JURAJ ZIGMAN

Jesi li i ti razmišljao o tome?

Pa jesam, razmišljao sam i mislim da bih i ja išao putem koji je ona započela, a to ne bi bilo dobro. No, svakodnevno razmišljam što učiniti da tehnologija bude uključena. Zanimaju me hi-tech materijali. Danas se to sve jako brzo razvija. Primjerice, prije pet godina je na dobrotvornu večeru Met Gala došla glumica Claire Danes u haljini izrađenoj od niti led rasvjete i to mi je zaista bilo genijalno. Danas na Alibabi možeš kupiti tonu takve metraže i to ide toliko brzo da sve inovativno kratko traje, ali još uvijek se tome barem nakratko divimo. I to je ljepota mode.

Trgovine poput H&M-a i Zare jako brzo kopiraju stvari koje svjetski kreatori predstave na revijama. Jesu li i tebe kopirali tijekom karijere? Kako uopće gledaš na to?

Mene su kopirali i još uvijek to radi američki brend PrettyLittleThing. To je iznimno jeftina odjeća. Nešto na tragu H&M-a i Zare, ali puno seksepilnije. Logično je da su mene kopirali i to stalno čine. Nevjerojatno, napravio sam haljinu za Karleušu i drugi dan je bila na njihovu web shopu. Ljudi mi šalju poruke i traže da ih tužim, ali ja nekako mislim da me mogu kopirati, ali mi ne mogu mozak kopirati. Oni su preveliki da bih se s njima sudio. Ali, to je evidentno katastrofa.

To je krađa ideja.

Da, to je baš zločin. Ali, s druge strane, oni će stalno to raditi, neće postaviti trend, nego će to raditi dizajneri. Više volim da mene kopiraju, nego da radim u takvom brendu i gledam koga ću kopirati. Ljudi koji imaju novca sve rjeđe kupuju u takvim trgovinama.

Društvene mreže danas su ključni faktor na kojima se čak i luksuzne modne kuće otvaraju javnosti. Kakvo je tvoje iskustvo?

Apsolutno pozitivno. Sve što sam posljednjih godina stvorio izvan Hrvatske, stvorio sam zahvaljujući društvenim mrežama. Puno se puta pitam što bi se dogodilo da nam Instagram nestane. Kojeg bi to modnog starosjedioca pitao kako se bez toga radi biznis. Prije si mogao ići u LA, u neki showroom i nekoga si platio da te zastupa. Sada više nisu potrebni. Meni se direktno javljaju stilisti i sve s njima odrađujem. Vide moje objavljene radove, ne znam kad sam zadnji put imao reviju. Ali, svako vrijeme nosi svoje. To je neki razvoj i iz toga treba izvući najbolje.

Spomenuo si stiliste koji su jako važni. Kod nas te svijesti nema, a nerijetko se prema tome i pomalo posprdno odnosimo. Kako je to u svijetu?

Posprdno je kod nas. No, treba ipak nešto na tu temu dodati. Kad se ta kultura počela prezentirati u medijima, pojavile su se figure koje su sebe nazivale stilistima i zaista su bili komični. Mi u Hrvatskoj danas imamo vrhunske stiliste koji rade u modnim časopisima i rade velike projekte. Vani je to potpuno drukčija priča. Radio sam sa svim vodećim stilistima, među kojima su B. Akerlund, Zerina Akers. To je mašinerija. To funkcionira tako da me obavijeste da rade neku veliku turneju s istaknutim glazbenikom. Zatim šalju mood boarde. Mora se za početak osmisliti inspiracija za kostim. To ne ide tako da se ode u trgovinu, uzme robica i nekoga se odjene. Ti moraš osmisliti image za tu osobu. Stalno se traži nešto novo, drukčije, egzotično. Sve mora biti savršeno.

Kako ide ta komunikacija?

Odmah sam postavio sebe kao figuru koja će uvijek raditi ono što želi i koja neće raditi kompromise koji štete mojoj estetici i izričaju. Znaju što od mene mogu dobiti. I to respektiraju. Kad znaju da pjevačice moraju imati nešto korzetirano i seksi, jave se meni. I komunikacija je uvijek super. Oni su svi fascinirani time što dolazim iz neke daleke Hrvatske.

Mislila sam da se ta egzotičnost u vrijeme globalizacije izgubila.

Kad oni čuju da sam iz tamo neke zemlje iz koje moramo radove slati avionom, da je to druga vremenska zona, iznenade se. Sve to njima brzo stigne, ali još uvijek oni ne kuže da sam ja tako daleko. Čude se što nisam u Americi pa me pitaju imam li neki showroom, zastupnika. Iznenadi ih kad čuju da nemam, ali ih to i jako privuče. To je ono na što Hrvati moraju igrati. Mi smo još uvijek egzotični, koliko god smo svi postali globalno selo. Ljudima smo zanimljivi, a to je ono što danas sve pokreće. To je ključ uspjeha. Naši ljudi naglo odlaze van u nadi da će tamo uspjeti, a može se uspjeti i tu.

Ti si baš primjer čovjeka koji je trudom i radom sve sam postigao. Misliš li da bi ti bilo lakše da si sve to vrijeme bio u nekoj drugoj zemlji?

Znam se i ja pitati bi li sve to tako bilo da sam završio fakultet u Zagrebu, a ne u Milanu. Siguran sam da bi. Ja sam počeo svoju karijeru i sve sam izgradio kad sam se vratio. Super je bilo iskustvo školovanja vani, kao i rad u industriji koja je ozbiljna. Ali, vratio sam se tu i počeo od nule.

Što si u Milanu naučio?

Naučio sam puno, osobito međuljudske odnose u industriji. Od prve godine sam radio kao asistent na raznim projektima. No, najviše sam ipak sada naučio. Sad više učim i mislim da sam trebao više energije crpiti iz tih iskustava, više učiti. Sad neću ponavljati te greške. Sad sam tek svjestan vrijednosti svog puta.

Jesu li se centri moći u modi promijenili?

Jesu, pogotovo razmišljanja kuća koje su nekad bile vezane uz pojedina tržišta. Rade se prezentacije po cijelom svijetu. Gucci je sad radio veliku reviju u LA-u. Najveći centar Prade je u Tokiju. Puno su zanimljivije revije koje se održavaju u egzotičnim dijelovima svijeta, nego u Milanu, Parizu ili Londonu.

Može se reći da su te korzeti lansirali u svijet visoke mode. Bojiš li se da bi taj odjevni predmet na koncu mogao biti i kočnica u smislu da te se previše uz njega veže ili je to prednost?

Mislim da sve kreće od mene. Nešto te opterećuje samo ako te blokira u radu i stvaranju. Imao sam nekoliko situacija kad sam se pitao je li me to blokiralo i dalo mi smjer od kojeg ne mogu pobjeći. No, skužio sam da je to moja prednost i nešto po čemu me ljudi prepoznaju. Da sad moram napraviti Dries Van Noten ili Comme des Garçons kolekciju, napravio bih to bez problema. Nije da ne mogu, nego je toliko to ušlo u mene da sam to ja. To je moj potpis. Mislim da je to vrijednost koju trebam zadržati i razvijati.

Radiš svakog dana od 7 do 15 u svom ateljeu. Koliko imaš zaposlenih i je li teško pronaći ljude koji će zadovoljiti tvoje zahtjeve u radu?

Sveukupno nas je desetero, što nije malo. Jako mi je teško pronaći radnike. Čak sam jednom od Zavoda za zapošljavanje dobio neki negativan bod jer me nitko od njihovih kandidata nije zadovoljio. Ne mogu ja gubiti vrijeme nekoga učiti mjesecima. To je proces koji ponekad predugo traje. A možda ja nemam strpljenja jer sam takav? Neke su žene godinama radile u pogonima na jednoj operaciji. Kako će se ona sada u svemu tome snaći?

Tvoja je deviza „Tvoj talent mora biti i tvoj poziv“. Ti si u tome uspio, mnogi ipak ostaju u traganju za time cijeli život. Kako to tumačiš?

Moramo biti svjesni da nemaju svi neki talent. Znam ljude koji nemaju talenta, ali onaj koji ima, to mora doživjeti kao obvezu. Također to mora biti i obveza roditelja, okoline, da ga prepoznaju i podupiru. Mislim da je neprirodno da čovjek zanemari svoj talent. To je velika odgovornost. Ne moraš nužno talent pretvoriti u biznis, ali ga moraš izraziti.

Kako gledaš na mlade dizajnere danas? Što bi poručio nekom mladom talentiranom dizajneru?

Rekao bih mu da ode van barem na neko vrijeme. Može i konobariti i pritom stvarati, učiti. Ili da krene van putem društvenih mreža, samo da svoj talent lansira izvan Hrvatske, da ga ljudi vide i da ljudi zapaze ono što radi. I ja sam bio mlad i prošao sam neki svoj put. Danas kad postoje društvene mreže i kad nam je sve na dlanu, ne moraju nužno postati dizajneri koji će imati svoje revije. Neka rade proizvod, ideju i neka budu svoji. To je živa istina. Budi svoj, razvijaj to i prirodno će doći da se i drugima svidiš. Svi danas pokušavaju raditi nešto u trendu, fora, fashion bez ikakvog pečata. I to je najveća greška, svidjeti se u toj modi i biti neka zvjezdica.

Ti si jako malo prisutan u hrvatskim medijima, ne trudiš se, ne radiš u tom smislu na PR-u?

Ne mislim da bih trebao biti. Ako si ti dobar, ne treba nikakva priča oko tebe. To se danas vidi u Hrvatskoj. Toliko je dizajnerica i dizajnera koji su trebali stvarati priču. Imaju poznate prijateljice koje oblače, imaju najbolje revije, moraju biti na naslovnicima, na televiziji, ići na večere, biti viđeni, zapaženi. Što stoji iza toga? Ako moraš raditi sav taj performans, onda taj rad ne traje. Mene boli briga, mene to zapravo opterećuje.