GAELLA GOTTWALD

Bila si iznimno angažirana oko uloge umjetnika i umjetnosti, u Hrvatskoj i izvan nje. Promatraju li se umjetnici ovdje još kao usisavači državnog novca koji ničemu ne pridonose? Zašto je tome tako?

Nažalost, da. Ali to je dvosjekli mač. Za vrijeme izolacije svi su slušali glazbu, gledali filmove ili serije, čitali knjige… A sve je to umjetnost i tko zna kakvi bismo izišli na drugu stranu bez nje. S druge strane, mislim da je to ostatak još od komunističkih vremena kad je država financirala umjetnike pa je ostala percepcija da su oni vrsta parazitskih bića. Naravno, ne bih se složila s tim. Pogledamo li stvarnu sliku, kreativne industrije su u Europi pokretači i stvaraju važan dio ekonomije. Ali ljudi, također, moraju shvatiti da umjetnik nije onaj koji jednu sliku slika 6 mjeseci. Dok sam bila ravnateljica HDLU-a, od 1600 članova možda ih je 5 moglo tako živjeti, a ostali su radili razne druge poslove. Ne znamo, naravno, kako će ovo promijeniti društvo, ali umjetnost bi mogla biti dobar pokazatelj, utjeha i pokazivač smjera društvu i mislim da će odigrati važnu ulogu u post-COVID svijetu. Uostalom, pogledaj kako smo se brzo i lako preselili u polje virtualnog, a i to je prostor nove kreativnosti.

Postoji li prostor za umjetnost stvaranu u virtualnom prostoru i namijenjenu konzumaciji u virtualnom prostoru?

Apsolutno. I sve je veća. Pogledaj umjetnost povezanu s kriptovalutama, danas već imamo i digitalnu umjetnost, guraju nas u virtualnom smjeru. Sad zbog pandemije, a poslije tko zna zbog čega. Ne bih htjela da ostanemo samo u virtualnom jer i to vodi do gubitka ravnoteže. No nije loše znati pravila igre u oba konteksta. Recimo, nisam prije bila vezana uz virtualni svijet, a ovo me poguralo u tom smjeru. Promatram to kao još jednu stvar koju učim, dodatni alat, a ne ograničenje u nekom drugom polju. I vidim dosta novih i zanimljivih stvari koje niču. Samo, ovisno o tome koliko će ovo trajati, vidjet ćemo hoće li biti uglavnom pozitivno ili negativno. Vjerujem da nije dobro da djeca budu toliko virtualna. Nema druženja u školi, a strašno je biti izoliran i ovisan o telefonu. Naše su generacije sretne što su imale drugu vrstu djetinjstva. Mislim da je to važno, poznavati oba aspekta.

No nije li se virtualizacija djetinjstva počela događati i ranije?

Nažalost, da. Ova ju je situacija ubrzala, ali ne i izmislila. Virtualizacija je, očito, neizbježna, ali trebamo pronaći ravnotežu. Razgovarala sam s jednom stručnjakinjom na polju usamljenosti i ona mi je rekla da u Japanu starije žene često svjesno izvršavaju kaznena djela, samo kako bi završile u zatvoru. Toliko su osamljene. Kazala mi je i da radi s neurolozima i da su oni primijetili da djeca od najranije dobi izložena pametnim telefonima imaju glatke, porculanske mozgove, dok su naši teksturirani. Počinju primjećivati i drukčiji način doživljavanja i procesuiranja svijeta jer u virtualnom, kad ti postane neugodno, samo se isključiš, a u realnom svijetu toga nema. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se sve manifestirati u budućnosti.

Nije li onda i virtualnost dvosjekli mač?

Svakako. Zavarava nas, imamo dojam da smo okruženi ljudima, na Facebooku imamo tisuće prijatelja, ali koliko njih zapravo poznajemo? Kad na Facebooku provedem previše vremena, uočila sam da se osjećam prazno, ne ispunjava me kao boravak na ulici, u stvarnosti, i druženje sa stvarnim ljudima.

Spomenula si da je hrvatski model financiranja umjetnosti previše obojen nekim prošlim vremenima. Puno si se bavila položajem umjetnika i umjetnosti u inozemstvu. Koji je, po tvojem mišljenju, model financiranja najprihvatljiviji?

Državni novac promatram kao potporu umjetnosti čije tržište nije dovoljno da preživi samo od toga. Ali opasno je državu učiniti jedinim financijerom jer vidimo što se događa u trenucima krize. No po natječajima Ministarstva kulture i medija, očito je da i oni potiču poduzetnički moment u kulturi. Isto sam i ja htjela učiniti s „Artomatom“, htjela sam da umjetnici drukčije počnu promatrati svoje pozicije. Nisi ti samo umjetnik koji prodaje slike, možeš raditi i druge stvari koje će ti osigurati da dalje slikaš što želiš. U Americi se, recimo, velike kuće poput MoMA-e u kojoj sam radila financiraju gotovo isključivo privatnim kapitalom, tek jedan posto njihova proračuna čine državna sredstva. I u takvim uvjetima gotovo je nemoguće da će neki slikar, nakon što se profilirao kroz jedan način crtanja, dobiti priliku da se okuša u drugom. Po mom mišljenju, najbolja je sinergija privatnog kapitala i državne potpore što umjetnicima daje mogućnost eksperimentiranja i razvoja, a pritom nisu pod stalnim stresom.

Postoji li u Hrvatskoj uopće prostor za razvitak tržišta umjetninama? Jesmo li premala zemlja za to?

Hrvatsko se tržište mora odmah pozicionirati unutar europskog. Manje nas je od 4 milijuna, premali smo da bismo imali aktivno tržište. Jer koliki postotak ljudi želi kupovati i sakupljati umjetnine? Mali. Ali Europska unija je prilika da se tržište počne promatrati kao prostor od 500 milijuna ljudi, a to je već ozbiljna brojka. Naravno, na tom tržištu Hrvatska sebe treba brendirati kao drukčiju, kroz svoje neobično iskustvo. Jer puno je drukčije biti umjetnikom u Parizu nego u Zagrebu. Ovdje se puno promjena dogodilo u posljednjih tridesetak godina, što je utjecalo na vrstu umjetničkog izraza. Umjetnici ovdje istodobno i imaju i nemaju potporu. I svi se bore. Ovdje nije lako biti umjetnikom, ovdje se imaš potrebu baviti time.

No ne mora li se za to promijeniti i mentalni sklop samih umjetnika? Vodila si „Artomat“, koliko je teško promijeniti umjetničku paradigmu i osvijestiti nužnost razmišljanja o prodajnoj strani?

S „Artomatom“, koji živi i dalje samo je zbog COVID-a na kratkoj pauzi, mi je najveći uspjeh što sam okupila sve, od umjetnika koji nešto kao eksperimentiraju doma do onih koji su došli s kompletnim proizvodom. Projekt sad ima već 10 godina i događalo nam se čak i da tvornice kroz njega traže umjetnike za svoje logotipe, za brendiranje proizvoda. Usput se i jako puno sličnih sajmova pokrenulo u gradu što umjetnicima daje više prilika za prodaju. Nije mi želja komercijalizirati umjetnost, nego dati joj još jedan kontekst za preživljavanje, promoviranje, surađivanje. Različite vrste kreativaca su počele surađivati, to je vrlo pozitivno.