… Svaka je pomicala granice onoga kako su me prije doživljavali i to je najdivnije od svega – kada iznenadiš publiku i one koji misle da su već sve vidjeli.
Prilagodba je odlika mudrog i promišljenog rada u jednoj mjeri, s odlučnošću da ideale ne svodiš na moguće ostvarivo te da ih nikada ne izdaš. To je bilo i bit će i ubuduće.
Promjena je važna u karijeri, ali i u životu općenito. Kad se osvrnete unatrag, možete li za sebe reći
da ste danas posve drukčija osoba u odnosu na onu od prije dvadesetak godina? Imate li potrebu mijenjati sebe?
Prilagodba je odlika mudrog i promišljenog rada u jednoj mjeri, s odlučnošću da ideale ne svodiš na moguće ostvarivo te da ih nikada ne izdaš. To je bilo i bit će i ubuduće.
Je li sloboda ono čemu ste težili? Što je za Vas sloboda?
Najdivnija sloboda je to da ne moram raditi nešto u što ne vjerujem, bilo u umjetničkom ili kreativnom smislu. Sloboda odabira je bogatstvo!
Vrijedi li, iz Vašeg iskustva, izjava „što te ne slomi, ojača te“? Kad Vam je u životu bilo najteže?
Ta mi rečenica ide užasno na živce. U mom životu bilo je raznih situacija, jezivih trenutaka,
no preživjela sam ih i iz toga nešto i naučila. Jesam li izašla jača, to ne znam. Vjerojatno, jer nas sve
okolnosti oblikuju kao osobe. Važno je znati sagledati sve s odmakom, ne zaboraviti suosjećati. Važno je voljeti jer tada je sve lakše.
Na sceni ste dugi niz godina. Je li gluma u regiji iznimno kompetitivna?
Nikada zapravo nisam gledala svoj posao kroz tu prizmu, iako znam da je prisutna. Toliko je fantastičnih glumica, a toliko smo različite, da su usporedbe i kompetitivnost, s jedne strane, smiješne. Jer, kada tako promišljate, teško je uopće početi se baviti ovim poslom. Osobno sam išla za izazovima uloga koje su mi bile ponuđene i poklapalo se savršeno, a ništa nije bilo planirano. Uloge su „dolazile“ u skladu s mojim godinama i mojom scenskom zrelošću. To je sreća i vraćamo se na ono što sam ranije spomenula – uz rad i talent, umjetnik treba imati i sreće. I onda u svemu tome, ponovno promišljati o tome što te ispunjava, jer glumački posao se bez toga ne može raditi. Kazališna djelatnost je kompetitivna na jedan lijepi i pametni način – promisliti Čehova ili Shakespearea u sadašnjem vremenu, povući paralele s onim što se danas
događa oko nas. To je ljepota kazališta.
Svojedobno ste znali reći da nikada niste išli za slavom i novcem. Kad pogledate svoj život, biste li ga mogli zamisliti drukčijim?
Uvijek sam išla za onim što me umjetnički ispunjavalo, a ne za onim što se bolje plaćalo. Upravo takvim odlukama ostvarila sam najvažnije uloge u svojoj karijeri. Naime, odbila sam papreno dobro plaćenu sapunicu zbog uloge Fedre i nisam požalila niti sekunde. Fedra je, uz to što sam za nju dobila Nagradu hrvatskog glumišta, za mene bila uloga koja me usmjerila prema divnim, najzahtjevnijim glumačkim zadacima u budućnosti. Svojim odlukama ostala sam vjerna sebi i mogu reći da sam zadovoljna. Život se, zapravo, događa u trenu i ta sekunda odluke može biti krucijalna.
Uvijek sam išla za onim što me umjetnički ispunjavalo, a ne za onim što se bolje plaćalo. Upravo takvim odlukama ostvarila sam najvažnije uloge u svojoj karijeri. Naime, odbila sam papreno dobro plaćenu sapunicu zbog uloge Fedre i nisam požalila niti sekunde.
Često, i to u pozitivnom smislu, mediji pišu o Vašim „vitkim nogama“, tajni Vaše linije… Smeta li Vam to?
Odavno ne čitam što se o meni piše. Kao mlada glumica znala bih se jako rastužiti kada bi haljina koju sam obukla bila važnija od odlično odigrane uloge. Uvijek će biti onih koji će radije govoriti o modnom odabiru za premijeru, ali i onih koji će prije svega cijeniti uloge. To je showbizz.
Što biste u svojoj karijeri izdvojili kao najvažnije? Postoji li još nešto o čemu sanjate, što biste voljeli učiniti?
Stekla sam divna prijateljstva i najvažnije – uspjela trajati. Odigrala sam neke od najljepših uloga domaće i strane literature i uz pregršt nagrada struke, mogu samo reći da sam beskrajno zahvalna.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
BOJANA GREGORIĆ VEJZOVIĆ
Rođenje: 17. veljače 1972., Zagreb
Zanimanje: glumica
Povezani članci
MARINA REDŽEPOVIĆ
Kamera je prilika za bliskost
ZIJAH SOKOLOVIĆ
Zašto postojim kao Glumac?
TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe
TIHANA LAZOVIĆ
Introvert sam po pitanju karijere
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
