IDIS TURATO
Stabilnost me ne veseli
RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: PETAR FABIJAN
Otvorili ste vlastiti arhitektonski ured odmah nakon završetka studija, početkom 90-ih. Je li to tada bilo hrabro?
Otvorio sam ured još ranije, tijekom studija, kad je Ante Marković dopustio privatne tvrtke. Bilo je to 1989. godine. S obzirom na to da su meni i tata i stric i nono bili arhitekti, već na trećoj godini studija sam ocu uzimao poslove. Uglavnom su to bila uređenja interijera i malo jednostavnije stvari. U Rijeci se 1989. godine otvorio kafić „Simona“. To je također moj rad. U to sam vrijeme radio interijere i za jednu privatnu tvrtku iz Venecije. Za ispit koji se zove „Interijer“ donio sam već realizirani projekt. Činjenica da dolazim iz obitelji arhitekata vrlo mi je rano pokazala da moram imati svoj ured i da moram raditi. U to doba smo bili zaneseni nekim novim svijetom. Svi smo znali da će kolabirati Istočni blok nakon pada Berlinskog zida. Cijeli će svijet ući u neko novo idealno društvo gdje će demokracija i tržišna ekonomija biti super. Mi smo na tom osjećaju koji je puno pozitivniji od ovog danas gradili optimizam i apsolutno sam znao da idem u pravom smjeru, iako je i taj sustav bio lažan.
Što je potrebno da arhitekt opstane?
Potrebni su talent i instinkt. Ljudi se rađaju s nekim talentom. Ne možeš biti operni pjevač ili dobar ekonomist ako se ne rodiš s tim nečim. To ti daje predispoziciju, a zatim su ključni još intuicija i sreća.
I stalno resetiranje, stalno gledanje naprijed?
Uvijek je ljepota arhitekture i svake kreativne struke da možeš mijenjati svoje avatare. Meni svakog dana dolaze određeni ljudi s nekim izazovima. Netko hoće kuću, netko zgradu, netko poslovni prostor, stolac… Kroz ljude živiš različite priče i zapravo možeš isprojektirati svoj život unaprijed. Dvoje je ljudi na mene još u srednjoj školi jako utjecalo kad je u pitanju metoda rada. Prvi je Andy Warhol sa svojim studijem „The Factory“. Izmislio je Loua Reeda, „The Velvet Underground“, puno stvari. Druga osoba koja je jako utjecala na mene je David Bowie. On je stao nakon „Spiders on Mars“, a tada je bio najbolji. Zatim je izmislio svoju berlinsku fazu i tako sve redom dalje. Čak je isprojektirao svoju smrt što je bilo i malo spooky. Bez njega ja to ne bih naučio. Kad se pogleda moja karijera, vide se različiti ljudi, puno faza, potpuno različitih načina rada. Nije isto bilo raditi 1989. godine i danas. Meni je to izrazito uzbudljivo i to me jako drivea, to stalno razmišljanje što je sljedeće. Mene stabilnost ne veseli.
Nije isto bilo raditi 1989. godine i danas. Meni je to izrazito uzbudljivo i to me jako „drivea“, to stalno razmišljanje što je slijedeće.
Je li teško ili zahtjevno raditi s privatnim investitorima?
Ne, bez njih ne bih mogao. No, najviše vremena potrošim na to da vidim jesu li oni za mene i jesam li ja za njih. U prvoj fazi potrošim nevjerojatno puno vremena da vidim ima li to uopće smisla raditi, može li iz toga izići kvalitetan projekt. U startu već gledam kraj, zanima li me ta tema, zadovoljavam li ja te ljude sa svojim pogledom na svijet. Kada dođu autentični ljudi, mene to drivea da napravim autentični projekt. Primjerice, Rožanićeva vinarija ne bi mogla biti takva da nije bilo Mladena, ni „Gumno House“ da nije bilo čovjeka koji je htio sve te elemente. To je njihova priča koju ja pretvorim u prostor.
Danas ste profesor na „Arhitektonskom fakultetu“ u Zagrebu. Koliko se današnje generacije razlikuju od vremena Vaših studentskih dana?
Radim na fakultetu baš zato što je nevjerojatna privilegija raditi s mladim i talentiranim ljudima. Kao i bilo gdje na svijetu, tako i Zagrebu najbolji ljudi upisuju arhitekturu. S njima radim i istražujem. Nisam profesor 19. stoljeća koji ih uči kako se rade teatar ili tržnica. Oni to nauče do treće godine studija. Ja sam na masteru gdje mi zajedno istražujemo fenomene svijeta. U radu sa studentima se jako dobro može naučiti sve o duhu vremena. Kad imaš 23 godine, jako dobro osjetiš vrijeme. To je jedan jin i jang. Moje iskustvo, intuicija, moj drive i njihovo osjećanje vremena se nadopunjuju. Naravno da je vrijeme potpuno drukčije. Student iz 1988. je živio u potpuno drukčijem političkom, ekonomskom kontekstu. Mislim da je njima zapravo teže nego što je bilo nama. Mi smo puno manje znali, manje vidjeli i mogli smo lakše maštati. Danas je teško maštati, jer je sve tu, sve je dostupno, teže je riskirati. Metoda rada u arhitekturi morat će se radikalno izmijeniti. Na YouTubeu postoji tutorial kako se projektira, kako se gradi zid, kako se lijepe keramičke pločice… i to je super. Neka ekskluzivna znanja koja smo imali prije 30 godina su nepotrebna, moramo imati neka nova znanja i to mene tjera naprijed.
Vi ste živjeli i u vrijeme socijalizma i kapitalizma. Što je dobro, a što loše donio socijalizam, osobito u arhitekturi?
Socijalizam je donio nevjerojatno dobre stvari. Mislim da bi se danas puno ljudi odlučilo za to. Imali smo pravo na stan, na školovanje, zdravstvo. U arhitekturi su se osmislile tipologije socijalnog stanovanja, minimalni i najbolji standardi za čovjekov život, kompletna naselja i gradovi. Zašto su to ljudi srušili? Mislim da je jedan od razloga guranje devize da su svi ljudi isti. Ljudi su duboko htjeli biti svoji. Ljudi su srušili sustav, a da toga nisu bili svjesni, koji im je omogućavao da imaju minimum income. Elon Musk spominje da ćemo ubrzo imati situaciju da ljudi neće imati što raditi. Morat ćemo razmišljati kako će običan čovjek imati sredstva za obrazovanje, zdravstvo, neke temeljne ljudske potrebe. Ne moramo svi biti isti, ali neku vrstu zajedništva moramo stvoriti i danas. Ne možemo imati brutalnu nejednakost koja će se stvoriti jer su kapitalizam i tržišna ekonomija poput korova. Ne možeš ih kontrolirati tek tako. To treba kontrolirati, uzgajati, upravljati, ali tko?
Mi ćemo tražiti identitet, bit ćemo u konobi, jest ćemo pršut iz „Lidla“, grede će biti iz „Bauhausa“, a pločice iz „Peveca“. Glumit ćemo klape i glumit ćemo tradiciju. I to je novi tradicionalizam koji je čisti trash. „Ikea“ je puno bolja.
Je li u našem društvu razvijena kultura stanovanja?
Ljudi su podložni modi i trendovima. Čini mi se da naši ljudi imaju jako tradicionalno shvaćanje stana. Još uvijek volimo kuću i autohtone materijale. Mi smo jako tradicionalni, vjerujemo u tradicionalnu gradnju i nismo prešli stupanj čak ni prve modernizacije. Danas je pogrešno vraćati se u doba mog nonića. To je taj novi tradicionalizam koji je bizaran. Mi ćemo tražiti identitet, bit ćemo u konobi, jest ćemo pršut iz „Lidla“, grede će biti iz „Bauhausa“, a pločice iz „Peveca“. Glumit ćemo klape i glumit ćemo tradiciju. I to je novi tradicionalizam koji je čisti trash. „Ikea“ je puno bolja. „Ikea“ je neka budućnost, to je i stvarnost. Ona je smislila sve, od malo klasičnijeg do modernijeg. Onaj tko osmisli i kuće na tom principu, puno će napraviti. To je neka vrsta novog socijalizma. Bolje od toga ne može. Nije pretenciozno, nije ni siromašno, nego je dobro.
Koje su zamke kapitalizma?
To je ta pohlepa, želja za gaženjem ljudi oko sebe. Kapitalizam ima dobru stranu, a to je da omogućava svima da mogu biti svoji, ali ima i ogromnu tendenciju nezajažljivosti, pohlepu i potrebu da sve gazi. Kapitalizam je učinio to da imamo problem s okolišem, vrstama, virusima. Nije to slučajno. Nije moguće ekstremno sebično graditi svijet. U sljedećih nekoliko godina to će biti tema. Mi se u socijalizam nećemo vratiti, ali kako da taj kapitalizam pripitomimo, to će biti neka osnovna tema.
Puno se već o tome razmišlja?
Ima puno recepata. Kapitalizam najbolje funkcionira u Kini, u totalitarnim sustavima kapital najbolje funkcionira. Kapital je u krizi u demokratskim sustavima. Morat ćemo resetirati demokraciju, način na koji biramo ljude. Moramo vidjeti kako kapitalizam uhvatiti za uši, da bude svima bolje, a da dopustimo da individue budu svoje. To je ključno i na tome treba raditi.
Znači li to nužno i promjenu političkog sustava?
Danas treba razmišljati kako da ljudima bude bolje, da ljudi žive dobro, a da najbolji napreduju. Nemoguće je najboljima sve uzeti. Ne može se tražiti da se Jeff Bezos na neki način ukloni. On je razmišljao 30 godina unaprijed. Nitko iz ljevice, navest ću, primjerice, Yanisa Varoufakisa ili Srećka Horvata, ne može to shvatiti. On je razmišljao prije njih. Oni bi sad njega skinuli. „E, frende moj, trebao si misliti na vrijeme.“ Varoufakis je možda najbolji primjer impotentnog intelektualca. Bio je na vlasti, bankrotirao je na vlasti, nije uspio i sad drži predavanja za curice koje to gledaju na internetu. Brije glavu svaki dan i sunča se na otoku u Grčkoj. Varoufakis je dno dna trenutačne ljevice. On nije uspio. I on još ima predavanja o svom neuspjehu. To je bizarno.
Postoji li neko djelo na koje ste posebno ponosni?
Meni je ponos pogrešna tema, to me ne interesira. Mene neke kuće vežu uz drage ljude, uz draga vremena. Najdraža mi je sada izložba „Fiume Fantastika“. Ono što je bilo prije me ne zanima. Užasno me inspirira ono što je sada i što će biti nakon toga. Za to živim.
Što je sljedeće?
Tko zna što, puno stvari. Ne volim stvari govoriti unaprijed, jer su stvari u arhitekturi nestabilne. Čak i kad nešto projektiraš, pitanje je hoće li se izvesti kako treba, a kad izvedeš, pitanje je hoće li to uspjeti. U arhitekturi s jedne strane trebaš biti jako skroman i čekati pravi trenutak, a s druge strane relativno ambiciozno bahat da kužiš kako stvari mogu biti bolje nego prije.
Onaj tko misli da će digitalni svijet ubiti klasičnu arhitekturu – griješi. Zapravo je arhitektura još šira, ali nije ekskluzivna samo za građevine. Stvaraju se prostori proširene stvarnosti. Proširena stvarnost je danas mjesto za arhitekte.
Koliko je digitalna revolucija utjecala na arhitekturu?
Jako, arhitektura već niz godina gubi na moći. Arhitektura je vrlo analogna. Moraš ući u kuću, dirati zid, osjetiti kako sunce ulazi u sobu. Danas uz analogni postoji i virtualni svijet koji je vrlo stvaran i mislim da je to dobro za arhitekturu. Biti u digitalnom svijetu je također jako tjelesno. Dobar je primjer reper Travis Scott koji je tijekom pandemije imao koncert u videoigrici „Fortnite“. Mislim da je to jednako cool kao i otići na live koncert. Tako da onaj tko misli da će digitalni svijet ubiti klasičnu arhitekturu – griješi. Zapravo je arhitektura još šira, ali nije ekskluzivna samo za građevine. Stvaraju se prostori proširene stvarnosti. Proširena stvarnost je danas mjesto za arhitekte.
Nekad je kod gradnje kuća i kupnje stana vrijedilo pravilo lokacija, lokacija, lokacija. Vrijedi li to i u današnjem svijetu gdje je sve dostupno i globalno?
Mislim da ljudi griješe ako misle da cijelog života trebaju živjeti na jednom mjestu. To je moguće, ali danas je puno ljepše što sve možeš dijeliti. Ne trebaš posjedovati ništa, to je ključno. Naravno da nekretninski biznis ima vrijednost, ali ne govorim o tome. Govorim o čovjeku koji koristi arhitekturu. Čovjek danas može za relativno malo novca ići u neke stanove ili kuće u koje inače ne bi mogao ući, ne bi ih nikada mogao imati. Nije više stvar u posjedovanju i građenju, nego dijeljenju. To koristi svima, i vlasnicima i korisnicima. Taj mrežni pristup je ključan.
Postoji li neki grad čija Vas arhitektura posebno inspirira?
Teško mi je to reći, ja volim sve. Volim Toscanu, Italiju uopće. U Toscani se osjećam kao doma. Nije slučajno to ishodište renesanse. Istra mi je također lijepa. To je neki duh, neki ambijent.
A skandinavske zemlje, protestantske?
To mi je duhovno, intelektualno i ideološki vrlo blisko. Oni ništa ne prepuštaju emocijama, sve je pragmatično. Odmah znaš na čemu si. Puno bolje komuniciram s protestantima nego s katolicima. Katolici puno bolje lažu i pretvaraju se. Protestanti su brutalni, s njima je i dosta teško raditi. No volim unaprijed znati na čemu sam i zatim biti kreativan. Tu je neki princip da najprije sve oko nas racionaliziramo, a zatim budemo iracionalni. Nije mi prirodno biti iracionalan u startu.
Ima li nešto što Vas opušta?
Rano sam shvatio da ne smijem raditi stvari koje me umaraju. Imam tu privilegiju da ne radim ono što neću. Zato imam ured, ljude. Nije to sebično. Čim me nešto umara, ja od toga bježim. Pozitivan adrenalin, stres, neizvjesnost, razmišljanje, to mene potiče, a ne umara. Mene umara kad moram biti s glupim ljudima, kad vidim da me netko ne razumije, kad moram raditi stvari koje ne trebam.
Sad već imate privilegiju da ne morate biti s glupim ljudima?
Ne moram. Biti s glupim ljudima nije dobro nikada. Treba odmah bježati od njih jer su oni početak kraja. Nema tog novca koji će vam kupiti slobodu ako se družite s glupim ljudima.
Što je ljepota i može li ružno biti lijepo?
Vratimo se na Davida Bowieja. Je li on lijep? Ima dva različita oka, ima 50 kg, ne znaš je li muško ili žensko. Pogledaj te kriterije i vrati se u 19. stoljeće. Po tim kriterijima on je scam. A on je ikona 20. stoljeća. Takve bi se stvari na arhitekturu mogle primijeniti kroz cijelu povijest. Je li lijepa piramida? Ne, ona je izvanvremenska. I estetika i identitet su konstrukti. Cilj je arhitekture konstruirati priče koje ljudima počinju biti drage. To su kontinuirane priče. Je li Picassova slika lijepa? Ne, ona tebe uvede u neki njegov svijet, a onda to počinje biti i lijepo.
Danas prolazi sve što ima priču?
Zapravo je priča jedino što je autentično. Ti vjeruješ Wes Andersonu jer ima priču, Kubricku jer ima priču. Što je Katolička crkva nego priča kojoj ljudi vjeruju? Zato će i političari morati smisliti autentične priče. Što je bila Komunistička partija nego priča? Trenutačno nemamo priču, nego niz pravila, atesta, niz normi. EU nema priču. I zastava joj izgleda anemično.
(14.1.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
ALEN ŽUNIĆ
Treba biti kreativno smion
BRUKETA & ŽINIĆ
Napravi, pogriješi, ispravi, opet pogriješi
KORADO KORLEVIĆ
Mi smo civilizacija ljenosti
IVAN ĐIKIĆ
Po karakteru sam veliki optimist
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
