DANIELA TRBOVIĆ

Novinar je manično-depresivan čovjek

RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: RENATO BRANĐOLICA

Velika Helga Vlahović je u jednom od svojih zadnjih intervjua rekla da je, kad se osvrne, većinu svog života provela u nekom grču i stresu. Čak je spomenula da je bilo trenutaka kad je uoči festivala povraćala. Kako Vi na to gledate, kakvo je Vaše iskustvo?

Helga je bila prelijepo, pametno, obrazovano i odgojeno biće televizije na kojem je moja generacija odrasla. Bio je privilegij poznavati je. Ako pred kamerama želite izgledati pripremljeno, spontano i suvereno, kao što je to bila Helga, tada je stres neminovan. Pred kamerom crpiš sve svoje resurse i moraš biti jako fokusiran. Stres se s godinama ne smanjuje, iako imam puno utakmica u nogama. Pripadam skupini tremaroša i prije svake emisije imam tremu. Nije to trema koja će me zakočiti ili baciti na pod. No, razumijem Helgine riječi, imam kronični gastritis i potpisujem sve što je rekla. To su ipak godine stresa, iako naš posao ne ostavlja takav dojam. Meni sin zna reći: „Pa, kakav ti je to posao, samo sjedneš i pričaš s ljudima.“ A zapravo ja učim puno više od njega. Pred kamerama moraš dobro izgledati, biti dobro raspoložen i dobro pripremljen bez obzira na to je li ti dijete bolesno, umire li ti netko, rastaješ li se ili ti je kamata na kredit narasla. Sve ono što na nekom drugom poslu možeš neko vrijeme staviti sa strane, ovdje ne možeš. Kad se upali crveno svjetlo kamere, ja poništim kućnu Danielu sa svim njezinim bedovima. Kad dođem u šminku i kad me „namažu“ za emisiju, treba mi neko vrijeme da izbalansiram sebe i osobu u ogledalu.
Pred kamerama moraš dobro izgledati, biti dobro raspoložen i dobro pripremljen bez obzira na to je li ti dijete bolesno, umire li ti netko, rastaješ li se ili ti je kamata na kredit narasla. Sve ono što na nekom drugom poslu možeš neko vrijeme staviti sa strane, ovdje ne možeš.

Jeste li se znali zapitati – Što to meni sve treba, zašto negdje ne sadim cvijeće ili nešto slično?

Znam se pitati kad ću se riješiti tog stresa, ali onda racionaliziram, smirim se i kažem samoj sebi da to radim već cijelo stoljeće. U ovom poslu se ne može živjeti na staroj slavi, svaka je emisija nova, novi početak, novi test, nova energija. Vjerojatno to ostavlja traga na štitnjači, na tenu… S prištevima ću umrijeti, ako ikad umrem.

Helga Vlahović je odlazeći u mirovinu rekla i kako ne bi mogla podnijeti da mora svakog jutra „cvikati“ karticu, jer je to suprotno novinarskom poslu koji nije rad na traci. Koliko se rad na televiziji promijenio u odnosu na Vaše početke? Čini li se i Vama da se novinare počinje gledati kao proizvođače cipela?

I ja koristim tu usporedbu. Stvari su bile bitno drukčije kad sam počinjala prije 30-ak godina. Javna televizija danas ima komercijalnu konkurenciju, nismo jedini izvor zabave, informacija i zanimljivih lica. Mladi pak uopće ne gledaju televiziju. Kad su školarci nekad dolazili u Zagreb na izlet, često su posjećivali televiziju. Bili su oduševljeni i svi su se sa mnom htjeli fotografirati. U posljednjih nekoliko godina, djeca prolaze pokraj mene i nitko me ne doživljava. Postala sam neka anonimna teta. Činjenica je da televizija više nema poziciju obiteljskog oltara i izvora informacija kao što je nekad imala.

Blagodat novinarskog posla je činjenica da možemo upoznati iznimne ljude, kao i ljude koji pripadaju različitim društvenim slojevima. Mogu li onda novinar, i općenito ljudi koji rade u medijima, biti uskogrudni?

Novinar nije uskogrudan, nego manično-depresivan čovjek. Sjećam se kad smo radili emisiju „8. kat“, snimali smo šest emisija u tri dana. U jednoj od njih smo kuhali i govorili o kozmetici, a u drugoj smo ugostili roditelje kojima je umrlo dijete i koji su odlučili donirati organe. Svi ti ljudi s kojima se susrećeš su doista fascinantni, a ti postaješ neko čudovište koje se puni i prazni na sumanut način i moraš se preštekati i presvičati. Ali, uz sve fascinantne tzv. obične ljude, upoznala sam i mnoge velikane, jednog akademika Viktora Žmegača, Gorana Tribusona, brojne redatelje, ljude s estrade, genijalnog Arsena Dedića, Olivera, Kemala Montena, mnoge glumce. To je doista privilegij, osjetiti dio njihove energije, dotaknuti tu njihovu zvjezdanu auru i vidjeti ih u drukčijem kontekstu.

Može li se onda dogoditi da se od te točke ode u poniznost, da čovjek shvati koliko ne zna i koliko još treba učiti ili pak u neku bahatost i pumpanje ega zato što znamo sve te slavne osobe?

Nemam taj gard. Spomenula sam Viktora Žmegača. Toliko je bio zanimljiv, topao, skroman. Takvi ljudi te resetiraju. Uvijek polazim od činjenice „znam da ništa ne znam“. Nije prazna fraza da su veliki, ostvareni i uspješni ljudi normalni i jednostavni. Oni su to puno više od onih koji traže svoje mjesto ili ga nikad neće naći.
Mladi pak uopće ne gledaju televiziju. Kad su školarci nekad dolazili u Zagreb na izlet, često su posjećivali televiziju. Bili su oduševljeni i svi su se sa mnom htjeli fotografirati. U posljednjih nekoliko godina, djeca prolaze pokraj mene i nitko me ne doživljava. Postala sam neka anonimna teta. Činjenica je da televizija više nema poziciju obiteljskog oltara i izvora informacija kao što je nekad imala.

Novinarstvo je „umjetnost trača“. Tu mi je definiciju, koju i danas pamtim, davno rekla jedna naša fonetičarka. Kako Vi na nju gledate?

Ako bih se zakačila samo na riječ trač, onda bi me prije deset ili dvadeset godina, mislim na vrijeme prije društvenih mreža, taj trač zasmetao. Danas ne, jer se novinarstvo svodi na kopipejstanje, stokanje privatnih profila ljudi koji rade javne poslove i stalo im je da budu viđeni. To je win-win kombinacija. No, ako nije riječ o nekoj čisto informativnoj emisiji koja ima svoje zadanosti, svakako moraš odraditi razgovor koji nije banalan, koji mora biti zanimljiv i ne prelaziti granicu dobrog ukusa. U emisiji „Petkom s Danielom“ ne pada mi na pamet pitati žene o kilaži, godinama, partneru, usklađivanju privatnog i poslovnog, ako to same ne kažu. Danas je riječ trač puno bliža novinarstvu nego prije.

Tijekom karijere radili ste mnogo različitih emisija. „Petkom s Danielom“ možda je i svojevrsna kruna Vašeg rada. Pretpostavljam da velik broj ljudi radi na emisiji, ali kakva je Vaša osobna priprema? Imate li neku formulu ili zacrtan način na koji to radite?

Svaki televizijski projekt je timski rad. Ljudi misle ako je Daniela pred kamerom, da je ona to sve sama smislila. Uz mene je tu još i urednica emisije Gordana Škaljac Narančić, scenarist i novinar istraživač za svakog gosta. On razgovara s gostom, a prije toga pronalazi sve što se o toj osobi može doznati. Za svakog gosta dobijem puno materijala. S obzirom na to da sam ja old school, ispisujem ono što mi je najzanimljivije. Znam gomilu trivijalnih informacija o gostima. Puno toga i naučim kako bih mogla relevantno razgovarati s gostima. To je zgodno jer mozak mora stalno raditi i nadam se da me Alzheimer neće zveknuti za pet godina nego malo kasnije. Naravno da scenarist pripremi scenarij, a Goga i ja zajedno mijenjamo ako mislimo da je potrebno. Nakon toga ja to memoriram razgovarajući sama sa sobom dok šećem psa.
Uvijek polazim od činjenice „znam da ništa ne znam“. Nije prazna fraza da su veliki, ostvareni i uspješni ljudi normalni i jednostavni. Oni su to puno više od onih koji traže svoje mjesto ili ga nikad neće naći.

U svemu tome ipak je i Danielin „tač“?

Naravno, razgovor s gostom nije kazališna predstava. Mi imamo željena pitanja i informacije koje bismo htjeli dobiti, a u samom trenutku se događa nešto drugo. To je sitni vez u samoj emisiji.

I taj moment je ono što čini da je to „Petkom s Danielom“, a ne s nekom Marijom i sl.

Da, sin mi je rekao da je to emisija „Daniela, uvijek prekidam Trbović“.

Tijekom karijere vodili ste i popularni kviz „Najslabija karika“. Bili ste vrlo uspješni u tome. Kvizovi su danas jako popularni, volite li ih?

Kvizovi su voditeljski zicer, to sam shvatila. Ako želiš vidljivost i sveprisutnost, to je super format, zanimljiv sam po sebi. Bilo mi je to zgodno poigravanje, imala sam savršenu ekipu i mogla sam to raditi do penzije. Na kvizu se ispucate, dođete doma i svoj ste čovjek.

Pisali ste i za novine, popularne kolumne koje su pretvorene u knjigu „Hrvatica, majka, katolkinja, nepušačica“. Tu je došao do izražaja Vaš britki stil. Hoćemo li još nešto takvo moći pročitati?

Naravno da ne. To je bilo vrijeme kad se prikazivao „Seks i grad“ i pitali su me bih li pisala nešto u tom stilu. Ostala sam paf, ali to je u tom trenutku bilo dosta popularno. Bila sam tada mlada majka i zafrkavala sam se da kod mene nema seksa, a ni grada jer živim na periferiji. To je zanimljivo iskustvo koje sama nikad ne bih inicirala. Kad me se gurne u nešto, kad dobijem zadatak, pristupam mu jako odgovorno. To je išlo osam godina iz tjedna u tjedan. Morala sam tekst predati do srijede ujutro, a ja bih, naravno, to pisala u utorak navečer. Obično sam se referirala na stvari koje su mi se događale.
Danas su stari ljudi islužena vreća, teret društvu i  obitelji. To je posebno izraženo u medijima, a u onim vizualnim najviše. Spadam u starije osobe koje se pojavljuju na ekranu. Ženama je puno teže: „Ima vrat kao pura, visi joj ovo ili ono, gledaj joj bore, debela je…“ Nemamo iste parametre kao za muškarce, koji s godinama samo postaju mudriji i šarmantniji.

U jednoj ste kolumni napisali da ćete biti odvratna svekrva. Kako sada gledate na tu konstataciju?

Ove zoom generacije su jadne generacije. Bit ću dobra svekrva, ali će se sin morati odseliti jer u stanu nema dovoljno mjesta.

Poznati ste po tome da imate jednu konstantu u imidžu što za televizijske osobe baš nije tipično. Odražava li to neku unutarnju stabilnost?

Ne znam, ali nikad u svom poslu nisam igrala na kartu izgleda. Ja sam prosječna, imam sreće što nisam sklona debljanju. Sklona sam aknama. Moje trajanje i starenje pred kamerama je manje dramatično jer nikad nisam bila ljepotica nego gospođa iz susjedstva. Ni danas ne bojim kosu i vidjet ćemo do kada ću to uspijevati. Ne mislim se farbati.

Jadranka Kosor je to odlično odradila?

Njoj to super stoji, jako je zgodna.

Naše je društvo zapelo u tom imperativu mladosti. Često govorite kako Vam smeta odnos prema starijima? Što najviše?

Naravno da moje sposobnosti sada i nekad nisu iste, ali znanje i iskustvo je ono što osobe starije dobi imaju. Ne možemo samo izbrisati starije ljude. To se posebno vidi na poslu. Ako stasaš uz nekog tko dobro radi svoj posao – to je prilika za učenje. Danas su stari ljudi islužena vreća, teret društvu i  obitelji. To je posebno izraženo u medijima, a u onim vizualnim najviše. Spadam u starije osobe koje se pojavljuju na ekranu. Ženama je puno teže: „Ima vrat kao pura, visi joj ovo ili ono, gledaj joj bore, debela je…“ Nemamo iste parametre kao za muškarce, koji s godinama samo postaju mudriji i šarmantniji. Živimo u potrošačkom društvu, nikad nam nije dovoljno dobra kosa, nokti, imamo narančinu koru, vrećice pod očima. Sve se to tiče žena, za muškarce imamo samo afričku šljivu. To je jedina poruka – njima se samo treba dići, a mi moramo biti savršene u svim segmentima i sav bismo novac trebale potrošiti na izgled.

Mislite li da smo mi društvo predrasuda?

Jesmo, mislim da je čovjek žrtva predrasuda, i svojih vlastitih, stvorenih putem, i onih ukorijenjenih odgojem. Jesmo. Uzmimo sad rat u Ukrajini i te strahote. Postoji cijeli patos, briga i javno naricanje nad izbjeglicama, a pri tome već godinama na svojim granicama imamo ljude koji nisu bijeli kršćani i nismo imali nikakav guilt trip, nikakvu potrebu to tamnoputo musavo dijete koje se klanja Alahu uzeti u svoju vikendicu. Sve skupa je to licemjerno. Ljudi pate i ovdje i ondje, ali je pitanje kako mi to doživljavamo. S ovima se možeš poistovjetiti jer je to tvoj civilizacijski krug, a s onima kao ne možeš.

Je li to pomalo ljudski?

Je, malo ljudski, ali to pumpanje na društvenim mrežama, u emisijama, to je tako populističko zlorabljenje i hvatanje jeftinih bodova da je gadljivo. Puni smo predrasuda prema drukčijima.

Osobe iz medija bi trebale biti iznad toga?

Naši stavovi su vidljivi i naše riječi maju veću težinu od ćakule na kavi. Trebalo bi širiti granice i obzore i uvažavati različitosti. Iako, predrasude i stereotipi su dobri za zafrkanciju, ali u doba političke korektnosti ni to se više ne može.
Uzmimo sad rat u Ukrajini i te strahote. Postoji cijeli patos, briga i javno naricanje nad izbjeglicama, a pri tome već godinama na svojim granicama imamo ljude koji nisu bijeli kršćani i nismo imali nikakav guilt trip, nikakvu potrebu to tamnoputo musavo dijete koje se klanja Alahu uzeti u svoju vikendicu.

Možete li sebe zamisliti izvan televizije ili je ona potpuno dio Vašeg identiteta?

Vjerojatno bih rekla da mogu, ali u ovom sam pogonu više od 30 godina. Umrla bih da sam kućanica jer je to najteži posao na svijetu. Bih li radila nešto drugo? Mogla bih preživjeti, odlično čistim i radim te jednostavne fizičke poslove.

Ne volite kuhati?

Ne, kuham jer moramo jesti. Divim se ljudima koji vole kuhati. Ne pamtim da sam nekoga osim najuže obitelji zvala na ručak. Ne znam unosim li u kuhanje dovoljno ljubavi, no moje dijete nije pothranjeno. Kad imam slobodnog vremena, kad sam na godišnjem odmoru, onda sam kao ludi fliper. Ne znam hoću li čitati, šetati, voziti bicikl, farbati… Televizijski posao mi je zanimljiv, ali to ne znači da nužno mora biti ispred kamere. Ali sve dok ovako fantastično izgledam i imam problema s tenom i u 59. godini, što je samo rezultat moje nevjerojatne mladosti, neću se dati.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

DANIELA TRBOVIĆ
Rođenje: 27. rujna 1963., Karlovac
Zanimanje: televizijska voditeljica
Atmosfera velegrada može biti takva da ti pruži slobodu, a opet se čovjek može osjećati prepušten sam sebi.
LOVRO ARTUKOVIĆ
Ako u životu nema izazova nema ni potrebe da se razvija inteligencija. Inteligencija se razvija kod onih ljudi koji su u stresnim situacijama
KORADO KORLEVIĆ
Sve je u životu uzajamno. To može biti i opasno ako si previše prostodušan i otvoren.
OLIVERA BALJAK
Previous
Next

Povezani članci

Marina Redžepović

MARINA REDŽEPOVIĆ
Kamera je prilika za bliskost

Tarik Filipović

TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe

Tihana Lazović

TIHANA LAZOVIĆ
Introvert sam po pitanju karijere

Damir Hoyka

DAMIR HOYKA
Što god sam zamislio, isprobao sam

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA