DUNJA VEJZOVIĆ
Jedan život nije dosta
RAZGOVARALA: PETRA MIOČIĆ MANDIĆ; FOTO: ANTO MAGZAN
Što Vas je privuklo pjevanju i u kojem ste trenutku osjetili prvi impuls prema glazbenoj umjetnosti?
Nema oštre crte između solističkog pjevanja neke narodne melodije na novogodišnjem slavlju i impulsa tj. početka svijesti o izražaju koji daješ pjevajući. Sjećam se kad je rodbina znala zanijemjeti kad bih, pa makar i tiho, zapjevala neku melodiju. Taj moment sam prepoznala kao čaroban i on se ponovio na velikim nastupima kasnije u karijeri. Ta „čarobnost“ je za mene bila zov cijelo vrijeme.
Danas je Vaš životopis ispunjen impozantnim referencama, no možda je manje poznata anegdota da ste iz osnovne glazbene škole – izbačeni. Što se tada točno dogodilo?
Nitko nije primijetio da imam odličan iz solfeggia. Kako je moja majka jako dobro i bez muke svirala klavir, zaključila je da, ako njezina kći to ne može s lakoćom, da to nije za nju. Kako ja nisam bila revna u vježbanju, pala je odluka da prestanem s muzičkom školom u osmoj godini života.
Može li se iz te crtice iščitati pouka o neodustajanju od vlastitih snova? Je li se kroz život dobro voditi uvjerenjem o apsolutnoj ostvarivosti svih želja i jesu li autoriteti uvijek u pravu?
Mišljenja sam da se može uspjeti samo onda kada se ne odustaje. To je stvarno tako. Ali naravno, ne znači da netko tko ne odustaje doista i dođe do cilja. Na primjer, da sam ja bila uporna u želji da sviram klavir i da nisam odustajala, svejedno ne bih došla ni do kakvog cilja u tom fahu.
Je li Vas izbacivanje iz škole ipak nakratko skrenulo s puta? Je li i upis Likovne akademije donekle bio rezultat privremene odbojnosti prema glazbi?
Ne može se govoriti o nekakvom putu s osam godina. Muzička škola je bila dio nekakvog kućnog odgoja djevojčice. Put je poslije sam od sebe vodio prema muzici. S 15 godina upisivala sam u notni sustav pjesme Elvisa Presleyja. Kad sam vidjela klavir u engleskoj školi, odmah sam sjela i svirala, naručila, ne moje nego mamine note da mi se pošalju u Etiopiju. Gitara se tu našla kod prijatelja iz škole, tata je znao naštimati, a sama sam pronalazila grifove. Na maturalnom putovanju sam zabavljala društvo i konstantno pjevala. Poslije sam ušla u „Zbor Joža Vlahović“ i odmah pjevala solo. Emil Cossetto mi je rekao da se u životu moram posvetiti glazbi i jako sam mu zahvalna na tome.
Kroz godine školovanja i usavršavanja radili ste i učili od nekih od najvećih imena glazbene i umjetničke scene. Tko je od Vaših mentora na Vas i Vaše pjevanje ostavio najviše traga? Što ste od njih naučili?
Bazu sam naučila od moje prve profesorice Marije Borčić i taj trag je neizbrisiv. Bila sam vrijedna i jako, jako puno vježbala. Ta pjevačka moć je kroz osam godina postala granit. Ali do napretka, odnosno do mog pravog razvitka došlo je kada sam počela odstupati od tzv. „školske dogme“. To odstupanje je napravilo mjesta vlastitu izrazu. U njemačkom repertoireu sam napravila velike pomake kod poznate Annelies Kupper koja je u mladosti pjevala neke praizvedbe Straussovih opera. Ali želja za perfektnim belkantom je bila ogromna, pa sam na preporuku Herberta von Karajana potražila veliku pedagoginju stare talijanske tehnike, Iris Adami Corradetti, profesoricu poznate Katie Ricciarelli. Taj rad mi je donio veliko ispunjenje i divne rezultate.
Put do vrha neminovno iziskuje potpuno odricanje. Onog momenta kad krećete na pozornicu, vi MORATE zaboraviti sve ostalo.
A što Vas je o životu naučila opera?
Opera kao umjetnička forma me nije ništa naučila o životu. Umjetnici stvaraoci, kao i umjetnici reproduktivci, moraju biti jako trijezni. Time hoću reći da su oni ti koji kroz umjetnost publici govore o životu tj. nisu primaoci koji bi od opere kao umjetničkog djela dobivali savjete o životu.
Što biste ocijenili važnijim, talent ili upornost? Ide li jedno bez drugoga?
Netko je uspio jer je imao više talenta, a netko drugi više upornosti. Najbolje je kad se ima oboje. Ali ipak mogu reći, summa summarum, da publici pod kožu uđe onaj moj dio koji nisam naučila, koji sam imala oduvijek.
U tom smislu, koliko je put do vrha u opernom svijetu težak? Iziskuje li mnogo privatnih odricanja?
Ne samo put do vrha, nego uopće taj put neminovno iziskuje potpuno odricanje. Onog momenta kad krećete na pozornicu, vi MORATE zaboraviti sve ostalo. Vidjela sam djece koja su majku čekala u garderobi. Makar uloga trajala samo pola sata, tih pola sata to dijete nije imalo majku.
Koliko je, u fizičkom i emocionalnom smislu, pjevanje naporan posao? Kad pjevate, zapravo pjeva cijelo Vaše tijelo…
To ste dobro primijetili. Da, napor je to, ali napor i uopće rad čovjeka ispunjavaju i čine ga bogom. Taj proces je napor, ali i veliko oslobađanje. Teškoće nastaju kada je pjevač bolestan ili zbog nečega apatičan. U tom momentu pjevanje postaje mučenje.
Vjerojatno su neki nastupi u Vašoj bogatoj karijeri bili nabijeni emocijama mnogo više nego drugi. Koje pamtite kao najdraže?
Bilo je velikih emocija, ali te emocije kod mene nisu bile vezane uz iščekivanje da me publika slavi nakon nastupa. One su bile vezane uz uzbuđenje oko nove uloge, te muzike, tog kompozitora, to je bila moja emocija.
Nastupali ste na mnogim pozornicama. Koja je publika najzahtjevnija, a pred kojom ste se osjećali najugodnije?
Bilo je zahtjevnih publika na različite načine. Na „Uskrsnom festivalu“ u Salzburgu zbog visoke obrazovanosti publike, u Italiji zbog fanatičnosti i nemilosrdnosti prema strancima koji se okušavaju u njihovoj svetinji – belkantu ili pak, možda najteže za pjevača, pjevati u rodnom gradu jer se pjevač možda najviše tu želi svidjeti. I da, tu možda ima i najviše protivnika.
Nikakva tehnologija ne može zamijeniti sviran ili pjevan ton. U to nema sumnje i zato će za dobrim izvođenjem klasičnih gorostasa uvijek biti potražnje.
Ima li u ubrzanom svijetu usmjerenom na moderne tehnologije klasična glazba budućnost?
Nikakva tehnologija ne može zamijeniti sviran ili pjevan ton. U to nema sumnje i zato će za dobrim izvođenjem klasičnih gorostasa uvijek biti potražnje.
Jedan život nije dosta za ispunjavanje svih želja. Ne razumijem ljude koji se dosađuju i ne znaju što bi radili, ali ne čine ništa.
U ranijim ste se intervjuima povremeno žalili kako ne stignete obaviti sve što ste planirali i kako Vam ne ostaje mnogo slobodnog vremena. Je li se s umirovljenjem situacija promijenila?
Nije se promijenila. Jedan život nije dosta za ispunjavanje svih želja. Ne razumijem ljude koji se dosađuju i ne znaju što bi radili, ali ne čine ništa. Na koncu konca, uvijek postoji mogućnost humanitarnog rada.
Je li jedan od velikih i važnih projekata i Vaš majstorski tečaj koji već tradicionalno održavate?
Ovaj se put majstorski tečaj operne interpretacije održava u Zagrebu. Na Rabu tečajevi traju još od 2000. godine. Već je jednom u ožujku bio odgođen i jako se nadam da nas korona neće omesti. Riječ je o tri paketa, a najbolji sudionici će pjevati na Gala koncertima – 25. rujna uz Hrvatski komorni orkestar i mojeg suradnika Matiju Fortunu u velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda te 30. rujna na poziv Koncertnog ureda Varaždin u HNK Varaždin koji ću ja dirigirati. Glavni suradnik na tečaju je moj kolega iz Stuttgarta, profesor Cornelis Witthoefft, voditelj predmeta „Liedklasse“ na „Hochschule für Musik und Darstellende Kunst“.
Što čini dobrog glazbenog pedagoga?
To je teško reći. Svakog glazbenog pedagoga neki drukčiji segment čini dobrim. Ima pedagoga koji čistom snagom inspiracije dolaze do dobrih rezultata. Ima ih koji to postignu strašnom strogošću. Mislim da je moja odlika bazičnost, tj. postupnost napretka. Kod svakog pedagoga ima učenika koji otpadnu tj. ne uspiju se razviti. Učenik koji je studiozan, ne može napredovati kod pedagoga čija je odlika inspirativan rad. Onaj koji je osjetljiv, ubrzo odustane kod strogog pedagoga, a onaj koji nema strpljenja i discipline, ne može kod mene iskoristiti ono što mu nudim.
Čime Vas vaši polaznici, mladi ljudi, mogu iznenaditi? Što vi učite od njih, a čemu ih pokušavate naučiti?
Dogodi se da me tu i tamo učenik jako iznenadi. Kao, naprimjer, Krešimir Stražanac. Za njega sam strahovala jer iako je studij završio kod mene, još nije bio spreman. Smatrala sam da se takav ogromni talent treba dalje školovati. On me iznenadio velikom karijerom koju je postigao razvijajući se sam. Osim tehnike, koju ih kroz godine treniram, pokušavam ih mobilizirati da iskoriste snagu vlastite emocije koju svaki čovjek ima, ali je teško sam zna koristiti. Kad osjete da je energija u njima, to je onda to.
Mogućnost da ih učenik nadvlada, kažu, nekim je učiteljima veselje, a drugima izvor najvećeg straha. Kako se Vi po tom pitanju osjećate i zašto?
Ispričat ću Vam što je moja profesorica rekla i gdje smo se razišle. Maja divna Marija Borčić, kojoj zahvaljujem svoj napredak, rekla mi je: „Dunja, ne smiješ dopustiti da ti učenica bude bolja od tebe.“ Ja sam odgovorila: „Ali, profesorice, to mi je cilj!“ Imam određenu i čvrstu ideju o, nazovimo to tako, „idealnom tonu“, imala sam je i prije nego što sam počela učiti pjevanje. Trajanje moje karijere nije bilo dovoljno da ga postignem. Moje je nastojanje to postići kod učenika.
Postoji li nešto kao „gradnja pjevača“ i koja je pritom uloga glazbenog pedagoga? Jeste li Vi arhitekt ili izvođač radova? Kakva se međuigra u tom procesu odvija između učitelja i učenika?
Trebala bi postojati gradnja pjevača. Tu je roditelj koji od djetinjstva usmjerava dijete, kao što je to bilo, ako se ne varam, kod Ive Pogorelića. Onda dolazi pedagog čija je uloga prvenstveno učenika naučiti zanat. Poslije toga treba planirati međustepenicu prije angažmana. Sljedeći korak je najslabija karika dandanas. Nema više mecena u kojima je mladi pjevač imao podršku i doživio da netko vjeruje u njega. Ima nekoliko agenata koji uspijevaju štititi svoje pjevače, ali ne svi.
Naposljetku, srušite nam mit ili potvrdite uvriježeno mišljenje – moraju li operni pjevači biti korpulentni? Odakle dolazi ta predodžba?
Ta predodžba je potpuno kriva. Naravno da tjelesno snažne osobe lakše idu kroz ovu profesiju, ali korpulentnost, ako govorimo o pretilnosti, je svakako kontraproduktivna jer je riječ o nezdravom tijelu i to je problem za ovu tešku profesiju.
(19.8.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
Povezani članci
DAVOR GOBAC
Za praf, ja volim svoj posel
ZVJEZDAN RUŽIĆ
Nisam ja lik od tapšanja
ZORAN PREDIN
Umjesto diplome, napravio sam bend
STIPE BILIĆ
Bavljenje glazbom pomalo osamljuje
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
