Lovro Artuković
Ja sam slikar, nisam aktivist
RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: ARHIV LOVRO ARTUKOVIĆ
Vaša posljednja izložba naziva se „Usporavanje“. Zašto?
Htio sam pod zajednički naziv staviti različite cikluse. Naime, počeo sam sve sporije slikati. Promijenio sam i način slikanja, svaka je slika zbog postupka zahtijevala sve više vremena. Činilo mi se zato da je „Usporavanje“ dobar naziv za takav način rada.
Sami ste rekli da je tema izložbe urbana. Uspjeli ste nam temom donijeti dašak Berlina…
Nadam se (smijeh). Već dvadeset godina živim u Berlinu i mislim da sam uspio donijeti atmosferu, ne samo grada, nego i mog doživljaja grada. Tu je prisutna i priroda, ali to je za mene također urbana tema. Ljudi odlaze iz grada na izlete. Imamo ulice, ulična svjetla, bar, dio grada gdje je moj atelje. To je mjesto gdje dolaze moji prijatelji i smišljamo što ćemo zajedno naslikati. Tema koja od svega pomalo odskače su zlatne folije i odrazi. No, ona je meni također urbana. Igram se s poviješću umjetnosti. Situacije iz klasičnog slikarstva razbijam kroz odraz u foliji.
Hoćete li i dalje ostati u svom ateljeu?
Nadam se da hoću. Atelje plaćam. U Berlinu je sve na ekonomskoj bazi. Stanarine rastu unatoč pandemiji. Nadam se da ću ostati tu gdje jesam već 12 godina.
Mislim da je angažman unutar umjetničke scene proračunat.
Zašto je Berlin tako privlačan umjetnicima?
Determinirala ga je u prošlosti činjenica da je bio podijeljen. U zapadni dio grada su dolazili ljudi koji nisu htjeli služiti vojni rok. Stvarala se neka slobodna scena. Nakon pada Zida, kako Berlin baš nije imao neku ekonomsku snagu, tadašnja gradska struktura je potencirala izložbe, događaje, uglavnom kulturnu ponudu. Bio je to grad u koji su dolazili ljudi iz cijelog svijeta jer je bio čist, bilo je puno slobodnog prostora. To je trajalo negdje do sredine 90-ih i početka 2000-ih. Sada je to jeka. Potrošilo se. Stagnira. Sva mjesta koja su bila slobodna su izgrađena, stanarine su poskupjele, grad više nije jeftin. Kad sam došao u Berlin 2000., mogao sam birati gdje ću stvarati. Prvi sam atelje plaćao 250 eura. Toga više nema. Uzlazna je putanja stala, puno je velikih galerija izišlo iz grada. Kad sam došao u Berlin, gradska je krilatica bila: „Berlin je siromašan, ali je seksi.“ Sad je još više siromašan, a manje seksi.
Atmosfera velegrada može biti takva da ti pruži slobodu, a opet se čovjek može osjećati prepušten sam sebi. To se na mojim slikama može osjetiti.
Živite isključivo od slikarstva?
Da, ali to nije ravna linija. Nema stalnog izvora prihoda. Postoje sretni trenuci kad nešto uspiješ prodati i pokriješ se neko vrijeme. Postoje i neke rupe. No, imam dobre ljude oko sebe koji uskoče i pomognu kada je potrebno. To je sve jako promjenjivo.
Smatrate li sebe dijelom evolucije u slikarstvu?
Ima nešto u slikarstvu što ljudi zaboravljaju. Ono se u 20. stoljeću razvijalo u jednom smjeru i mislim da se to iscrpilo, ta cijela ideja moderne. Ljudi su ponovno počeli slikati figurativno. Ne znam je li evolucija baš prikladna riječ jer svako vrijeme ima neku svoju umjetnost. Mislim da je ovo naše vrijeme koje nije samo postmoderna nego post, post svega, dovelo do toga da se ljudi vraćaju prikazu, priči i mislim da sam dobro na to reagirao. Meni je na „Akademiji“ u Zagrebu profesor bio Miroslav Šutej, bio sam mu i asistent neko vrijeme. On je bio „ostatak“ 60-ih godina kada je u fokusu bio eksperiment, potreba da se uvijek ponudi nešto novo. No, već tada, u 80-ima, počela se osjećati promjena. Ta generacija iz Drugoga svjetskog rata koja je uvijek tražila nešto novo, jednostavno se iscrpila. Dogodio se neki „klik“ i to se osjetilo i u glazbi i u filmu. Sve je postalo depresivnije, vjera u svjetlu budućnost se počela zamagljivati. A ja sada reagiram na ono što osjećam. Povijest će pokazati kako sam se u tome snašao.
Kako stvarate? Motiviraju li Vas češće momenti ushita ili oni mračnijeg tona?
Po prirodi sam relativno vedar čovjek, opušten. S druge strane, imam i senzibilitet za stvari koje nisu uvijek vedre. U barskim slikama htio sam dobiti nešto što je dosta simptomatično za život u gradu, a to je melankolija. U velegradu puno ljudi živi u samoći. Atmosfera velegrada može biti takva da ti pruži slobodu, a opet se čovjek može osjećati prepušten sam sebi. To se na mojim slikama može osjetiti. Neke slike ipak nisu rađene s tom namjerom. Primjerice, slika „Rasprava u ateljeu“ je programska slika. U ateljeu ja radim sam, posao koji više nije toliko društveno interesantan. Htio sam napraviti scenu gdje dolaze važne osobe, žene s umjetničke scene i raspravljaju o tome. To je malo ironije ili pak želja da se napravi mala drama.
Poziraju li Vam ljudi rado?
Neki ljudi ne žele pozirati. No, uglavnom svi moji prijatelji pristanu. Zato mi sada teško pada ova pandemija i distanca jer takve stvari zapravo dođu iz razgovora, blizine, interakcije.
Mislim da je ovo naše vrijeme koje nije samo postmoderna nego post, post svega, dovelo do toga da se ljudi vraćaju prikazu, priči i mislim da sam dobro na to reagirao.
Jednom ste izjavili „…s prezirom gledam na tu takozvanu političku angažiranost koja se odvija u sigurnosti umjetničke scene i radi te scene, a ne radi stvarnog društvenog angažmana.“ Možete to malo komentirati?
Ja znam nešto bubnuti, a sad kad to čujem, i sam se prepadnem te izjave. Ja sam slikar, nisam aktivist. Možda se nekad na slici odražava nešto što je društveno relevantno. Ja sam autor slike “Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj (Tko je naručio pivo?)” koja je nekakav moj komentar ratnih zbivanja.
Je li ta slika bila prekretnica?
Bila je prekretnica utoliko što je ne bih nikad naslikao da sam ostao u Hrvatskoj. Meni je bila potrebna sloboda i u umjetničkom smislu, da nisam ovisan o nekim shemama mišljenja koje su vladale na našoj sceni. Bilo je također važno da sam nakon tih 90-ih, kad smo bili izolirani, našao neke nove ljude. No događa se danas da izložbe svuda na svijetu postaju iste. Imaš temu izbjeglica, LGBT…
Na koncu to postaje u umjetnosti mainstream?
Ako čovjek zaista to osjeća, tada se mora angažirati i tome posvetiti sebe. No, mislim da je angažman unutar umjetničke scene proračunat. Puno mladih umjetnika zna da će to proći. Ima s druge strane umjetnika koje je to stvarno puklo.
Možemo li reći da je to sada in?
Da, to je sad in, zapravo se to sad zahtijeva. To institucije i sve bitnije umjetničke manifestacije zahtijevaju. Nije dobro da se umjetnici tome prilagođavaju, ali to se događa.
To je svjetska tendencija?
Apsolutno. To se sada užasno radikaliziralo, ne znam koliko ste toga svjesni u Hrvatskoj. Postoji cancel culture i moraš apsolutno paziti na sve što govoriš. Ja to doživljavam kao bitno ograničavanje ljudske slobode. Ima u toj priči puno pozitivnih stvari, ali cijela atmosfera nije pozitivna.
Cijene li se umjetnici u društvu?
Umjetnici se nigdje ne cijene. Baš ih se ne doživljava. Umjetnici su jako razmažena bića. Oni bi htjeli da im se sve da, da budu jako važni, utjecajni, da imaju novca i svjetsku slavu. No mislim da je prekretnica bila kraj 60-ih i 70-ih godina kad je umjetnost baš bila dio društva, dio pokreta. Bio je to i politički angažman. Komercijalizacijom i prelaskom produkcije pod kapu institucija, to je prestalo. Umjetnici su se izvukli iz realnog života i ušli u neku umjetno pokrenutu umjetničku scenu i postali su neprimjetni za obične građane. To traje već dosta dugo. Umjetnost zato neće nestati ni prestati, samo su danas druge stvari u fokusu. Dovoljno je da čovjek otvori novine. Kad sam 2000. došao u Njemačku, bio je u novinama podeblji prilog o kulturi. Toga više nema. Uz to, treba znati da ima jako puno umjetnika. Da bi nešto došlo u fokus, mora proći grubo sito. Ostanu samo neke velike zvijezde.
Tko danas stvara umjetničke zvijezde?
Galerije… i umjetnici sami koji su u tome spretni i znaju se dobro plasirati.
Jesu li promjene u radu nužne u razvoju umjetnika?
U mom slučaju jesu. Imao sam sreću što nisam ušao u galerijski sustav i nije se od mene zahtijevalo da radim na određeni način. Dakle, čovjek dođe do nekog rezultata koji je komercijalan i tada ga sustav prisiljava da na taj način producira. Imao sam sreću što sam u Njemačkoj bio ispod radara i stvarao sam potpuno slobodno.
Umjetnici su jako razmažena bića. Oni bi htjeli da sve im se da, da budu jako važni, utjecajni, da imaju novca i svjetsku slavu.
Imate li još ožiljke od velike krađe Vaših slika u Madridu?
Nemam. Riječ je o velikom broju slika, puno se o tome pisalo. Neki su smatrali da sam ja to iskoristio da postanem poznat… Možda i jesam. Neke stvari nedostaju. No, ostavio sam to iza sebe.
(25.3.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
Povezani članci
DUNJA VEJZOVIĆ
Jedan život nije dosta
JULIJANA MATANOVIĆ
Pisci drukčije doživljavaju svijet oko sebe
IGOR EŠKINJA
U našem društvu biti umjetnik nema težinu
DAVOR GOBAC
Za praf ja volim svoj posel
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
