DAMIR HOYKA
Što god sam zamislio, isprobao sam
RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: ARHIV HOYKA
Uzbuđuje li Vas još uvijek kad u nekom časopisu vidite fotografiju na kojoj ste radili?
To je tema koju često spominjem na predavanjima. Motivacija je pokretač svega, pa tako i bavljenja fotografijom. Razlikujem unutarnju i vanjsku motivaciju. Unutarnja je pokretana samim uživanjem u tome što se radi i tako motivirana osoba ne osjeća teškoće ni kad se mora dobrano pomučiti da bi postigla rezultat. A vanjska je motivacija ona koja čovjeka tjera da radi zbog nekog drugog cilja. To može biti novac, uspjeh ili društveni status. Mislim da osoba koja u fotografiju ne ulazi s unutarnjom motivacijom teško može preživjeti kao slobodni umjetnik. Osobno sam ušao u fotografiju želeći se kroz taj medij izraziti. Tek poslije mi je postala i profesija. Kad je dolazila digitalna fotografija, većina mojih kolega je to dočekala s prezirom. Svima je bila jasno da fotografija doživljava drugu veliku demokratizaciju. Prva je bila 1888. kad je „Kodak“ prvi put napravio aparat s kojim su obični ljudi mogli napraviti fotografiju. S digitalnom fotografijom dogodila se nova revolucija. Svatko može snimiti fotografiju i podijeliti je. Bio sam jedan od onih koji se veselio digitalizaciji, kao i spajanju s mobitelom. Svi se sad mogu koristiti tim prekrasnim medijem. U tom smislu i danas funkcioniram, volim brzo dobiti feedback, volim kad me netko sretne nakon izložbe i komentira moje fotke. U tom smislu, odgovor na Vaše pitanje je – Da, i danas se veselim kad moj rad dođe do brojne publike, to je ono što me nosi.
Kad radim, tražim poveznice s osobom s kojom radim, ne tražim ono što nas razlikuje. Na fotografskom setu nema puno vremena za upoznavanje. To i nije poanta, raspravljati o nečemu o čemu se ne slažemo. Uvijek napravim atmosferu da bude svima ugodno.
Je li teško surađivati s ljudima koji nisu baš na Vašoj valnoj duljini?
Radim već 36 godina, od toga živim i zbog toga živim. Ne razlikujem privatno od poslovnog. Fotografija je sa mnom 24 sata. Ljudi znaju što radim, kako radim, kako razmišljam. Kad radim, tražim poveznice s osobom s kojom radim, ne tražim ono što nas razlikuje. Ni s prijateljem se vjerojatno ne slažem u svemu. Na fotografskom setu nema puno vremena za upoznavanje. To i nije poanta, raspravljati o nečemu o čemu se ne slažemo. Uvijek napravim atmosferu da bude svima ugodno.
Kako stvarate tu atmosferu pri fotografiranju?
Počinje od prvog pogleda, kad se otvore vrata ateljea. Najjači adut je da si nasmiješen i dobre volje. Svoje probleme ne treba donositi na set. Ako čovjek ima tu vrlinu, može doći do vrha. S druge strane, ako svoje probleme dovodiš na snimanje, ljudi to osjete i dobivanje dobre fotografije je otežano.
Morate li biti dobar psiholog da biste bili dobar fotograf?
Možda je to prejaka riječ, ali svakako je poželjno imati razvijenu emocionalnu inteligenciju. Što je razvijenija, to sve bolje funkcionira, ljudi su otvoreniji. Želim da svi moji suradnici budu raspoloženi i nasmijani. Biram takve ljude jer oni daju dobru radnu atmosferu. To prenose i na osobu koju fotografiram pa čak i kad ona dođe uplakana na snimanje. Imao sam jedan takav slučaj s vrlo poznatom ženskom osobom. Došla je u studio u suzama nakon prekida s dečkom. Nije se taj dan htjela fotografirati. Mi smo je nekako uvukli u razgovor i napravili upravo takvu uplakanu fotku koja je postala hit.
Poznati ljudi imaju mogućnost napraviti nešto dobro za cijelo društvo – pokazati da su individualnost i različitost vrlo dobre i vrlo važne. Svojim radom mogu poručiti da je dobro biti svoj i jedinstven. To nam treba, a ne kopije
Jesu li slavne osobe danas kompliciranije nego što su to bile prije 30 ili 40 godina?
Moram priznati da nisam imao problema ni s kim svih ovih godina. A radio sam s tisućama ljudi iz svih društvenih slojeva. I najluđe ideje smo realizirali. To je naš zajednički rad. Mi igramo u istom timu, želim da oni imaju glamur fotku privlačnu publici. Poznati ljudi imaju mogućnost napraviti nešto dobro za cijelo društvo – pokazati da su individualnost i različitost vrlo dobre i vrlo važne. Svojim radom mogu poručiti da je dobro biti svoj i jedinstven. To nam treba, a ne kopije.
I sama je fotografija s vremenom jako evoluirala, to je vjerojatno moralo utjecati i na Vaš rad.
Digitalizacija je jako utjecala na fotografiju. Mnogi kolege su u vrijeme analogne fotografije imali za ponuditi samo dobro poznavanje fotografskog procesa. Oni su znali dobro i kvalitetno napraviti tehnički ispravnu fotografiju. Ali, nisu imali onaj bitni moment i danas presudan – kreativnost. Kad je došla digitalna fotografija, laicima više nije trebao fotograf da dobiju fotografiju koja će biti vidljiva. Svatko je pritiskom gumba mogao dobiti nešto vidljivo, a budući da je tu bio i ekran, mogao je učiti metodom pokušaja i pogrešaka. Dio fotografa je morao otpasti. Postali su nepotrebni. Meni je to išlo u prilog. Više sam vremena mogao posvetiti kreativnom dijelu procesa, a manje onom tehničkom. Mogao sam isproducirati više kreativnih ideja i tako sam mogao više zaraditi.
Koristite li Photoshop i druge alate za obradu fotografije?
Da, a postoji i zanimljiva priča vezana uz početke Photoshopa. Kad su se pojavili alati za obradu digitalne fotografije, vladalo je mišljenje da fotograf nema što raditi oko obrade i da je to posao dizajnera. Bilo je to neko nepisano pravilo – nema čačkanja po fotografiji. No, dogodilo se nekoliko puta da fotografija nije obrađena, a ispod fotografije je moj potpis. Nigdje ne piše tko je dizajner. Tada sam shvatio da se ne mogu osloniti na nekog drugoga. Jedini je način – sam se prihvatiti Photoshopa. Mene je sve to zateklo 2000. godine kad sam se vratio s projekta koji sam radio na Islandu. Već pri pokušaju obrade prve fotografije, shvatio sam da imam preslabo računalo i da trebam novo. To su bile ogromne fotografije, teške za računalo. Kad sam završio tu seriju, fotografije su bile objavljene u Beču u jednoj od najprestižnijih izdavačkih kuća. Bile su i velike izložbe u Zagrebu i Grazu. Na tom projektu sam apsolvirao Photoshop i od tada više nikome ne dam da mi čačka po fotografijama. Bila je to teška, ali prava odluka. No, volim učiti i to je tako ostalo sve do današnjih dana.
Jeste li ikad bili zasićeni fotografijom?
Kad funkcionirate kao slobodni umjetnik, kroz svoj životni put upoznajete sami sebe. Od prvog dana svog radnog vijeka se bavim fotografijom. Nikad nisam radio ništa drugo. Od početka sam bio izložen tržištu, smišljao projekte i išao prema klijentima. Shvatio sam da može doći do izgaranja. Kad imaš velike projekte koji kontinuirano idu i očekuju se kreativni rezultati, moraš stalno imati snage i poticaja za nešto novo. A to nije neiscrpno. Zato ja radim različite stvari. Mene na duge staze može umoriti kad radim stalno nešto slično. To je razlog zašto sam uvijek čuvao svoju art fotografiju i kombinirao je s radom u reklamnoj industriji.
Što fotografiju čini emocionalnom: njezin sadržaj ili estetika?
Fotografija je medij koji djeluje racionalno i emocionalno. To ovisi o samoj fotografiji. Ratne ili romantične fotografije svojim sadržajem izazivaju jake emocije. Ali, i kad vidim nešto estetski jako, dobijem snažan emocionalni poticaj poduzeti nešto u smjeru u kojem mi je dotična fotografija odvela misli.
Je li se Vaša percepcija ljepote promijenila tijekom godina?
Neprestano razmišljam o tome što je to ljepota. To je jedna od tema o kojoj razgovaramo na mojim seminarima „Fotosofia“ izraslima iz istoimenog eseja koji sam objavio 1996. godine. Htio sam sa širom publikom podijeliti razmišljanja do kojih sam došao tražeći odgovor na pitanje što je to umjetnost. To me pitanje godinama izjedalo. U fotografiju sam došao kroz crtanje, ilustracije, slikanje. Cijelim tim putem pitao sam se što je to umjetnost i kako znati je li to što stvaram umjetnost. Vjerujem da sam jedan od rijetkih koji je išao upisati studij ne razmišljajući o profesionalizaciji toga što voli raditi, već jednostavno tražeći odgovor na niz pitanja vezanih uz umjetnost. Imao sam sreće što sam u Beču na Sveučilištu primijenjenih umjetnosti kao mentoricu dobio Evu Choung-Fux, koja me je vodila da dođem do svojih, autentičnih odgovora.
Cilj je umjetnosti da te pokrene i da smisliš nešto što može unaprijediti svijet
Dakle, to iskustvo u Beču Vas je trajno promijenilo?
Apsolutno. Tu je nastala „Fotosofia“. Kad prođeš takav put – intenzivnog racionalnog razmišljanja o temeljima svog medija, imaš i definiciju što je za tebe estetika. Definirao sam pojam „estetski doživljaj visoke kvalitete“ za razliku od „estetskog doživljaja niske kvalitete“. Primjerice, u trgovini vidiš lijepu omotnicu neke čokolade i pitaš se je li to umjetnost. Nije – jer je to estetski doživljaj niske kvalitete koji ne pokreće složenije mentalne procese. Iz toga proizlazi da je estetski doživljaj visoke kvalitete taj koji pokreće složenije mentalne procese. U tom se slučaju ljepota ne zadržava samo na ugodi za oči, nego te potiče na razmišljanje. Cilj je umjetnosti da te pokrene i da smisliš nešto što može unaprijediti svijet.
Umjetnost je nešto što izaziva trajniju reakciju?
Točno, puno nam je stvari lijepo, ali nas neće potaknuti na razmišljanje. Kad zakoračiš u muzej ili galeriju, želiš zaroniti ispod površine svakodnevice. Ondje odlaziš kako bi imao svoj mir i kako bi bio inspiriran promišljati o temeljnim stvarima koje ti mogu promijeniti život.
Kako gledate na stanje u fotografskoj industriji danas?
Kad samo startali prije 30 godina, bilo je puno manje fotografa. Bila je manja konkurencija, ali nije bilo ni toliko zahtjeva za fotografijom, kao ni mjesta gdje se to može objaviti. Ono što je tada bilo super u odnosu na danas je rad za pjevačke zvijezde ili modnu industriju. Pjevači su tražili nešto novo, otkačeno, bilo je pitanje prestiža kako će izgledati naslovnica LP-a. Čini mi se da je to danas nestalo. Čovjek je sretan što je bio dio te priče. To nije bilo pitanje novca, nego rada na nečem novom. Imao sam sreće raditi, primjerice, s Dinom Dvornikom, koji mi je dao odriješene ruke. Slučajno smo se upoznali na hodniku tijekom „Eurosonga“ u Zagrebu. Malo smo popričali, pričao sam mu o svom radu i idejama i on je odlučio doći k meni vidjeti nešto novo, iako sam tada bio nepoznat autor. Pogledao je moje radove koji su bili u običnoj kutiji, vidio je fotku koja mu se svidjela i ona je izišla na maksi singlu „Jače manijače“. Nakon toga smo radili „Kreativni nered“. Bilo je tada puno manje ljudi koji su eksperimentirali s fotografijom. Što god sam zamislio, isprobao sam. I to je bilo veselje stvaranja koje je generiralo novu energiju. Mislim da se to danas izgubilo. Ljudi su obasipani svime. Žao mi je što najkreativnije ideje gube na snazi jer ih zasjeni gomila prosječnih ideja čiji autori ulažu više vremena u gomilanje followera. Sve je potrošna roba i svi gledaju novac.
Nama trebaju talentirani ljudi, a ne prosječni. Inače ne možemo napredovati. Bit ćemo društvo opsluživača, a ne vođa. Vjerujem da nema razloga da nam države s bolje uređenim edukacijskim sustavima šalju one koji vode, a mi odrađujemo manualne poslove.
Jednom ste izjavili: „Kada imam ideju u koju vjerujem, ne mogu je se riješiti. Dok ona ne iziđe van, nisam miran.“ Na tom tragu je nastao i roman „Eksperiment“?
Na putu samostalnog umjetnika čovjek upozna samog sebe. Kad imam neku ideju, pokušam je realizirati kroz fotografiju i podijeliti s publikom. No, prije dvadesetak godina došao sam do ideje, promišljao o njoj nekoliko godina, ali sam na koncu shvatio da je kroz fotografiju ne mogu realizirati. Shvatio sam da mi treba pisana riječ. Do tada sam napisao samo esej, a ovo je trebala biti forma romana. Nekoliko godina sam se razuvjeravao da ja nisam pisac i da se ne trebam baviti poslom za koji nisam ni školovan ni treniran. No, nisam se mogao riješiti te ideje. Ona je stalno zauzimala dio mozga koji mi treba. Da bih punom snagom mogao realizirati nove ideje, um mi mora biti sto posto čist, moram sve što sam zamislio imati realizirano. Shvatio sam tada da moram investirati vrijeme, energiju i volju kako bih naučio nešto novo. Znao sam da pisanje romana nije nešto što mogu naučiti u dva dana. Imao sam pred sobom godine rada. Nisam u to uletio naivno, znao sam da će biti težak posao. Trebale su mi četiri godine da napišem svoj prvi roman „Xavia“ koji je je izišao 2009. godine. Tu sam naučio bezbroj novih stvari i otkrio novi dio sebe. Nakon tog iskustva, ideja da napišem roman „Eksperiment“ mi je došla prirodno (više o romanu i kako ga možete nabaviti možete pročitati ovdje) . Već dugo razmišljam o tome što bi se u edukaciji moglo poboljšati, želim dati pozitivan push svima nama da vidimo je li edukacija koju trenutačno pružamo djeci zaista najbolje što možemo. Nismo najlošiji na svijetu, ali mislim da treba uvijek težiti najboljima. Roman je dobro odjeknuo, prva naklada je rasprodana, učitelji i profesori, učiteljice i profesorice, polako uvode sadržaj romana u nastavu. Pisan je tako da i djeca razmisle o sustavu u kojem se školuju, da im se ponude egzaktne i odmah primjenjive mnemotehnike kojima će brže i bolje svladavati gradivo koje se traži. Želio sam dati poticaj i njihovim edukatorima i roditeljima da dobijemo školu u koju će djeca trčati, a ne bježati iz nje.
Čini mi se da naše društvo ima veliki problem s pojmom učenja. Većina ljudi smatra da učenje završava završetkom formalnog obrazovanja i ne razumije da tijekom života čovjek ima potrebu nešto novo naučiti. Mnogi se zapravo srame reći da polaze neke seminare, tečajeve ili baš školske programe. Koje je Vaše razmišljanje o tome?
To je točno, to je veliki problem našeg društva. Takav je stav bio i u mojoj obitelji. Mene je taj sram odavno prošao, tim više što mi svaki dan učimo, htjeli to ili ne. Volim reći da sam zaista počeo učiti tek nakon što sam završio formalno obrazovanje, jer sam tada došao do vremena za učenje u skladu sa svojim interesima. Zašto se već u predškolskoj dobi ne bi uočilo za što je netko talentiran i pomoglo mu se da razvije te talente? Nama trebaju talentirani ljudi, a ne prosječni. Inače ne možemo napredovati. Bit ćemo društvo opsluživača, a ne vođa. Vjerujem da nema razloga da nam države s bolje uređenim edukacijskim sustavima šalju one koji vode, a mi odrađujemo manualne poslove.
(7.10.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
Povezani članci
ALEN ŽUNIĆ
Treba biti kreativno smion
BRUKETA & ŽINIĆ
Brend je ono što pričaju o tebi kad nisi u sobi
IGOR EŠKINJA
U našem društvu biti umjetnik nema težinu
GAELLA GOTTWALD
Kreativnost je oruđe budućnosti
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
