DANA BUDISAVLJEVIĆ

Možda nije najbolje reći da Vaši filmovi ruše stereotipe, prije otvaraju prostor dijalogu o nekim teškim, duboko osobnim ili društvenim pitanjima. Što Vas u teškoći pronalaženja odgovora privlači, što iz tog procesa dobivate osobno, a što kao redateljica?

Filmove radim o onome što sama ne razumijem. Kroz proces nastanka filma koji nužno uključuje puno istraživanja, snimanja, razmišljanja, razgovora s drugim filmašima i pametnim ljudima, tražim odgovore i na kraju u montaži sklapam mozaik, vučem van suštinu tog znanja koje sam prikupila. Prvo moram sebi objasniti, a onda to znanje pokušavam prenijeti drugima. To je za mene umjetnički proces. Razlučiti bitno od nebitnog, naći pravu formu i ponuditi ljudima znanje i emociju. Filmovi i umjetnost nam omogućuju da proživljavamo tuđe živote i svjetove, one koje sami nikada nećemo stići proživjeti.

Je li film ikada imao alternativu? Čime biste se bavili da niste tako duboko uronjeni u film ili čime se danas bavite ostane li za to vremena?

Sretna sam u filmu. Imam vrlo široko polje interesa, ali srećom, i film je širok i sve se više širi tako da ispunjava moje potrebe. Nekad sam nesretna što se ne bavim znanošću ili još bolje programiranjem, da mogu biti digitalni nomad i funkcionirati u svim zemljama svijeta, znati jedan univerzalni jezik s kojim mogu stvarati. Filmovi nisu tako univerzalni, vrlo je teško biti umjetnik u egzilu, bivati izvan svog prirodnog konteksta. S kulturom je problem što previše ovisiš o državnim sredstvima, što atmosferu u kulturi često čini nezdravom. Zato se uvijek maksimalno trudim da moji filmovi dođu do publike, da osjetim njihov sud, jer na kraju krajeva, oni su to platili.

Što Vas je privuklo filmu? Je li urođeni osjećaj za pravdu koji često ističete bio kamenčić prevage pri odabiru dokumentarnog filma kao osnovnog načina Vašeg umjetničkog izražavanja?

Želja za znanjem. Oduvijek sam gladna znanja. Od stripova sam najviše voljela „Marti Misteriju“, jer osim što mi je bio zgodan, uvijek se bavio nekim zanimljivim kulturama i enigmama, puno je putovao. Nisam voljela „Kapetana Mikija“, to mi je bilo dosadno. Uvijek sam voljela da mi je štivo poučno. Voljela sam slušati razgovore starijih o stvarima koje ne razumijem i upijati njihove izraze lica. I danas se nastojim družiti sa što raznolikijim ljudima kako bi svijet mogla sagledavati u njegovoj kompleksnosti. Film mi u svemu tome dobro dođe.

Koliko Vam je osobni i emocionalni naboj važan pri odabiru teme i oblikovanju filmova? Je li on snažniji pri stvaranju dokumentarnog, nego kod igranog filma?

Sve što radim, radim s velikim nabojem. Jednostavno sam takva i puno se trošim. Za „Dnevnik Diane Budisavljević“ smo sami radili i distribuciju filma, što je razlog zašto je taj film kojem je jedan distributer prognozirao 1000 gledatelja došao do 35 000 u Hrvatskoj i bio najgledaniji hrvatski film u Srbiji, Sloveniji i BiH. Ako me nešto zanima, ja ću u tome biti 100 posto. Obožavam pomicati granice, najprije svoje vlastite, pa ako to ispadne korisno za širu zajednicu, jako sam sretna.

Jedna mi je njemačka redateljica nedavno rekla da dokumentaristi nisu muhe na zidovima, već vrlo svjesno i s namjerom usmjeravaju svoje kamere u točno određenom trenutku, na točno određeno lice. Jesu li, u tom smislu, dokumentarni filmovi prikaz stvarnosti? Koliko je fikcije u dokumentaristici?

U dokumentaristici nema fikcije, ali ima svjesnih i nesvjesnih izbora onog tko snima, režira i montira. Dakle, ta stvarnost odmah biva izabirana od snimatelja i redatelja, a poslije se u montaži još pročišćava. I muha na zidu nekad zaspi ili ako joj više ne paše, odleti. Čak i nadzorne kamere ne rade cijelo vrijeme i snimaju uvijek iz jednog kuta. Dakle, neke stvari im ostaju skrivene. Ne postoji stopostotni odraz stvarnosti. Nju se jedino može živjeti. Sve drugo je rekreacija, tj. odabir onoga što je nekome tko promatra bitno. U dokumentarnom filmu izazov su pitanja etike jer radite sa stvarnim ljudima koji nastavljaju živjeti i nakon vašeg filma, a ne mogu reći – „Ja sam glumac, to je bila samo jedna uloga“.

Uz ime Dane Budisavljević često se vezuje pridjev „hrabra“. Što je za Vas hrabrost?

Hrabar je onaj koji će napraviti stvari koje većina ljudi neće. Diana je bila hrabra, iako sigurno tako sebe nije doživljavala. I ja ću napraviti stvari koje se drugi ne usude ili ću nastaviti ondje gdje će netko drugi stati. Ali hrabrost je individualna i relativna kategorija. Hrabri ste za neke stvari, za neke niste. Ja, recimo, nikad nisam imala hrabrosti pucati na gol u ekipnim sportovima. Legendarna je jedna osnovnoškolska rukometna utakmica u kojoj sam presrela loptu protivničkog tima, otrčala u kontru i našla se sama pred golmanicom, ali sam se toliko prepala da sam stala, okrenula se i dodala loptu curi koja je bila dobra pucačica, ali je tek stizala do linije od 9 metara i bila okružena protivničkim igračicama koje su se vraćale u obranu. Naravno da ta šansa nije iskorištena i mi smo utakmicu izgubile. I danas mi je teško zbog toga. Ne zbog gubitka nevažne utakmice, nego što tako zablokiram, što se nekad bojim završiti stvari, što se nekad previše bojim neuspjeha pa odgovornost i strah prebacujem na druge ljude, pogotovo one bliske, što zna biti jako teško za podnijeti.