JOSIPA LISAC
Glazba je moja misija
RAZGOVARALA ANA MUŠNJAK, FOTO DINO SEFAJA
Za Vas svaka izvedba pred publikom znači novo iskustvo i tvrdite da joj pristupate s maksimalnom odgovornošću. Je li to zapravo ključ Vašeg uspjeha kod publike i trajanja na sceni ili je to tek jedan segment?
Mislim da sam tako odgajana, tako sam i sazdana. Imam odgovornost prema svemu što radim, prema svemu što me okružuje. Naročito se podrazumijeva ta profesionalna odgovornost. Imam veliku karijeru koja traje godinama i tijekom koje nisam imala strašnih padova. Imala sam više i manje uspješne periode, ali sve se to okretalo kako sam ja željela, sanjarila, mislila. Ja sam bila na tom putu, ali osviještena da je to per aspera ad astra i da je to teško. Zatim, kako prolaze godine, kao da ta odgovornost postaje sve jača.
Čovjek bi pomislio da odgovornost pada jer dolazi rutina, a Vi zapravo kažete da je ona sve veća?
Točno, jer to što ste rekli je strašno. Misliti – „Ja sam Josipa Lisac pa se više ne trebam truditi.“ Neeee! Vi se stalno ispočetka morate truditi. Netko mi je jednom rekao da se ja više ne moram dokazivati. To stoji, ali se ja uvijek moram odlično pokazivati.
Iznimno cijenite glazbenike koji Vas prate. Oni su Vaši suradnici i sukreatori nastupa i uvijek svježih izvedbi. Biraju li oni Vas ili Vi njih?
Nekako smo se mi izabrali. Nisam razmišljala tko koga bira. Ljudi se ili nađu ili ne, a mi smo se našli u energetskom i svjetonazorskom smislu. Svi oni imaju svoje jazz ćelije, ali sa mnom su već dugi niz godina i slično razmišljamo. I oni se vole mijenjati, ažurirati. Slični smo. Ljudi se nađu i tada surađuju i sve je lakše. Oni mene jako dobro poznaju i priča je jasna.
Kad ste ih jednom prilikom predstavljali na koncertu, spomenuli ste vjernost, odanost i poštovanje. Jesu li to vrednote koje i inače stavljate kao prioritet u životu?
One bi trebale biti svima prioritet. Vjernost, pa ja o tome imam pjesmu: „Obući ću vjernost svu, takvu me voliš i želiš ti.“ To su danas pojmovi koji zvuče bajkovito. Znate, povjerenje, odanost, to je dimenzija koja mi je jako važna. U današnjoj kolotečini koja je kaotična, uzburkana i uzdrmana i u ovom ubrzanom življenju povjerenje mi dolazi na prvo mjesto. Nema danas povjerenja, ne postoji riječ. Poštovanje – od toga sve kreće, zatim povjerenje i na koncu idemo prema vjernosti, odanosti pa i lojalnosti, toleranciji. Imam takav odnos i sa svojom diskografskom kućom. Vjerna sam im od prvog dana, od svoje osamnaeste godine. Kad ih pitam tko im je još tako vjeran, priznaju da nije nitko.
Novac Vas dakle ne može poljuljati?
Novac me nikako ne može poljuljati. Materijalno slijedi ono što se stvara s vremenom. Ali, ja nisam stvarala nešto da bih bila nagrađena materijalno. No, stvaralo se, gradilo se i sve se to ponudilo i jasno da je materijalno uslijedilo kao nešto popratno. Glazba je moja strast i smisao postojanja, čak i misija. Ali, i moja egzistencija. Mene materija kao materija ne zanima. Ispred sebe imam, primjerice, čašu s vodom, to je materija.
Zapravo, s materijom i novcima sam malo na “Vi”. Nisam pohlepna, gramziva, ne volim euforiju.
Hoćete reći da je materija nešto što je nužno?
Upravo to, ali druga je stvar koliko ću ja te materije kupiti i hoću li si priuštiti normalniji život. No, nisam nikad bila pohlepna, ni u kom smislu. Zapravo s materijom i novcima stojim malo na vi. Nisam pohlepna, gramziva, ne volim euforiju. Ne volim ništa što je…
Previše?
Da, ništa što je previše. Nikad ne izlazim iz svog ritma razmišljanja i djelovanja. Ipak, nekad nas život dovede u kampanjsku situaciju. To mrzim, ali onda se smirim, prilagođavam se situaciji da sebe spasim. Ne volim euforiju, konflikte. Dapače, izgubit ću bitku u tome. Ne volim svađe, volim se odmaknuti i trezveno razmisliti. Puno analiziram i razmišljam. I čudim se stalno kao malo dijete. Svi me pitaju kad ću se prestati čuditi.
Jednom ste izjavili: ˝Uvijek sam željela da bude onako kako sam zamislila, teško, ponekad i nemoguće. Ne razumiju me? Razumjet će me. Potrebno je vrijeme…˝ Možete li to malo za nas pojasniti?
Ljudi su me upoznali glazbeno, ali i kao osobu. To ne mogu razlučiti. Iskrena sam i istinita, ali za nekoga nerazumljiva. Doživjela sam da neke moje riječi, stavovi i razmišljanja nisu u vremenu. No, ne samo to. Ljudi govore da sam ispred vremena, no ja smatram da sam u vremenu, ali da drugi kasne. Shvate sve nakon petnaestak godina. Slobodna sam kao osoba. Mogu poželjeti i predložiti nešto originalno. Uvijek sam htjela biti autentična, svoja, i to netko prihvati, a netko ne. Kroz vrijeme sam se susretala s podijeljenim mišljenjima. Ja doživljavam da se ljudi meni dive, da me poštuju, ali kad se pretjeruje, to ne volim. S druge strane, nikako ne shvaćam zašto se sa mnom bave oni koji me ne vole. Čudno je da te netko tko te prezire zapravo cijelo vrijeme slijedi. Zamislite, bavi se vama, a mrzi vas. To je fenomenalno.
To je ljudska nesreća.
To je nesreća. Zaista, zašto ti mene slijediš, a mrziš me? Zapravo me voliš. Jesi li zavidan? Bi li htio ono što imam ja? Pa, probaj! Živimo u društvu koje je podijeljeno. Bilo bi ljepše kad ne bi tako bilo. Pjesma „Magla“ govori o tome. Magla predstavlja taj snop zla, zavisti koja se tako zgusne da postane magla i ništa ne vidiš i ne čuješ. Ne možeš vidjeti osobu koju voliš, s kojom želiš podijeliti neku lijepu riječ. Ne čuješ je od silnog lošeg razmišljanja koje stvara taj jal, razdor.
Još je Krleža pisao o hrvatskom jalu…
Da, a kad dođem u Sloveniju koju jako volim, kažu mi da je njihova fovšarija jača od hrvatskog jala. Očito smo se mi tu negdje na tom putu našli. To je ružno, ali istinito. Recimo, ja sam mislila da će u tom lockdownu ljubav procvjetati, da će biti baby boom. Kako sam bila naivna! Zapravo je obratno. Puno je zlostavljanja, razdora. A zašto?
Jeste li pronašli odgovor?
Mogu samo predmnijevati. Ljudi su premalo zajedno. Možda se neki nisu još ni upoznali. Neki imaju obitelji, a ljubav je ne znam kakva. Možda je nema. Ima tisuću razloga, ali sigurno je trenutak u kojem su ostali zajedno 24 sata pokazao da to nije to. Slika je bila drukčija. Zatvore se vrata i događa se nešto drugo, a ne ono od prije mjesec dana. To su sad neki drugi ljudi.
Tišina bi trebala biti pozitivna. Ne da se odvajamo, nego da se spajamo, da mi nisu potrebne riječi da izrazim koliko te volim, koliko je divno. Tada riječi zvuče glupo, a tišina govori sve.
Mislite li da Vaša glazba pomaže ljudima proći kroz pojedina životna iskustva?
Muzika je lijek, univerzalni jezik ljudskih emocija. Zato se koristi na terapijama. A i mi sami imamo pjesme koje nas podsjećaju na neke trenutke koji su možda bili sretni, možda tužni. Netko se pri tome mijenja. Razna stanja se razvijaju, a glazba je svoj univerzum. Ona sve govori. Čovjek u jednom danu može imati tisuće različitih stanja. Čudno mi je ako netko ne sluša glazbu. Možda voli tišinu kao tišinu jer je ona snažna. No, tišina bi trebala biti pozitivna. Ne da se odvajamo, nego da se spajamo, da mi nisu potrebne riječi da izrazim koliko te volim, koliko je divno. Tada riječi zvuče glupo, a tišina govori sve. Ali, glazba je nešto… Ne mogu zamisliti kuću u kojoj se ne sluša glazba. Nije važno koja glazba. Svatko može naći glazbu koja ga ispunjava.
Rekli ste da Vam je jedan mladi autor ponudio pjesmu koja Vam se nije svidjela jer je retro. Vi ste to, kako ste pojasnili, sve prošli i krenuli dalje. Ne smatrate da je retro nešto dobro?
Ja idem naprijed, ne želim ići natrag. Nešto sam napravila, prošla i želim ići negdje gdje nisam bila, prema nečem što me izaziva i intrigira. Nema veze hoće li biti uspješno ili ne. U onome što sam do sada napravila leži snaga da mogu ići naprijed.
U onome što sam do sada napravila leži snaga da mogu ići naprijed.
Smatrate da je jako važno imati ideje. Mnogi ljudi ostaju na idejama, a samo ih neki realiziraju. Što je Vas guralo da ideje postanu stvarnost i imate li sada neku ideju – veliku?
Neke ideje još nisam realizirala, ali možda hoću. Stvari se naprave jer se moraju napraviti. Nekad mislim da ono što se nije realizirao i nije trebalo. Imam jednu fantastičnu ideju još od 70-ih godina. Tu sam pogriješila jer sam maestru Igoru Kureljiću rekla da imam ideju. Predložila sam obradu tradicionalnih narodnih pjesama. Odmah me upitao: „Kad to radimo, sutra?“ I nije se napravilo. No, ja o tome još razmišljam. U međuvremenu sam se naslušala raznih etno izvođača. I tako si ja mislim: „Vidiš Josipa, tvoja je ideja bila na mjestu.“ Gledam druge, ali nema veze. I sad mislim: „Što ću sada ja?“ Puno se njih sad uguralo meni na put.
Je li Vam to drago?
Pa je, ali ja razmišljam o sebi.
Planirate li veliki koncert povodom 30. godišnjice smrti Karla Metikoša krajem godine?
Situacija je takva kakva je. Bila je ideja da se to napravi u Zagrebu. Moram smisliti gdje. Baš zato što je velika obljetnica, možda sve napravimo intimnije. Obratno. Žao mi je što nemamo zapise Matta Collinsa. No, imam zapravo potrebu sada nešto reći kad smo u pitanju Karlo i ja. Mnogi novinari forsiraju priču o dvoje zaljubljenih, o velikoj ljubavi. Nismo se Karlo i ja samo voljeli. Mi smo zajedno stvarali. Karlo je bilo glazbenik, skladatelj visokog ranga. Imao je dvije karijere. Govorimo o čovjeku koji je profesionalni skladatelj, pjevač. Putovao je po svijetu. Njegova Matt Collins karijera počela je još krajem 50-ih godina. Vrlo mlad je otišao u Pariz željan rock and rolla. To je ovdje bila totalna nepoznanica. On je na prostor bivše Jugoslavije donio muziku za koju nitko nije imao pojma što je. Bio je divan, frontman, šarmantan, nasmijan. Pjevao je, vrištao, tisuće žena su vrištale. Razbijala su se stakla. To znači biti zvijezda. Na Šalati je 1964. imao koncert. Svi su na kiši slušali njegov koncert. To je superstar. On je po cijeloj Jugoslaviji imao koncerte. Dao je puno intervjua, ali nigdje nema snimke koncerta. Ima samo nekoliko sekundi živog nastupa sa Šalate. Tu se vidi taj njegov ludi pokret, bio je nestvarno zgodan. Vidite ljude koji otvorenih usta gledaju u čudo. Jako je volio život. On je uživao u svakom trenutku svog života. Natpis You only live ones i dandanas stoji na frižideru. On ga je stavio. Živio je bogat život, družio se s divnim ljudima. Znao je koga ima ispred sebe i kako razgovarati. I tako mu s vremenom više nije bilo stalo da bude na top-listama, da bude najbolji. Tu i tamo je pjevao, zaljubljiv je bio u sve te divne žene.
Kako ste Vi to sve doživljavali?
Mogla sam biti samo ponosna. Mi smo se upoznali 1971. Tada počinje njegova karijera skladatelja Karla Metikoša. Imao je ogroman entuzijazam, energiju. Radio je odlične pjesme.
Upravo zahvaljujući njemu Vaša glazba i izvedba nadilaze prostor i vrijeme. One su zapravo dar čovječanstvu u onom najljepšem smislu. Je li to dijelom zato što Vi ovaj svijet ne vidite samo kao materijalni. Koliko Vam je važna duhovnost?
To je ispunjenje, nadahnuće. To ti materija ne daje. Ne daje ti elan i entuzijazam. Karlova filozofija je bila da je sve moguće. Kad je on stvorio „Gubec Bega“, to je bilo nešto novo. Bila je to šesta rock opera u svijetu i imala je strašan uspjeh. „Gupca“ je pogledalo milijun ljudi. Songovi su bili nevjerojatni. Pazite, to je 1975. godina, relativno brzo nakon Hrvatskog proljeća. U „Gupcu“ imate misu poslije koje je poznata „Ave Maria“. Franjo Tahi u jednom trenutku sa svojom vojskom ulazi u crkvu i kaže: „Krvavi Uskrs svanut će!“ To je strašno. I svanuo je 1991. godine. Bilo je to vizionarski, intuitivno. Ivica Krajač je radio fantastična libreta. Ja, dakle, slavim Karla Metikoša kao skladatelja, glazbenika, kao jednu iznimnu osobu koja je puno pridonijela našoj glazbenoj tradiciji, baštini i to treba njegovati. Koncertima koje njemu posvećujem želim to pokazati. Nikad ne bismo smjeli zaboraviti naše, trebali bismo biti ponosni. Mislim pritom na sve što je hrvatsko, na ljude koji su stvarali i napravili vrijedna djela. Tada bismo malo i taj naš svjetonazor promijenili. Ne slavim, dakle, ja Karla kao našu ljubav. Ljubav je bila aura koja je to podržavala, ali mi smo stvarali.
Žena je po mom mišljenju simbol snage. Muškarac je izuzetno osjećajan, a društvo je reklo da je on jači spol. Poznajem te emocije i one su zatomljene pa dolazi do konflikta. Sve te agresivnosti su znakovi slabosti, a ne snage i hrabrosti. To je nepravda prema muškarcima i ženama.
Muškarci su za Vas osjećajni, a žene jake. Kako je, prema Vašem mišljenju društvo uspjelo sve to izokrenuti?
Ne znam, krivo je to postavljeno. Žena je po mom mišljenju simbol snage. Strašno je moćna žena. A muškarac je iznimno osjećajan, a društvo je reklo da je on jači spol. Poznajem te emocije i one su zatomljene pa dolazi do konflikta. Sve te agresivnosti su znak slabosti, a ne snage i hrabrosti. To je nepravda prema muškarcima i ženama. Volim vidjeti divnog muškarca koji je pametan, hrabar, ali i nježan, emocionalan koji to može pokazati. Volim također vidjeti atraktivnu, hrabru ženu koja se usudi. Ali, sve je lijepo kad ostavlja dobru sliku, kad je to plemenito. Sve je otvoreno, ali ti sam moraš znati dokle treba ići, a dokle ne.
Mislite da drugome pored Vas bude ugodno?
Da, nema granice, ali ja moram imati taj osjećaj granice, a to je jako teško. To svatko sam mora osvijestiti. Nitko mi ništa ne zabranjuje, ali ja moram osjetiti da je to to. Svijet bi bio puno bolji kad bi ljudi to znali. Primjerice, meni su ljudi često govorili da sam hrabra, da se usudim raditi neke stvari, pomalo kao da sam aktivist.
Aktivizam kao parada mi se ne sviđa. Više volim ljude koji rade ono što misle da bi trebalo, ali kad je to u mjeri koju mu nitko nije postavio, kada zna dokle je djelotvorno i da nije kontraproduktivno. Kad aktivizam prelazi mjeru, postaje kontraproduktivan.
A niste?
Nisam, uopće nisam, niti mi se to sviđa. Aktivizam kao parada mi se ne sviđa. Više volim ljude koji rade ono što misle da bi trebalo, ali kad je to u mjeri koju mu nitko nije postavio, kada zna dokle je djelotvorno i da nije kontraproduktivno. Kad aktivizam prelazi mjeru, postaje kontraproduktivan. Kod nas ima dosta aktivizma paradnog tipa.
Ima li toga i u umjetnosti?
Ja u toj priči ne vidim sebe. Ja mogu biti aktivist u smislu da radim ono što radim na način kako radim. Meni je svaki dan teško, bit će i sutra, ali ja idem naprijed. I na tom putu čovjek nikad nije sam. Važno je samo da to nije za van. Mene zanima da je priča iskrena, postojana, vjerna, da ljudi stoje iza onoga što rade i da se ne promoviraju i ne paradiraju.
(16.9.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
Povezani članci
DAVOR GOBAC
Za praf ja volim svoj posel
ZVJEZDAN RUŽIĆ
Nisam ja lik od tapšanja
ZORAN PREDIN
Umjesto diplome, napravio sam bend
DUNJA VEJZOVIĆ
Jedan život nije dosta
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
