DAVOR I ANĐELA ROSTUHAR

 „Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“, kaže Meša Selimović. Slažete li se s njim, s obzirom na to da ste vi ipak krenuli u svojevrsnu potragu?

Davor: Meša je uvijek u pravu! (smijeh)
Anđela: Ne možemo Mešu pobijati! (smijeh)
Davor: Meša je znao, a mi tek učimo!

Jeste li tražili sretne ljubavi?

Davor: Mi smo tražili sve, i sretne i tužne i svakakve.
Anđela: Tražili smo čak parove koji su u procesu rastave i uspjeli smo pronaći nekoliko takvih. Intervjuirali smo jedan par iz Brazila gdje se djevojka baš taj dan iseljavala iz stana.

Koji su vas parovi više inspirirali?

Anđela: Inspiriraju nas priče gdje ljubav pobijedi razlike.
Davor: I iz neuspjelih ljubavi isto možemo puno naučiti.

Jesu li se očekivanja koja ste imali na početku ostvarila ili je ishod ispao sasvim drukčiji?

Davor: Postavili smo jako ambiciozan cilj. Htjeli smo jako puno toga obraditi. Nismo išli bilo koga intervjuirati. Istina, neke smo priče pronašli usput, a neke smo baš tražili i ta potraga za pojedinim parovima je dugo trajala. Kad podvučemo crtu, iako je ljubav ogromna tema, ovo što je napravljeno je ispalo super.

Jeste li razbili neke svoje mitove ili predrasude o ljubavi?

Anđela: Jesmo, jer smo na put krenuli tek vjenčani i zaneseni našom romantičnom ljubavi i idejom o tome što ona jest. Ali putem se i nama dogodio život i svakodnevnica zajedničkog života, dvadeset četiri sata zajedno na putu i intenzivan projekt. Skužili smo da ljubav nisu samo leptirići, nego jako puno rada. To smo isto vidjeli na primjerima drugih parova koje smo intervjuirali, tako se naša ideja ljubavi u stvari putem transformirala.

Može se reći da ste u godinu dana jako puno naučili?

Anđela: Da
Davor: Apsolutno! Mi svi imamo određene predodžbe o ljubavi i kroz odgoj i kroz kulturu i kroz društvo i mislimo da to mora biti tako. Ovo putovanje je pridonijelo da promijenimo određene predodžbe.

Razlikuju li se značajno ljudi u Hrvatskoj od priča koje ste snimali diljem svijeta?

Davor: Hrvatska je više dio zapadne kulture. Kao i veći dio Zapada, mi smo na razmeđi tradicije i modernoga. U Hrvatskoj, na primjer, nema poligamije, poliandrije…

Jeste li doznali nešto novo o poligamnim odnosima?

Davor: Pobliže smo upoznali kako ti ljudi žive.
Anđela: Mi smo prije sve poligamne odnose stavljali u isti koš, ali oni se razlikuju diljem svijeta. Na arapskom poluotoku žene koje su u takvom braku ne žive zajedno i međusobno se ne podnose. Dok, recimo, u Africi svi žive zajedno kao jedna velika zajednica, žene si međusobno pomažu, u dobrim su odnosima, nema ljubomore.

Postoji li zemlja, ili kraj svijeta u kojem vam se čini da su brakovi i ljubavi najstabilniji, najsretniji i ako da, zašto?

Davor: Najstabilniji odnosi su u tradicionalnim kulturama gdje i muškarci i žene preuzimaju obrasce iz kulture i od obitelji, ali pritom nemaju slobode da odu iz njih. Pogotovo žene vrlo često nemaju opciju rastave. Čak i ako imaju na papiru, one nemaju kamo otići.

Kakvo je vaše mišljenje o dogovorenim brakovima i jesu li oni nužno lošiji od ovih drugih?

Kada smo počeli istraživati za projekt „Ljubav oko svijeta“, zapravo nas je dosta iznenadio podatak da je više od pola brakova na svijetu ugovoreno. Ugovoreni brakovi imaju nižu stopu razvoda, ali to je, uz ostalo, i zbog toga što se prakticiraju u tradicionalnim patrijahalnim kulturama gdje žene zapravo nemaju pravo otići. Takvi brakovi imaju drukčiju dinamiku: ljudi ulaze u brak prije nego što se upoznaju, a zatim grade odnos, tako da ljubav, pa čak i zaljubljenost, dođu kasnije, dok kod nas brak često proizlazi iz zaljubljenosti. Ako nije riječ o prisilnom braku ili toksičnoj vezi, ja bih rekla da nema tu bolje ili lošije prakse. Kao što smo mi skloni misliti da u ugovorenim brakovima nema ljubavi, tako i oni smatraju da su naši brakovi krhki jer se baziraju na emocijama koje su same po sebi krhke, a kod njih su brakovi bazirani na utemeljenim vrijednostima.

Što mislite o zajednici između muškarca i žene koja traje „dok ih smrt ne rastavi“?    

Anđela: I naša je ideja da ćemo biti zajedno do kraja života, a to generalno nije lako nikome. To je odluka i rad na koji smo se obvezali jedan drugome činom vjenčanja.
Davor: Dominantna je teza antropologinje Helen Fisher da je najuspješnija i prevladavajuća evolucijska strategija naše ljudske vrste „serijska monogamija s preljubom“. Ta se strategija kovala kroz tisuće generacija. Mislim da u posljednje vrijeme mi evoluciju odvlačimo dalje, unoseći u jednadžbu element odluke, volje – odlučujemo ostati zajedno i kad kemija prođe.

Završetak u mnogim bajkama je vjenčanje princa i princeze nakon kojeg slijedi rečenica – “… i  živjeli su sretno do kraja života“. Je li ta rečenica kraj bajke i početak neke druge realnosti ili se bajka ipak može na tom mjestu nastaviti?

Davor: To je jedna od predodžba ljubavi koja se u našoj kulturi prihvatila i koja je ekstremna. Ovaj naš projekt daje mogućnost ljudima da prošire svoje horizonte, vide čega sve u svijetu ima i da usporede svoje s tuđim predodžbama. Ne znači da se princ na bijelom konju neće pojaviti, ali je to vrlo visok ulog i vrlo riskantan san.
Anđela: Upravo ta priča o princu na bijelom konju i happy ever after po mom mišljenju je velik izvor patnje. Priča ne bi trebala završiti vjenčanjem, tu tek počinje. Ovako se stječe dojam da će nakon vjenčanja samo cvasti ruže.

Jeste li prije svoje knjige imali omiljenu knjigu o ljubavi ili omiljenu ljubavnu priču koja vas je inspirirala?

Davor: Izdvojio bih francuskog filozofa Alaina Badioua koji je napisao knjigu „Pohvala ljubavi“. On je rekao neke stvari koje su jako napredne, npr. da ljubav nije događaj nego proces. Mi gledamo svijet iz perspektive sebe, a jedini način na koji možemo zaista pogledati svijet iz perspektive drugog je ljubav. Ta alkemija koja se događa kad se pomaknemo iz jedne perspektive u drugu je revolucija, to je ljubav.

SAMO DAVOR

Za sebe kažete da ste prije svega umjetnik, pisac, a putovanja su samo forma koja Vam služi za pisanje. Postoji li prije svakog Vašeg putovanja priča?

Apsolutno da. Meni se sve vrti oko priče, a putovanja su zanimljiva i uzbudljiva. Volim putovati i zato ih koristim kao formu da ispričam priču koja je puno šira od samih putovanja.

Jesu li odlasci na putovanja potaknuta određenim nemirom ili možda traganje za određenim mirom?

Ne bih rekao. Putovanja više proizlaze iz nekakve svjesnosti o životu na ovome svijetu. Nikad nisam pomišljao živjet negdje drugdje, ali se isto tako smatram građaninom svijeta. Želim upoznati i proputovati cijeli svijet. Zanimaju me ljudi, upoznavanje kultura i mjesta.

Stječe se dojam da se vrlo racionalno, detaljno i precizno pripremate za putovanja. Zadržavate li tu pedantnost i za vrijeme putovanja?

Nije to baš istina. Je kad je riječ o velikim i važnim putovanjima, kao što je ekspedicija na Južni pol. Tu sam shvatio na vlastitim greškama i ozljedama da ne smijem olako pristupiti pripremama i da moram svaki element putovanja  precizno planirati. Ali na mnoga putovanja sam odlazio improvizirajući putem, čak i na neke ekspedicije u planine i džungle. Dovodio sam se u opasnosti jer se nisam dobro pripremio. No imao sam početničke sreće i shvatio sam da je to kredit koji ispucaš pa se sad trudim što bolje pripremiti.

Rekli ste da je strah ono što treba prevladati da bi se moglo ići dalje. Mogu li se na putovanjima strahovi „zaraditi“?

Ako vam se dogodi nešto traumatično na putovanju, naravno da se možete početi nečega bojati, ali vam se to može dogoditi i ovdje. Teoretski, mislim da ne treba bježati od straha. Mi tražimo sigurnost, ali u sigurnosti nema napretka, u njoj je lažni komfor. To se osobito vidjelo sad u pandemiji. Kriza nas je naučila da ništa nije sigurno. Ja sam to shvatio vrlo rano, s devetnaest godina, kad sam krenuo na svoje prvo putovanje do Egipta, dosta klošarski, bez plana, bez novca. Tako da mislim da je sigurnost lijepa, ali jedna velika iluzija.

Putovanja ste definirali kao mogućnost pronalaženja slobode, promjenu ustaljenih obrazaca, izgrađivanje identiteta, učenje. Je li teže napustiti svoje obrasce, redefinirati samoga sebe kad ne putuješ sam, nego, na primjer, putuješ u dvoje, kao što ste vi učinili na zadnjem putovanju?

Ja sam uvijek za svoja putovanja tražio društvo, a kad ne bih uspio naći suputnike, ne bi me to spriječilo, odlučio bih otići sam. Sad mi je puno veći izazov putovati zajedno jer je grupna dinamika kvalitetnija za rast i razvoj pojedinca.