BRUKETA & ŽINIĆ
Napravi, pogriješi, ispravi, opet pogriješi
RAZGOVARALA: PETRA MIOČIĆ MANDIĆ; FOTO: BRUKETA&ŽINIĆ&GREY ARHIVA
Priča o vašem upoznavanju u studiju Ivana Doroghyja sredinom devedesetih dobro je poznata hrvatskoj javnosti, ali malo znamo o onome što joj je prethodilo. Što vas je, svakog sa svoje strane, privuklo dizajnu?
DB: Otkad se sjećam, vizualno me zanimalo, od toga kako sam slagao lego kocke… Zanimale su me i knjige, takav se rodiš. Tu je i osobna frustracija kad se rodiš u zemlji u kojoj je estetika zadnja rupa na svirali i nikome nije važno kako stvari izgledaju. Rodiš se osjetljiv na vizualno, a u zemlji je to nevažno. Iz te frustracije rodio se moj interes prvenstveno za dizajn, a onda se dalje proširio na komunikaciju jer vizualno je samo jedan oblik komunikacije. Da bi pomaknuo ljude, trebaš integralno komunicirati. Za to je potrebno mnogo više od samo vizualnog.
NŽ: Ja sam oduvijek nekaj crtao i imao sam hrpu ideja. Odrastao sam u kvartu koji je bio neinspirativan, ljudi su mi bili neinspirativni, a moja želja za crtanjem odvela me na dizajn. Najprije na Arhitekturu pa na dizajn jer sam na to gledao kao na crtanje. Kad sam počeo upoznavati likove kakve nisam imao prilike sresti u kvartu, jako mi se svidjela ta neobuzdanost i nesklonost šablonama koju sam imao zbog odgoja. Jako mi se svidjela slika koju je Davor imao na zidu u sobi. Bio je to nadoštukan komad letve i ispod je pisalo – „ovo nije dio slike“. Pomislio sam da ja to ne bih nikada tako stavio, a onda sam pomislio – „A zašto ne?“. To je mojem karakteru dodalo nešto što je oslobodilo ograda i tu je nastao klik.
DB: Moji roditelji su inženjeri elektrotehnike i dosta brzo su shvatili da se genetika nije prenijela dalje. Bili su jako sretni što sam otišao na dizajn, a ne na glumu, što je bio prvotni plan. Jako su mi puno pomogli, stari mi je uredio atelje za slikanje kad sam bio u srednjoj školi, uokvirivao moje mazarije, nabavljao boje. Meni i Nikoli su kupili prvi kompjutor kad je kompjutor koštao kao manji auto. Mislim da smo obojica imali podršku roditelja i da bi bez toga sve bilo puno drukčije. Nije to samo materijalna podrška, nego prvenstveno moralno. Vjerovali su da možemo puno toga postići u životu. Kad pogledam u rikverc, uvijek sam imao osjećaj da netko vjeruje da mogu puno napraviti u životu, pa sam i ja povjerovao u to usprkos svim poteškoćama.
DB: Mislim da je moj likovni talent vrlo malen i da sam ga nadoknadio šljakom. Moj talent je prvenstveno u čudnom. Dan danas ne znam crtati, te objektivne vještine me nisu zanimale pa se nisam bavio njima. Postojali su u tom smislu daleko talentiraniji ljudi, ali na kraju dana množiš talent. Pomnožiš ga s nulom ili tisuću i takav rezultat dobiješ.
NŽ: Da, i onda smo uspoređivali te stvari koje smo dizajnirali. Bile su to po pristupu slične stvari, počeli smo razgovarati i rodila se ideja da probamo napraviti dizajn studio. Bila je to 1996., odmah nakon „Oluje“, situacija je bila koma, sve je bilo deprimirajuće. Dizajneri su bili na razini soboslikara. Imao si generaciju koja je bila starija i nije imala energije pokretati stvari. Nije bilo neke nove generacije, odnosno bilo ih je jako malo. U tu smo rupu uletjeli jako mladi i zato smo bili zanimljivi i tržištu i medijima.
DB: Super je kad imaš malo godina, možeš eksperimentirati. Živiš kod mame i tate, oni te hrane. To je posebno važno u kreativnim industrijama, mogućnost eksperimentiranja. Imaš energije i mogućnosti, a nemaš djece ni kredita jer jednom kad upadneš u tu shemu, stvari postaju bitno drukčije. Mi smo iskoristili studentske godine da isprobamo sve i svašta. Mislim da bi svakome bilo super da što ranije počne raditi ono što voli.
DB: Uvijek je veći seks biti drukčiji u industriji u kojoj se bivanje drukčijim plaća ozbiljnom odgovornošću prema kompaniji i proizvodu. Veća je odgovornost i kad uspiješ pomaknuti stvari, veće je zadovoljstvo.
DB: Nije to više dijalog, sad imamo 50 ljudi u agenciji. Već odavno nismo sami, a vrlo kratko smo i bili. Brzo su se počeli pojavljivati drugi ljudi, a kroz firmu je prošlo više stotina ljudi, od kojih su neki bili i najtalentiraniji u regiji za razna područja, tako da postoji grupna dinamika. Nije to odnos dvoje ljudi, vjerojatno je zato i potrajao, nismo fokusirani jedan na drugoga. Kao i u braku, kad su ljudi jako fokusirani jedno na drugo, stvari postaju intenzivne i brzo izgore. Kad svatko ima svoj život, stvari mogu trajati.
DB: Nešto po čemu se razlikuješ od drugih, a nekome je to važno.Onda se, prema tvojoj definiciji, brend uvijek stvara neovisno o tebi i nešto je na što ne možemo utjecati a rekonceptualizira se svaki put kad ga promotre novim očima…
DB: Ne, nego jednostavno nekim ljudima to nije važno pa te ignoriraju. Brend može biti relevantan svima, a može i samo uskom krugu ljudi, nije definiran širinom publike. Brend u kulturi je MSU, ali sigurno postoji dio populacije koji nikad nije čuo za njega. Ali tebi je relevantan pa je brend. „Jamnica“ je brend u Hrvatskoj, ali nije u Alžiru, „Coca-Cola“ je relevantna svima, a craft pivo iz Vugrovca je samo nekima. Veličina brenda, snaga brenda, važnost brenda… To su neki parametri. To je ono po čemu si drukčiji i nekome je to važno.
DB: Komunikacijski stručnjak je više facilitator, nego netko tko kreira brend. Iako to konzultanti neće tako reći. Najbolji brendovi su nastali organski, spontano, kao rezultat nečije vizije. Komunikacijski stručnjak je to strukturirao i prenio drugima.
NŽ: Kad spomeneš kreativnost, to vežeš uz ideje. Zapravo, po mom iskustvu, kreativnost je drukčiji način rješavanja problema i sloboda da kreneš rješavati probleme na drukčiji način. Mi smo svi zapravo oduvijek kreativni, tako smo se i rodili, samo što se po putu to naravno izgubilo jer, kad si bio mali, s 2 godine si nacrtao kvadrat s 4 crtice i rekao da je to stol, a onda je mama u ružnoj perspektivi nacrtala nešto drugo i ispravila te. A tvoje je bilo savršen stol. Tu mi tijekom vremena gubimo način na koji rješavamo probleme i stalno se pitamo je li naš način dobar. Nitko te ne potiče da razmišljaš drukčije. A kao vrsta smo oduvijek kreativni. To nas je guralo naprijed, primjećivanje stvari i rješavanje na drukčiji način. Ali naše društvo je takvo kakvo je, nepoticajno i ne dopušta ti pogriješiti, odmah te osude. Užas, odmah svi počnu gledati u tebe, tako si osuđen da se više nikad ne usudiš nešto drugo probati. I tu je ta razlika između ljudi koje je to briga i onih koje nije briga. Prvih je više. Vani postoje različite kulture, u nekim kulturama te potiču da pogriješiš, da bi kroz to iskustvo išao dalje. Kod nas te ubiju, sklone sa strane i čekaju neko drugo dijete koje će pogriješiti. U Americi je provedeno super istraživanje, pitali su ekipu koja je pokretala start-upove koja im je to ideja po redu i neki prosjek je bio da su tek nakon 14. ideje uspjeli doći do rješenja. Mi, očito, nismo bolje ni zaslužili.
DB: Jednom je Jack Welch rekao da je razlika između uspjeha i neuspjeha u procjeni realnosti. Meni se čini da, koliko god se volimo fiksati katastrofičnošću i katastrofičnim najavama, mi stalno procjenjujemo stvarnost. Neki su bolji u tome, neki su lošiji. Ljudi koji su preoprezni su blokirani, a neoprezni nastradaju. Čini mi se da usprkos svim izazovima na koje trebamo reagirati, na kraju dana živimo u najboljem razdoblju ljudske povijesti. Pandemija je bila prilično blago upozorenje. Mijenjamo se kao ljudi i društva, kao globalna zajednica, i to nabolje. Naravno da to oscilira, ali kad izvučeš srednju vrijednost, stvari idu nabolje. Da, može se dogoditi da se meteor zabije u Zemlju, ali dosad je sve bilo OK i vjerujem da će u budućnosti tako ostati i da ćemo biti ispred izazova koji nam se kao vrsti događaju.
NŽ: Ja sam oduvijek nekaj crtao i imao sam hrpu ideja. Odrastao sam u kvartu koji je bio neinspirativan, ljudi su mi bili neinspirativni, a moja želja za crtanjem odvela me na dizajn. Najprije na Arhitekturu pa na dizajn jer sam na to gledao kao na crtanje. Kad sam počeo upoznavati likove kakve nisam imao prilike sresti u kvartu, jako mi se svidjela ta neobuzdanost i nesklonost šablonama koju sam imao zbog odgoja. Jako mi se svidjela slika koju je Davor imao na zidu u sobi. Bio je to nadoštukan komad letve i ispod je pisalo – „ovo nije dio slike“. Pomislio sam da ja to ne bih nikada tako stavio, a onda sam pomislio – „A zašto ne?“. To je mojem karakteru dodalo nešto što je oslobodilo ograda i tu je nastao klik.
Spominješ ograde i odrastanje u neinspirativnom okruženju. A jeste li u svojim planovima nailazili na podršku okoline, prvenstveno roditeljsku?
NŽ: Kod mojih je uvijek bilo „samo ti crtaj, ali mi bismo voljeli da upišeš pravo ili medicinu“. Iako je moj tata arhitekt i u cijeloj familiji imam umjetnike. Sada kad pogledam, imao sam slobodu, ali ta potvrda koju sam dobivao nije mi bila dovoljna. I danas tražim veću potvrdu, samo na nekoj drugoj razini. Tada mi se činilo da nemam podršku okoline, a sad kužim da sam imao puno razumijevanja i staraca i te neke okoline, samo to u tom trenutku nisam vidio. Možda sam kao mazohist tražio da me se gura naprijed. Ne možeš stajati u mjestu i ići naprijed pa sam tražio izazove.DB: Moji roditelji su inženjeri elektrotehnike i dosta brzo su shvatili da se genetika nije prenijela dalje. Bili su jako sretni što sam otišao na dizajn, a ne na glumu, što je bio prvotni plan. Jako su mi puno pomogli, stari mi je uredio atelje za slikanje kad sam bio u srednjoj školi, uokvirivao moje mazarije, nabavljao boje. Meni i Nikoli su kupili prvi kompjutor kad je kompjutor koštao kao manji auto. Mislim da smo obojica imali podršku roditelja i da bi bez toga sve bilo puno drukčije. Nije to samo materijalna podrška, nego prvenstveno moralno. Vjerovali su da možemo puno toga postići u životu. Kad pogledam u rikverc, uvijek sam imao osjećaj da netko vjeruje da mogu puno napraviti u životu, pa sam i ja povjerovao u to usprkos svim poteškoćama.
Je li krucijalno da netko vjeruje u tebe?
DB: Da. Naravno da challengiraš svoje dijete, da propituješ njegove postupke i izazivaš ga na raznorazne načine. Ne hraniš ga lažnim nadama i ne povlađuješ mu bez veze, ne hvališ ga za nešto za što ga ne treba pohvaliti. Ali ako netko vjeruje u tebe, puno ti je lakše u životu. Postoje ljudi koji usprkos svojim objektivnim talentima ne vjeruju u sebe, kao što postoje i ljudi koji usprkos ozbiljnom netalentu vjeruju u sebe. Ali na kraju izvuku stvari kroz rad jer je talent samo jedan od faktora.Svi uspješni ljudi kažu da je u jednadžbi uspjeha talent tek manji dio…
NŽ: Talent je samo mala stvar koja čini razliku, ali ako ne odradiš barem 90 %, nema ničega.DB: Mislim da je moj likovni talent vrlo malen i da sam ga nadoknadio šljakom. Moj talent je prvenstveno u čudnom. Dan danas ne znam crtati, te objektivne vještine me nisu zanimale pa se nisam bavio njima. Postojali su u tom smislu daleko talentiraniji ljudi, ali na kraju dana množiš talent. Pomnožiš ga s nulom ili tisuću i takav rezultat dobiješ.
U kojem ste trenutku pomislili da biste mogli dobro funkcionirati kao tim? Što ste jedan u drugome prepoznali kao nadgradnju vlastitih vještina?
DB: Slično smo dizajnirali.NŽ: Da, i onda smo uspoređivali te stvari koje smo dizajnirali. Bile su to po pristupu slične stvari, počeli smo razgovarati i rodila se ideja da probamo napraviti dizajn studio. Bila je to 1996., odmah nakon „Oluje“, situacija je bila koma, sve je bilo deprimirajuće. Dizajneri su bili na razini soboslikara. Imao si generaciju koja je bila starija i nije imala energije pokretati stvari. Nije bilo neke nove generacije, odnosno bilo ih je jako malo. U tu smo rupu uletjeli jako mladi i zato smo bili zanimljivi i tržištu i medijima.
Mislim da bi svakome bilo super da što ranije počne raditi ono što voli.
U jednom sam vašem intervjuu pročitala kako ste u početku „radili za kulturnjake.“ Je li vam to iskustvo otvorilo vrata dodatne kreativne slobode? Mislite li da biste, da ste odmah zagazili u svijet korporativnih komunikacija, bili njime ograničeniji?
NŽ: Od početka smo radili i jedno i drugo. Predrasuda je da su kulturnjaci široke ruke za nove ideje. S druge strane također imaš kreativne ljude, ulaziš u kreativni dijalog i puno je izazovnije stvoriti nešto što je drukčije jer u kreativnom dijalogu možete prevagnuti na jednu ili drugu stranu. U industriji si mlad, prihvaćen, imaš cool ideje pa će ti nešto možda proći. Je li nam pomoglo? I jedno i drugo je iskustvo koje skupljaš i iz toga učiš.DB: Uvijek je veći seks biti drukčiji u industriji u kojoj se bivanje drukčijim plaća ozbiljnom odgovornošću prema kompaniji i proizvodu. Veća je odgovornost i kad uspiješ pomaknuti stvari, veće je zadovoljstvo.
Uvijek je veći seks biti drukčiji u industriji u kojoj se bivanje drukčijim plaća ozbiljnom odgovornošću prema kompaniji i proizvodu.
Spomenuo si kreativni dijalog. Čini mi se da je to stanje u kojem se vas dvojica posljednjih 26 godina svakodnevno nalazite. Kako to izgleda, kako funkcionirate?
NŽ: Kako kad.DB: Nije to više dijalog, sad imamo 50 ljudi u agenciji. Već odavno nismo sami, a vrlo kratko smo i bili. Brzo su se počeli pojavljivati drugi ljudi, a kroz firmu je prošlo više stotina ljudi, od kojih su neki bili i najtalentiraniji u regiji za razna područja, tako da postoji grupna dinamika. Nije to odnos dvoje ljudi, vjerojatno je zato i potrajao, nismo fokusirani jedan na drugoga. Kao i u braku, kad su ljudi jako fokusirani jedno na drugo, stvari postaju intenzivne i brzo izgore. Kad svatko ima svoj život, stvari mogu trajati.
Brend je pojam o kojem mnogo slušamo, ali ga rijetko, često i nepotpuno definiramo. Malo bi tko znao definirati brend. Kako vi pristupate tom pojmu?
NŽ: Najlakše plastično prikazujem brend kao osobu. Sve stvari koje nosi neka osoba trebao bi nositi i brend. Brend je skup asocijacija koje neki proizvod stvara oko sebe. Meni najdraža definicija jest da je brend ono što govore o tebi kad nisi u sobi. Ne kad ogovaraju, već što govore, kakve asocijacije si u nekome izazvao i koliko si dosljedan u tome.DB: Nešto po čemu se razlikuješ od drugih, a nekome je to važno.
Onda se, prema tvojoj definiciji, brend uvijek stvara neovisno o tebi i nešto je na što ne možemo utjecati a rekonceptualizira se svaki put kad ga promotre novim očima…
DB: Ne, nego jednostavno nekim ljudima to nije važno pa te ignoriraju. Brend može biti relevantan svima, a može i samo uskom krugu ljudi, nije definiran širinom publike. Brend u kulturi je MSU, ali sigurno postoji dio populacije koji nikad nije čuo za njega. Ali tebi je relevantan pa je brend. „Jamnica“ je brend u Hrvatskoj, ali nije u Alžiru, „Coca-Cola“ je relevantna svima, a craft pivo iz Vugrovca je samo nekima. Veličina brenda, snaga brenda, važnost brenda… To su neki parametri. To je ono po čemu si drukčiji i nekome je to važno.
Što je, po vašem mišljenju, prva i najvažnija stvar pri kreiranju brenda i koliko tvrtka ili pojedinac mogu učiniti sami, bez pomoći komunikacijskog stručnjaka?
NŽ: Dobro je da u nekom trenutku imaš nekoga sa strane tko to može strukturirati, postaviti, ispričati, stvoriti poruke, ključne riječi, asocijacije i pomoći ti naći način na koji ćeš to pustiti van. Ali kad pogledaš, najveći brendovi su nastali iz osobnosti ljudi koji su ih pokrenuli. Ima brendova koji su nastali u agenciji, ali je tu puno terenskog rada, istraživanja, da bi to mogao postaviti kako spada. Kad radimo brendove, i mi ulazimo duboko u osobnost koja stoji iza njega i izvlačimo priče van. To su autentične priče, čine te različitim.DB: Komunikacijski stručnjak je više facilitator, nego netko tko kreira brend. Iako to konzultanti neće tako reći. Najbolji brendovi su nastali organski, spontano, kao rezultat nečije vizije. Komunikacijski stručnjak je to strukturirao i prenio drugima.
Najbolji brendovi su nastali organski, spontano, kao rezultat nečije vizije.
A što je s kreativnošću, još jednim od pojmova kojim se razbacujemo. Što je ona za vas? Je li „recept za kreativnost“ oksimoron?
DB: Da, stvarno, to je proturječnost u terminima. Kreativnost je važan dio procesa, alat za preživljavanje, sve se zna o kreativnosti, ali često se premalo govori o strukturi, izvedbi, craftu, dosljednosti i svemu onome što slijedi nakon što se osmisli to nešto novo. Inače je kreativnost sama sebi svrha i to što se kreira nije relevantno. Zapravo je to sjeme, a da nastane stablo, treba jako puno zalijevanja, šljake i manje popularnih karakteristika poput dosljednosti i organizacije. Zapravo smo kao društvo jako kreativni, ali imamo problem s fokusom. Jednostavno nam to nije optimalna vještina. Puno je manji seks govoriti o dosljednosti i fokusu, nego o kreativnosti. U našoj organizaciji kreativnost je ishodište svega, ali sve se dogodi zbog ljudi koji su organizirani, dosljedni, fokusirani i iznesu sve ono što se dogovori za stolom. A često spotlight nije na njima.NŽ: Kad spomeneš kreativnost, to vežeš uz ideje. Zapravo, po mom iskustvu, kreativnost je drukčiji način rješavanja problema i sloboda da kreneš rješavati probleme na drukčiji način. Mi smo svi zapravo oduvijek kreativni, tako smo se i rodili, samo što se po putu to naravno izgubilo jer, kad si bio mali, s 2 godine si nacrtao kvadrat s 4 crtice i rekao da je to stol, a onda je mama u ružnoj perspektivi nacrtala nešto drugo i ispravila te. A tvoje je bilo savršen stol. Tu mi tijekom vremena gubimo način na koji rješavamo probleme i stalno se pitamo je li naš način dobar. Nitko te ne potiče da razmišljaš drukčije. A kao vrsta smo oduvijek kreativni. To nas je guralo naprijed, primjećivanje stvari i rješavanje na drukčiji način. Ali naše društvo je takvo kakvo je, nepoticajno i ne dopušta ti pogriješiti, odmah te osude. Užas, odmah svi počnu gledati u tebe, tako si osuđen da se više nikad ne usudiš nešto drugo probati. I tu je ta razlika između ljudi koje je to briga i onih koje nije briga. Prvih je više. Vani postoje različite kulture, u nekim kulturama te potiču da pogriješiš, da bi kroz to iskustvo išao dalje. Kod nas te ubiju, sklone sa strane i čekaju neko drugo dijete koje će pogriješiti. U Americi je provedeno super istraživanje, pitali su ekipu koja je pokretala start-upove koja im je to ideja po redu i neki prosjek je bio da su tek nakon 14. ideje uspjeli doći do rješenja. Mi, očito, nismo bolje ni zaslužili.
Mnogi se pojedinci brinu oko toga što će reći drugi. Društveni je život interakcija, ali što nas koči više, osobni strah ili društveno osuđivanje i sramoćenje?
NŽ: Možda u društvu koje potiče kreativnost i greške ja ne bih mogao funkcionirati. Naučio sam na ovo društvo, ići glavom kroz zid. Nisam probao živjeti u Danskoj, možda se ondje ne bih snašao, možda je ondje predobro. Ovdje kod nas je tako i ne mogu reći da meni nije bilo važno što drugi misle i da me to nije kočilo. I nas kao agenciju. I danas me zaboli kad čujem da netko misli ono što mi ne odgovara.Spominješ i koliko ideja ne uspije. Postoji zabluda da su uspješni ljudi uvijek uspješni, nesposobni za pogrešku…
NŽ: To je tako, imaš način rada, koji ide s premisom – „napravi, pogriješi, ispravi, opet pogriješi“. U jednom dijelu tvrtki se to super ulovilo, ali u masu nije jer je pogriješiti katastrofa. Nekad radimo prototipove i ljudi dobiju povratne informacije i sad, umjesto da budu sretni, oni padaju u depresiju. Tu izgubiš taj moment dolaženja do vrlo korisnih informacija za svoj projekt jer si fokusiran na to da se nekome ne sviđa i to te boli na osobnoj razini. Ljudi ne mogu prihvatiti da nešto nije dobro, da, recimo, predstava nije uspjela i izgube moment da te predstava koja nije uspjela učini boljim i onda će opet napraviti lošu predstavu.Prisutni ste na nekoliko svjetskih tržišta. Koliko se ona razlikuju? Jesu li stvari koje na tržištu prolaze kulturološki uvjetovane i u kolikoj mjeri?
DB: Dosta radimo za „Coca-Colu“ i zapravo pokušavamo raditi na nekim generalnim ljudskim istinama koje vrijede i tu i u Zambiji, baš zato da bismo mogli razviti jednu platformu koja funkcionira na svim tržištima. Svaka zemlja ima neke svoje specifičnosti, ali mi pokušavamo raditi na nekim vječnim ljudskim istinama.Što su generalne ljudske istine? Zvuči kao rečenica iz priručnika za samopomoć…
DB: Pa gle, svi se hoće seksati, svi trebaju prvo osigurati svoju fizičku egzistenciju i onda produžiti vrstu. To na onaj ili ovaj način ide sa svim brendovima i sa svime što radimo u životu, u raznim formama i oblicima.A što prolazi u Hrvatskoj?
NŽ: Ne možeš generalizirati. Kaže se da seks najbolje prodaje stvari. Stavi gole sise i imat ćeš gledanost, ali pitanje je je li poruka relevantna. Moraš tražiti relevantne poruke svoje ciljne skupine i poruku koja odražava osobnost brenda. Nema generalnog odgovora. Stavi sise na bilo što i imat ćeš hrpu lajkova, ali pitanje je je li to dobro. Provokacija će privući pozornost, ali pitanje je li to baš dobro za taj brend u tom trenutku.Kad ste tek pokretali posao, hrvatsko je tržište bilo sparušeno posljedicama rata. Koliko se u međuvremenu promijenilo? Iako nisu iste, možemo li govoriti o poveznicama između te i ove nadolazeće krize te njezinu utjecaju na tržište?
NŽ: Svako razdoblje nosi neke svoje izazove. U tom nam je trenutku ta situacija pomogla da se izdvojimo. Netko drugi se nije mogao ni pokrenuti. Najvažnije je da su kompanije vrlo žive, životne, agilne, prilagođavaju se i ne žive u statusu quo, već stalno rade na sebi, uče i usavršavaju se. Kompanije koje stoje bolje da zatvore bravu. Mi u svakoj situaciji mozgamo što napraviti. Dogodile su nam se neke stvari koje su pokazale naše slabosti i sad radimo na njima, da nam postanu prednosti. Važno je biti agilan i stalno razmišljati o kompaniji.DB: Jednom je Jack Welch rekao da je razlika između uspjeha i neuspjeha u procjeni realnosti. Meni se čini da, koliko god se volimo fiksati katastrofičnošću i katastrofičnim najavama, mi stalno procjenjujemo stvarnost. Neki su bolji u tome, neki su lošiji. Ljudi koji su preoprezni su blokirani, a neoprezni nastradaju. Čini mi se da usprkos svim izazovima na koje trebamo reagirati, na kraju dana živimo u najboljem razdoblju ljudske povijesti. Pandemija je bila prilično blago upozorenje. Mijenjamo se kao ljudi i društva, kao globalna zajednica, i to nabolje. Naravno da to oscilira, ali kad izvučeš srednju vrijednost, stvari idu nabolje. Da, može se dogoditi da se meteor zabije u Zemlju, ali dosad je sve bilo OK i vjerujem da će u budućnosti tako ostati i da ćemo biti ispred izazova koji nam se kao vrsti događaju.
(2.9.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
Povezani članci
IDIS TURATO
Stabilnost me ne veseli
TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe
KORADO KORLEVIĆ
Mi smo civilizacija ljenosti
DAVOR GOBAC
Za praf ja volim svoj posel
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
