DINO RAĐA

Odigrali ste mnoge utakmice igrajući protiv Dražena i s njim. Što Vam je bilo draže?

Naravno, uvijek s njim. Ali motivacija je bila igrati i protiv njega. Uvijek želiš skinuti s trona najboljeg! Kad bih mogao birati, uvijek s njim!

Mislite li da je ova sportska i kulturna globalizacija sve spojila ili još postoje stilovi – škole košarke?

Danas je sve dostupno, sve se može vidjeti, treninzi su dostupni šakom i kapom. Ne samo košarka, sve postaje unificirano.

Je li dobar trener u pravo vrijeme i na pravom mjestu presudan za buduću karijeru mladog talentiranog sportaša?

Nije presudan, ali je jako bitan. Učitelj je jako bitan. Bitan je način kako će klinca pridobiti. Trener je taj koji ispravlja greške, koji ispravlja karaktere, ali nije presudan. Ja mislim da je presudan svaki igrač za sebe, to kakva je smjesa u njegovoj glavi. Ako je njegova glava zdrava, onda to bilo koji trener može usmjeriti.

Je li košarka danas zanimljivija nego što je bila u Vaše vrijeme?

Meni nije. Pogubilo se dosta vještina, a naglasak je na atletici i samim time košarkaški talenat manje dolazi do izražaja. Manje se igra leđima prema košu, po čemu smo mi bili jako poznati.

 Koja Vam je publika bila najbolja?

Postoje mikroenklave koje daju specifičnu publiku, na primjer, Hajduk za nogomet ili Zadar za košarku. Postoji razlika između talijanskih i grčkih navijača, između grčkih i svih ostalih!

Je li u vrijeme kad je bila najpopularnija na ovim prostorima, ponekad bilo opasno igrati košarku?

Bilo je vatrenih navijača u košarci i kod nas. Nezgodno je bilo igrati u Šibeniku i u Tuzli, u Čačku i na puno mjesta. Navijači su znali upasti u teren, znalo je biti vatreno, ali sve je to bilo dio folklora.

Ozbiljne ozljede su Vas dobrim dijelom zaobišle sve do pred kraj karijere, no pretpostavljam da postoje brojne situacije kad ste igrali unatoč bolovima. Kako ste se nosili s takvim situacijama?

To je dio posla. Dvadeset i pet godina sam bio modar. Kad jedna modrica prođe, druga dođe. To su stvari s kojima se naučiš boriti. Stvar je samo u tome je li puknuo mišić. Ako nastaviš, puknut će još više pa ćeš si napraviti veći problem… Ili je to hematom pa treba samo izdržati bol. Što se tiče velikih povreda, imao sam samo jednu koja je došla sa zamorom materijala. Povrede su me mimoilazile jer sam uvijek bio maksimalno spreman i moje tijelo je bilo spremno.

Je li Vam ikad bilo dosta svega?

Onog trenutka kad mi je bilo teško trenirati, završio sam karijeru.

Danas postoje mnogi sportovi koji ne donose zaradu, a zahtijevaju ogroman angažman i odricanje. Kako gledate na to?

Ja se divim svakom sportašu koji je došao do određene razine jer znam kroz što je prošao da bi to postigao. Svaki sport generalno donosi nešto. Moraš znati i kako ćeš svojim uspjehom osigurati sebi život. Kod neatraktivnih sportova je teško, ali oni koji su osvojili medalje, mogu svojim pametnim ponašanjem osigurati da im se otvore neka vrata. Nije sve u direktnoj zaradi od sporta jer sport indirektno otvara puno vrata. Pitanje je koliko si sposoban ta vrata otvoriti.

Pokazujete da Vam je stalo do stanja u hrvatskoj košarci. Što bi se moglo napraviti za budućnost sporta, ali ponajprije za zdravlja djece?

Ekrani su uzeli velik dio djece. Zabulje se i ne rade ništa. Igranje igrica je postalo teško gledati. Toliko se vremena gubi! Država daje novac i sport bi trebao biti jedan od prioriteta. Sport je zdrav i ulaganje u takve aktivnosti smanjilo bi probleme u budućnosti.