DANILO ŠERBEDŽIJA
Od malih nas nogu odgaja Amerika
RAZGOVARALA: PETRA MIOČIĆ MANDIĆ; FOTO: ANTO MAGZAN
Pripadaš redateljima srednje generacije i, ako se ne varam, u svojoj si karijeri iskusio i rad s filmskom trakom. Koliko se traka razlikuje od digitalije kojom je zamijenjena?
Tako je, moj prvi film „72 dana“ je snimljen na traci i poslije sam prešao na digitalno. Prva razlika, ali to samo profesionalac vidi, je u slici. Video, digitalija, koliko god kvalitetan bio, još nije postigao da izgleda kao filmska traka. Razlika je, zapravo, u oštrini i oko koje nije filmsko rijetko će vidjeti razliku. Međutim, iz godine u godinu tehnologija napreduje i ta sličnost je sve veća i veća. Na digitaliji je sve oštro, na filmskoj traci nije tako.
Razlika je sve manja, ali još uvijek postoji. No više nitko, osim dva-tri entuzijasta, ne snima na traci. Digitalija je puno jeftinija i brže se radi. Filmsku traku treba svako malo mijenjati, moraš uvijek imati barem dva kadra jer nikad nisi siguran hoće li uspjeti. Moraš očitavati svjetlo za filmsku traku i ne možeš provjeriti odmah, dok digitaliju odmah vidiš. Puno se brže snima, možeš puno više takeova ponoviti, mnogo je jeftinije. Nitko više ne snima na filmskoj traci jer se ne isplati, ali nažalost kvaliteta još nije ista.
Osim cijene i utroška vremena, je li i smanjena količina stresa jedna od prednosti digitalnog?
Da, apsolutno je manje stresno! Pogotovo za šarfera koji se brine o oštrini slike. On odmah zna da je zeznuo, a prije je morao razvijati film da bi vidio je li sve OK. Prije je film bio puno napetija proizvodnja nego danas.
Zato je područje autorskih prava još uvijek priličan izvor stresa. Dok si bio predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, snažno si se zalagao za rješavanje pitanja autorskih prava. Zašto ono i danas stvara tolike prijepore?
Prvo, ljudi ne razumiju. Ima puno liberala i anarhista, internet ljudi koji misle da si ti snimio film, dobio honorar i to je sad opće dobro pa što tebe briga ako se to još negdje prikazuje i zašto ti sad hoćeš još novca. To je totalno krivo! Ja sam svoj honorar dobio da napravim posao koji me tražio producent i napravio sam djelo koje je i autorsko. Dalje se sklapaju poslovi s prikazivačkim kućama. Netko okreće novac, netko zarađuje od mojeg filma, a ja koji sam najvažnija karika ne bih trebao dobiti novac?! Autor apsolutno mora dobiti svoj dio jer autor ima pravo na to. To je eksploatacija njegova djela i ima pravo dobiti naknadu. Kod nas je taj novac premali, ali u zapadnim zemljama, u skandinavskim zemljama, autori na osnovu tantijema imaju slobodu stvaranja. Jedan pisac ne mora ići na posao jer dobiva uredne autorske tantijeme da piše. Ne piše zbog sebe, nego zbog čitatelja, bogatstva zemlje i jezika. Autorski tantijemi su iznimno bitni. To je moje djelo i nikad ne prestaje biti moje i ako ga netko želi koristiti, treba platiti tantijeme.
A to se shvaća kao namet što je potpuno krivo gledano. Puno sam surađivao sa ZAMP-om i kao što se oni bore za glazbenike, tako se i mi borimo za filmske autore. To je normalna stvar, to tako mora biti. Mi zaslužujemo puno više i smiješno je koliko malo hrvatski audiovizualni autori dobivaju od autorskih prava.
Razgovarala sam s vlasnicom jedne britanske izdavačke kuće specijalizirane za autore našeg govornog područja i ona mi je rekla da smatra kako su naši autori sretni jer njihove knjige nisu toliko tržišno isplative pa ne podliježu zakonima tog istog tržišta i mogu pisati ono što žele, a ne ono što se od njih očekuje. Koliko se sreće u toj „slobodi“ krije?
Pa i ne baš puno. Što će pisac pisati je na njemu, ali žalosno je da ne može imati slobodu stvaranja. Govorim o dobrim piscima, čitanima. Čak i ako si odličan pisac, moraš raditi i druge stvari, pisati scenarije, tekstove za novine, voditi radionice, predavati hrvatski u školi…
Kako je s redateljima?
Velik je problem što se redatelji gledaju kroz prizmu pet-šest najpoznatijih imena pa svi misle da redatelji plivaju u parama. Prije nekoliko godina su Nijemci radili studiju i pokazalo se da prosječan redatelj u Europi ima plaću kao čistačica u nekoj firmi. Jer većina redatelja, nažalost, ne radi. Ti kao redatelj, čak i uspješan redatelj, snimiš jedan film u pet-šest godina. Ja sam prvi film snimio 2008., treći je izašao 2020., a mogu biti sretan. Ljudi to ne gledaju, gledaju honorar, a kad će dobiti idući?! Za 4 godine, ako. Jer snimatelji i montažeri idu iz filma u film i ako su dobri i kvalitetni, mogu godišnje napraviti pet ili šest filmova, a mi jedan u nekoliko godina. To je velika razlika i velik je problem.
Problem je što se redatelji gledaju kroz prizmu pet-šest najpoznatijih imena pa svi misle da redatelji plivaju u parama. Prije nekoliko godina su Nijemci radili studiju i pokazalo se da prosječan redatelj u Europi ima plaću kao čistačica u nekoj firmi. Jer većina redatelja, nažalost, ne radi.
Međutim, postojanje crnog tržišta i torrenti nisu novost…
Tu je sad stvar u odgoju, da ljudi shvate da je piraterija kriminal. Čitam kako se ljudi zgražaju što Bjelogrlić skida piratske kopije svojeg filma i najavljuje tužbe. Nek’ tuži! Zakon je jasan, ista stvar je je li netko pirat ili ti uđe u stan i opljačka te. Treba poštivati zakone na svim instancama. Ako se ne držimo zakona, idemo biti kao nekad.
Piraterija je kriminal. Shvaćam da netko hoće pogledati film čim izađe, ali filmovi su u prvom redu rađeni za kino. Film je umjetnost, nije to samo „hoću vidjeti tko je ubojica“, tu je bitna slika, a ona je na piratskoj snimci često katastrofa. Zvuk je umjetnost, netko se muči da oblikuje zvuk, da napravi fantastične zvukove, finese koje ti u kinu daju poseban ugođaj… Piraterija je zločin prema umjetnosti i zaista sam protiv piraterije. Čak i kad me pitaju nije li mi drago kad vidim koliko mi je puta film pogledan na YouTubeu. Da, drago mi je što ljude zanima, ali barem pričekaj da film odradi kino pa onda stavi! Uništiš distribuciju, uništiš sve.
Doduše, meni je prvi problem s kvalitetom. Ako radim film, hoću da se moj film pogleda optimalno, u kinu ili original kad ide na televiziji, kad sam ja pustio tu snimku. To je jedino što tražim. Nije to stvar zarade, ali nije isto pogledati pirat i original. Kao da odeš u Louvre i staviš najtamnije sunčane naočale pa gledaš slike.
Čini mi se da je američka kinematografija, posebno holivudski blockbusteri, na puno većem udaru pirata od europskog filma. Postavljaju li se, u smislu tema kojima će se baviti ili načina njihova prikazivanja, očekivanja ispred određenih kinematografija? Imaš li ih ti kao gledatelj?
Ja nemam i mislim da toga ne bi smjelo biti, ali nažalost, često nas se stavlja u ladicu Balkana i od nas se većinom očekuju i najbolje prolaze ratne teme i nasilje. Urbane teme su za zapadnjake, od nas žele da radimo ratne filmove i filmove o posljedicama rata, svađe, nacionalne spike… To im je najdraže kad dolazi od nas. Trpaju nas u zajedničku ladicu, rijetko kad će u izboru najvećeg festivala biti i hrvatski i srpski ili hrvatski i bosanski film. Neće tako biti s francuskim i njemačkim filmom.
Hoće li tome ikad doći kraj?
Nadam se da hoće. Mi imamo kvalitetne filmove. Ljudi stalno govore da hrvatski filmovi ne valjaju u usporedbi s američkim. Amerikanci snimaju tisuće filmova, a mi snimamo sedam godišnje. I kolika je šansa da od tisuću ispadnu dva dobra, a koliko od sedam? S obzirom na novac koji imamo za snimanje filmova, mislim da mi radimo odličan posao. Imamo odličnih autora, i mladih i starijih. Samo što je nekom filmu iz Hrvatske puno teže probiti se i biti viđen od filmova engleskog govornog područja, iz Francuske i Skandinavije. Puno više truda treba, mi se za puno manje novca natječemo s filmovima koji imaju puno veće budžete.
Nekad je kino bilo romantika, ali nije romantika proći kroz cijeli shopping centar i uopće ne znaš što ideš gledati. To je postao konzumerizam i zabava za mlade. Više nije romantično odvesti curu u kino, to rijetko tko čini.
Što je s domaćom publikom? Odakle takav zazor hrvatske publike prema hrvatskom filmu ili umjetnosti općenito?
Od malih nas nogu odgaja Amerika i američki film. Ljudi ne daju ni šansu domaćem filmu. Ali nisu ljudi krivi. Sve se promijenilo. Kako klinci danas idu u kino? Odlaze u kino, a da i ne znaju što će gledati. Onda pogledaju na raspored i vide da ima neki Batman. Kad možeš izabrati od deset filmova, a sve oko tebe su reklame, lutke, plakati Batmana i Supermana, tko će izabrati hrvatski film? Jako malo ljudi. Ali kad ideš u kino, ako nije premijera, bit će ti petero ljudi i na američkom i na hrvatskom filmu. Svaki put kad sam otišao u kino, bilo je jednako malo ljudi, bez obzira na to koji sam film gledao. Nije to problem hrvatskog filma koliko toga da ljudi ne idu u kino.
Misliš li da su ulaznice skupe?
I skupo je, a i odlazak u kino danas više nije romantika. Nekad je kino bilo romantika, ali nije romantika proći kroz cijeli shopping centar i uopće ne znaš što ideš gledati. To je postao konzumerizam i zabava za mlade. Više nije romantično odvesti curu u kino, to rijetko tko čini. Nekima je neugodno proći kroz sve te dućane jer nemaju novca. Nije slučajno što su kina na vrhu centara. Tako da se uopće pojam odlaska u kino totalno promijenio. A opet, od malih nogu su u svemu toliko agresivne strane reklame da jednostavno ne dođemo do izražaja i ne zainteresiramo publiku koliko to uspiju puno jači igrači. Ljudi ne znaju da imamo fantastične umjetnike, filmove, pisce. Malo tko zna da imamo Zagrebačku školu crtanog filma, svjetski fenomen. To je jedina umjetnost koja je promijenila tok umjetnosti na svjetskoj razini. Prije nego što su se oni pojavili, imao si Mickeyja Mousea. Oni su totalno promijenili svjetski smjer animiranog filma. Premalo smo ponosni na to što imamo. Ljudi dolaze iz Skandinavije i traže da ih se vodi u muzej profesora Baltazara, a mi to nemamo.
To je onda i pitanje odnosa prema kulturi…
Možda. Imam prijatelja, češkog redatelja, koji mi je pričao da u Češkoj nema veze je li film kvalitetan. Imali su nekakav pokušaj češkog Jamesa Bonda, grozan film, ali je imao 450 000 gledatelja. Kaže da kod njih ljudi osjećaju dužnost otići i pogledati domaći film, to je vrsta patriotizma.
Svi su tvoji filmovi bili kandidati za Oscara, oba hrvatska su bila hrvatski kandidati. Je li kod takvih nagrada važnija kvaliteta filma ili to je li pričom pogodio duh vremena, ispravno odgovorio na aktualna goruća pitanja?
Naravno, treba biti dobar film, ne mora biti fenomenalan, ali mora biti dobar i kvalitetan jer ljudi nisu ovce. Ako je film kvalitetan, onda je sve u lobiranju. Oscar je specifična stvar, to je drukčije lobiranje od onoga za Cannes ili Veneciju. Mi u startu kaskamo jer je sve u novcu. Neki veliki igrači imaju nekoliko milijuna eura za kampanju. Mi možemo biti presretni što HAVC daje 50 000 eura. Trebamo biti domišljati, imamo neke kontakte i ljude koji će nam pomoći, ali u startu smo u puno težoj poziciji nego što su neki drugi.
Budući da se često čita o „legitimitetu autora“, i tvoju „Terezu37“ su proglasili ženskim filmom. Vjeruješ li, kao redatelj, u postojanje „muških“ i „ženskih“ tema, je li ispravo tako dijeliti film? S druge strane, ako se nešto kvalificira kao ženska tema, je li potreban legitimitet u smislu spola kako bi se steklo „pravo“ snimanja?
Nismo jednaki, nažalost, ono što je najbitnije, nismo jednaki u startu jer živimo u muškom svijetu. Zato sam se i prihvatio tog filma, ali mislim da je bitno da ga je napisala žena. Ja sam prepoznao o čemu ona govori i to je neki vid naše zajedničke borbe, ne samo umjetničkog izražaja, nego i borbe da u 21. stoljeću možemo reći „da, jednaki smo“ jer dosad je cjelokupna povijest čovječanstva bila muška. Ono što je nekad bila borba za opća ljudska prava, danas je borba za rodnu jednakost. To nije problem Splita, Hrvatske, Balkana, to je problem cijelog svijeta. U najrazvijenijim zemljama svijeta vidiš puno primjera rodne nejednakosti, od muškaraca na vodećim pozicijama do svega ostalog. Ja sam presretan što Hrvatska ima zaista veliki broj mladih redateljica, ali još uvijek imamo samo jednu ženu čija smo dva igrana filma vidjeli, a to je Snježana Tribuson. To je pokazatelj da neke stvari ne štimaju.
Premalo smo ponosni na to što imamo. Ljudi dolaze iz Skandinavije i traže da ih se vodi u muzej profesora Baltazara, a mi to nemamo.
Sad, mislim da je jako krivo reći da jedino žena ima legitimitet progovoriti. Zašto? Ako vidim da moje kolegice imaju problem i da se bore za pravu stvar, želim tu pomoći. Ne može mi nitko zabraniti da progovaram o problemima žena, ali u tom procesu, naravno, pametan čovjek će okupiti oko sebe kolegice i pitati ih je li to pravo. Sve je u slušanju i poštivanju.
U Americi se povela cijela rasprava o tome da LGBT ulogu mogu glumiti LGBT osobe što je po meni krivo. Kao da zatvorenika treba glumiti samo zatvorenik. Pogotovo kod glume.
Borba za prekidanje šutnje je kroz slučaj Weinstein i stvaranje #MeToo pokreta, i krenula iz filmske industrije, američke. Je li time i odgovornost na industriji, da u borbi bude jača i ustrajnija, veća?
Da, mislim da se mora više založiti! Umjetnici su uvijek bili na barikadama borbe za mnoga prava, kako svojim umjetničkim djelima, tako i svojim životom, djelovanjem. Mi svi kroz umjetnost moramo kritički progovarati o društvu. Dužnost je i kroz naša djela i ponašanje pokazati i ukazati na nepravdu. #MeToo pokret je iznimno bitan, grozni su mi komentari tipa „što su čekale dosad.“ Mislim da je pokret iznimno bitan i da je otvorio oči i ukazao na mnoge probleme. Naravno, i sad postoje stvari koje nisu dobre i koje opet kreću iz Amerike, poput osude puštanja pjesme „Baby, it’s cold outside“ jer je to kao nagovor na silovanje. E, tu sam iznimno protiv! To su strašne stvari. To je zloupotrebljavanje ili krivo shvaćanje borbe za neke slobode i jednakosti. Ograničavanje autorske borbe u smislu krivo shvaćene korektnosti je velik problem, ali ne umanjuje veliku stvar borbe za našu jednakost i pravo svakog da se osjeća i bude ono što osjeća da jest.
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
(11.11.2021.)
DANILO ŠERBEDŽIJA
Rođenje: 28. travnja 1971., Zagreb
Zanimanje: redatelj
Prepoznajemo, predlažemo i realiziramo optimalne pravce djelovanja vaše tvrtke u digitalnom svijetu.
Brand management, Digital marketing strategy, UI&UX specijalisti
Rijeka-Zagreb
Povezani članci
DANA BUDISAVLJEVIĆ
Obožavam pomicati granice
DARIA LORECI FLATZ
Humor produbljuje život
OLIVERA BALJAK
Čistim svoj život od nepotrebnih stvari
TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
