KORADO KORLEVIĆ

Je li to jedna od posljedica načina života?

Definitivno je to način života. Inteligencija nije nešto što je dobiveno samo rođenjem. Rođenjem dobijemo, primjerice, 75 posto, a 25 posto ovisi o stilu života i izazovima. Ako u životu nema izazova, nema ni potrebe da se razvija inteligencija. Inteligencija se razvija kod ljudi u stresnim situacijama. To vidimo često i danas u svijetu. Migranti su ti koji uspijevaju, a ne domaće stanovništvo. Može se i danas čuti: „Mi smo starosjedioci u gradu, a sad su došli ovi s kartonskim koferima pa su uspjeli.“ Ali ti s kartonskim koferima nisu imali izbora. Ili uspjeti ili nestati.

Možemo, dakle, podijeliti civilizaciju na stvaralačku i potrošačku, s tim da je Zapad uglavnom potrošački?

Apsolutno. Mi danas više nemamo svijet pun izazova gdje je važno uključiti „kliker“. Mi smo danas u situaciji sličnoj onoj koja je nekad bila na tropskim otocima. Lupiš u drvo i nešto ti padne za jesti.

Znači, mi smo civilizacija obilja?

Civilizacija lijenosti. Ona priča da je rad stvorio čovjeka nije bez smisla. Rad, izazovi stvaraju čovjeka.

Smatrate da je budućnost nešto što se može donekle predvidjeti, da ima puno mogućih budućnosti i da o nama ovisi kakva će ona biti. Jedna od mogućnosti je i propast civilizacije, je li tako?

To ovisi i o definiciji propasti. Jedna je definicija da čovjek prestane biti važan. Druga je mogućnost da homo sapiens u potpunosti izumre i da budemo samo fosilni zapis. Možda kulturološki i svakako propadnemo i krenemo nazadovati prema onome odakle smo došli, prema majmunima. Nema jednog rješenja propasti. Je li propast da nestane homo sapiens, a da nas zamijeni neki homo superior, roboti, simbioti, to su naša djeca. Ja ne bih rekao da smo propali. Mi smo samo jedna stepenica koja je bila poluuspješna i nakon nas se priča nastavlja . To je kao da pitate nekoga tko ima djecu: „Jeste li  propali kad ste ostarjeli?“ Nije to baš tako. Ne, ja sam propao, ali moje ideje, život, snovi idu dalje kroz sljedeću generaciju. Moraju li oni biti ljudi ili roboti, to je upitno, tako da je jako teško definirati riječ propast.

No, došli smo do neke točke u vremenu koja nudi puno mogućnosti?

Mi smo u periodu najvećih mogućnosti i najvećih prijetnji. U posljednjih 40 000 godina nije bilo takvog perioda. Sada igramo na sve ili ništa i zato se isplati zasukati rukave i krenuti s nekim poslom. Svijet će u budućnosti biti izrazito nepravedan. Svi će nešto imati, ali razlike među ljudima će biti ogromne.

Dakle, razlike će biti sve veće?

To uopće nije upitno. Možemo čak govoriti da se svijet dijeli na kaste. To nisu fiksne kaste kao u Indiji, neće biti određene rođenjem, ali moguće čak dobrim dijelom i time.

Mislite li i da promjene u obitelji pridonose degradaciji društva?

Mi uopće dovodimo u pitanje postojanje obitelji. Može li obitelj kakvu poznajemo postojati u svijetu gdje ljudi ne stare, a neki su besmrtni? Koliko ta obitelj može trajati? Dolazimo do fundamentalnog pitanja – Zašto obitelj postoji?. To je zbog djece, ljubavi, ali na kraju se sve to nakon dugog vremena može potrošiti. Ako nema starenja, onda je teško zamisliti da će neki brak trajati 60 godina.

Jesmo li blizu toga da otkrijemo lijek protiv starenja?

Mi smo pet godina do registracije lijeka protiv starenja. Taj peptid dolazi na tržište nakon istraživanja. Peptid koji blokira starenje i vraća organizam unatrag je isproban i pitanje je vremena kad će doći na tržište.

Hoće li biti otpora prema tome?

Prema svemu ima otpora. Ako ima otpora prema cijepljenju, onda možemo misliti da će biti i prema nečemu što je preparat koji radikalno mijenja društvo. No, to nije nešto što izaziva besmrtnost, nego samo zaustavlja starenje.

I bolesti koje uzrokuje starenje?

Ne, samo jedan dio. Dio bolesti starenja su genetske degradacije i maligna oboljenja. To ne možemo zaustaviti. Može se zaustaviti propast funkcije bubrega, slabljenje živčanog sustava, mišićnog tkiva. Postoji nešto što je akumulacija grešaka kroz život i to se još ne može riješiti. To je druga priča, drugi lijekovi koji trebaju doći i bit će jako komplicirani, za razliku od ovog koji je jednostavan.

Često kritizirate obrazovni sustav, ne samo u Hrvatskoj. Mislite li da sustav u svijetu kaska za tehnološkim napretkom?

Možda samo negdje ne kaska. Trenutačno se smatra da je vrh obrazovanja u Estoniji. Finska je izgubila primat jer se pokazalo da je sustav proizveo ljude koji nisu uspjeli sačuvati Nokiju. Nokia je bila broj jedan u svijetu s 90 posto inovacija u mobilnoj telefoniji i pobijedio ju je inferiorni proizvod iz Amerike. To znači da nešto u tom obrazovnom sustavu ne funkcionira. Kad pogledamo broj start upova, ideje, poduzetništvo, onda su tu Izrael, Estonija, Singapur, ali ne Europa.

Što oni imaju, a drugi nemaju?

Jako se razlikuju. Anglosaksonski je sustav i dobar i loš. U svakom treba tražiti nešto što je dobro i to onda lokalizirati. Mi ne možemo prekopirati izraelski sustav. Naša sela nisu kibuci. Način razmišljanja Hrvata nije židovski način u kojem je osnovni cilj opstati. Zna se što treba napraviti. Djeci treba dati više vremena, više mogućnosti da rade ono što ih zanima. Ne treba raditi selekciju po godini proizvodnje, nego po interesima. Nešto takvo već postoji u sportu i glazbi. Dakle,  izvrsnost u Hrvatskoj nalazi se u području sporta i glazbe. Tu se timovi formiraju u rasponu od nekoliko godina i isključivo prema interesima.

Jednom ste rekli da je u svakom razredu u Hrvatskoj potencijal za tri nobelovca?

Otprilike 10 posto mogu biti nobelovci. Nobelova nagrada nije samo pitanje inteligencije, nego i sreće u životu.

Ali mora je pratiti i obrazovni sustav?

Tu dolazimo do izraelskog školskog sustava u kojem svaki učenik koji ima neki talent, to mora iskoristiti. I moto njihova ministarstva je – „Premala smo zemlja da nam i jedan talent propadne.“ Nemojte misliti samo na talente za fiziku ili matematiku. To može biti vrtlarstvo, gradnja…  Netko ima žice, volju, sposobnosti za nešto iznimno. Postoje iznimni vodoinstalateri i oni prosječni.

Je li problem razvijenih društava, ali i hrvatskog, to što se svaki rad rukama smatra manje vrijedan i što se djecu forsira prema intelektualnim zanimanjima?

U Izraelu nema te razlike. Ondje su trgovac i znanstvenik jednako vrijedni. Ta ideja da netko mora završiti školu, imati neki akademski stupanj, uopće ne postoji. Rad je jednostavno rad.  I svaki je rad jednako vrijedan. Mi svu djecu u školi pripremamo za akademsku zajednicu. Jadne učenike pilimo matematikom. Nikad im u životu neće trebati vaditi drugi korijen ili jednadžbe s tri nepoznanice. Kamatni račun i algebru bi trebali naučiti svi. Ali, mi još nismo odlučili što želimo od škole. Prvo treba postaviti cilj, a onda prema njemu voziti. Mi to još nemamo. Što naši učenici trebaju biti kad završe školu? Odgovor je – dobri ljudi. Mi smo odgojno-obrazovni sustav pretvorili u obrazovni. Je li važnije da učenici znaju gdje je Yukatan ili da budu dobri ljudi? Lako će Yukatan naći na internetu.

Neće, zato što tih civilizacija nema. To nije pitanje života u svemiru. Života u svemiru mora biti puno. To je biološka nužnost. Gdje postoje uvjeti, nastaje život. Ali, da inteligentan život postane još i tehnološka civilizacija, iznimno je rijetko po onome što znamo iz programa SETI. Mi nismo nikoga čuli 60 godina. Pregledano je i prijeđeno nekoliko milijuna zvjezdanih sustava sličnih Zemlji. Nema. A onda se postavlja pitanje – koliko dugo traje tehnološka civilizacija ako i nastane? I zaključak je većine da traje nekoliko stotina godina. Da bi naša tehnološka civilizacija mogla nastati, mora biti jako gruba i prema ljudima i prema prirodi. To znači da kad tehnološka civilizacija nastane, ona ide prema samouništenju. Ili ide prema tome da organski dio zamijeni za strojni. I ako nekoga sretnemo u svemiru, to neće biti biološka bića, nego strojevi i obrnuto. Ako netko jednom u svemiru sretne nešto sa Zemlje, to neće biti ljudi, nego strojevi.

Kome pripada budućnost?

Onima koji su spremni zbilja zasukati rukave i raditi. Ima više budućnosti. Budućnosti pripadaju onima koji su spremni stvarati.

Što će se dogoditi s onima koji troše, hoće li egzistirati uz njih?

Oni su potrebni, troše snove i stvaraju druge vrijednosti. Kako danas funkcionira sustav? Do pojave pandemije, naša je zajednica bila ne industrijska, ne informatička nego doživljajna ekonomija. Više od 50 posto ekonomije se svodi na prodaju priče. To su turizam, sport, glazba, film, kazalište, religije. Više od 50 posto BDP-a nije proizvodnja, nego netko tko prodaje priče. Primjerice, jedan profesor je bio superheroj industrijske civilizacije jer je pripremao buduće znanstvenike i imao je status i plaću koji je odgovarao toj funkciji. Sad su taj status preuzeli sportaši jer su oni ti koji prodaju snove. Potpuno se promijenilo društvo i sustav vrijednosti je otišao prema onima koji prodaju priče. Imate primjer sa sveučilišta Harvard. Njihov košarkaški trener ima desetak puta veću plaću od rektora. To nije bilo moguće prije 100 godina.

Predviđate da će sljedeća pandemija biti puno gora i da će je uzrokovati biohakeri?

Nadam se samo da neće biti iz Višnjana (smijeh). To je kao i s računalima. Kad se nešto može, onda se to i napravi.

Trebamo li se bojati ili ćemo se prilagoditi?

Ovdje zaista postoji mogućnost da imamo milijune mrtvih zbog gluposti, jer netko nije mogao kontrolirati biće koje je stvorio.