MARINA REDŽEPOVIĆ

Kamera je prilika za bliskost

RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: ANTO MAGZAN

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

John Doe Tweet

Na kojim ste filmovima odrasli?

Čini mi se da će moj odgovor na ovo pitanje ostati nedovršen upravo zato jer se tiče onoga što volim i što se mijenja kroz vrijeme. Točnije, sjećanje uvijek nadogradi ili izostavi. Iz ranog djetinjstva pamtim „Družbu Goonies“, „Cry Baby“ i „Prljavi ples“, a kasnije se moj ukus razvijao u kinu Urania devedesetih, a u kinu Tuškanac na faksu. U životu su mi puno značili Cassavetesovi filmovi, a trenutačno mi na pamet padaju „Pasje popodne“ i „Pet lakih komada“. Njih se gotovo uvijek sjetim kad se izdvaja najdraže. Makar, u samom djetinjstvu, nisam puno boravila pred televizorom ni u kinu. Najranije dane pamtim kroz igre na ulici do iznemoglosti, a kad sam počela čitati, tu sam se puno nauživala.

Koji su bili Vaši odabiri?

Kad mi se neka knjiga svidi, uglavnom sam sklona nastaviti s istim autorom ili autoricom. Takva sam bila i kao tinejdžerka i kao odraslija osoba. Svojedobno sam pročitala sva djela Mirka Kovača i rado mu se vraćam. Maturalni rad sam pisala o Simone de Beauvoir i Sartreu. Uglavnom se sjećam njezinih knjiga. Simone bih se htjela nekad u budućnosti vratiti. Teško da sam onda, uz infantilnu romantizaciju njihova odnosa, previše razumjela. Moja bliska prijateljica Mirna Šimat prevela je „Drugi spol“ i nadam se da ću se kroz to djelo koje nisam pročitala, vratiti istoj autorici.

Kamera je prilika za bliskost, pred njom se „ne predstavljamo“. S godinama shvaćam da mi je na snimanju najintimniji odnos s onom ili onim koji stoji iza nje, osjetim tu izravnost. S režijom je puno posredovanog i, iskreno, osjetim olakšanje kad krene scena.

Završili ste komparativnu književnost i francuski jezik. Počeli ste glumiti tijekom studija na nagovor svojih prijatelja koji su studirali na Akademiji i radili filmove. No, Vi i danas snimate studentske filmove?

Da, ako imam vremena, energije i ako mi se svidi kako žele raditi, ja to podrazumijevam. Međutim, zaista nisam jedina, ta praksa nipošto nije nešto ekskluzivno moje. Mnoge moje kolegice i kolege rado se odazovu studentima, naprimjer, Lana Barić, glumica s izrazito respektabilnom karijerom. To nas jako veseli, znatiželjni smo prema mlađim generacijama. Doduše, primjećujem da studenti ponekad iskusne glumce zamisle u određenoj „auri nepristupačnosti“ pa ne žele ni pokušavati. Mislim da bi trebali, svakako. Neki dan mi je student pete godine režije rekao da ga nitko dosad nije odbio.

U vrijeme snimanja prvih filmova i sami ste razmišljali o upisu na Akademiju, ali niste, kako ste rekli, željeli da „trebala bih“ bude glavni razlog za taj čin.

Što se tiče upisa na Akademiju, u vrijeme kad sam otišla na prijemni, nisam iskreno odgovorila na, sasvim sigurno, ključno pitanje – „Želim li opet studirati?“ Da sam se tada usuglasila sama sa sobom, ne bih bila ni otišla. Međutim, dogodilo se da sam se zapravo prošetala na prijemni, bila loša i nisam prošla, logično. U tu šetnju sam krenula „iz glave“ i preuzetog uvjerenja da ću si olakšati glumačke interese, iz onog „trebalo bi“. Ali u to vrijeme nisam znala drukčije pa se to odrazilo i na moje odluke.

Kritika Vas je vrlo rano dobro prihvatila i vidjela u Vama veliki potencijal.

Slučajno ili ne, početak bavljenja glumom poklopio se s tadašnjom generacijom studentica i studenata režije koji su sami svojim prvim radovima donijeli osvježenje u domaći filmski prostor, kao i s autoricama i autorima čija su prva kratkometražna ostvarenja također pozitivno prihvaćena. Sonja Tarokić, Hana Jušić, Saša Ban, Kristina Kumrić, Ivan Sikavica, Jasna Nanut, Filip Peruzović, Filip Heraković, spontano mi se nižu kao ljudi s kojima sam podijelila razdoblja entuzijazma i sazrijevanja. Nosio me osjećaj da radimo iz ljubavi i da su nam sve formativne ranjivosti bile i ostale dobrodošle. Ukratko, vjerujem u cjelinu onog što radim jer mislim da je prepoznavanje upravo u zaokruženosti.

Jeste li se ikad bojali kamere?

Zapravo i nisam. Kamera je prilika za bliskost, pred njom se „ne predstavljamo“. S godinama shvaćam da mi je na snimanju najintimniji odnos s onom ili onim koji stoji iza nje, osjetim tu izravnost. S režijom je puno posredovanog i, iskreno, osjetim olakšanje kad krene scena.

Ali u filmu „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, čini se da Vam odlično leži i taj komični dio. Uloga gospođe Drakule osvojila je i publiku i kritiku. Kako ste se Vi u tome snašli?

Hvala Vam na komplimentu. Uživala sam u gospođi Jeleni, rijetkoj ulozi „bez suza“. Predrag Ličina dao nam je puno slobodnog prostora i čini mi se da je i ostatak glumačke ekipe uživao jednako kao i ja. Definitivno želim da mi se još koja Jelena ponovi.

Kamere se, dakle, ne bojite, ali prepali ste se scene kod prvih uloga u kazalištu.

Istina. I još uvijek se bojim kazališta, samo što se s tim strahom nosim drukčije nego prije desetak godina.

Profesorica ste francuskog jezika. Volite li francuski film i njegovu estetiku?

Volim. Iako, moja je frankofilija sklonija vinu, parfemima i Marseilleu.

Satima mogu sama gledati ljude u kafiću ili slušati ih u autobusu. I uvijek me kod ljudi zanima ono što je „ispod ponašanja“, ispod načina govora, gestikulacije, ono o čemu se ne govori, onaj nepokazivi „višak“. Ponekad imam dojam da je promatranje ono gdje sam najaktivnija jer kao da, u onom što vidim kod drugih, nema prostora za zaključke, ali ima za naslućivanje.

Iza Vas je prvi dugometražni film „Zbornica“. Uz glavnu ulogu, radili ste i na scenariju.

U fazi kroz koju je Sonja Tarokić, redateljica i scenaristica filma, sam scenoslijed oblikovala u prve konture scenarija, često smo razmjenjivale opcije i ideje. S moje strane bilo je sugestija, a ticale su se i same radnje, likova, kao i neprestanog uzajamnog podsjećanja kako je sklisko oduševljavati se „rješenjima na prvu“. U kasnijim fazama, Sonja ga je razvijala kroz brojne scenarističke radionice kako bi ga završila za svojim radnim stolom, u samoći. Puno su mi značile te godine tijekom kojih me Sonja uključivala jer sam iz prve ruke imala priliku vidjeti kako nastaje film, koliko oscilacija i kriza povlači.

Imate li i sami ambiciju napisati scenarij?

Voljela bih, ali kad osjetim taj pothvat kao intenzivnu potrebu. I svakako ne sama jer ipak je lakše psovati u društvu.

Kakav mora biti scenarij da biste pristali na ulogu u filmu?

Takav da „ispod“ teksta trebam osjetiti više slojeva jer scenarij „ne stoji sam za sebe“, on mi je skica. A jasno, skica ima raznoraznih. Kad dobijem scenarij na čitanje, gotovo uvijek prvo pitam tko sudjeluje u projektu, a potrebno mi je popričati s režijom i o svim zamislima i o nadama koje sugerira realizacija.

Očekujete li nakon uspjeha filma „Zbornica“ pozive redatelja?

Želje su tu, a očekivanja se klonim. Iako, taman prije našeg razgovora, dobila sam poziv za jedan skori projekt s grupom darovitih žena i sretna sam što će mi se zima nastaviti u najboljem mogućem tonu – radnom.

Svjesno se odabrali put „slobodnjaka“. Koje su prednosti, a koji nedostaci tog statusa?

Ono što nerijetko mori su egzistencijalna nesigurnost, kao i periodi praznog hoda. Sutra možeš dobiti fantastičnu priliku, a jednako tako te prilike mogu zauvijek biti samo nadomak, kao želje. Iako pruža pravno-formalne pogodnosti, status nas slobodnih umjetnika dodatno je problematičan jer po istom tom principu regulirana su mnoga ograničenja kad smo prisiljeni naći posao izvan struke. Također, s godinama sve više zavidim svojoj mami koja cijeli život ide spavati i ustajati u isto vrijeme. Slobodnjački život uglavnom ne podrazumijeva bioritamsku strukturu svakodnevice. Ovo zadnje mi u posljednje vrijeme sve teže pada. Što se tiče prednosti, iz mog iskustva, puno sam „lakša“ s terminima i obično se mogu posvetiti jednoj stvari jer kad god sam paralelno radila, postajala bih pojačano sumnjičava prema samoj sebi. I ono najvažnije – nisam sigurna bih li mogla svaki dan ili dovoljno redovito biti dio istog radnog okruženja. Slično kao Anamarija iz „Zbornice“.

Može li Vam rad na nekoj ulozi pomoći u istraživanju vlastitog identiteta?

Da, i zato je ovo zanimanje privilegij. Makar, ono čime se bavim samo je jedna od puno stvari koje me definiraju i ne definiraju kao čovjeka.

Kako se pripremate za ulogu i ulazak u konkretan lik?

Nikad nije isto. Vrsta procesa mijenja i pripremu i sve ono što joj slijedi. Mene kao osobu puno hrani promatranje, takav sam tip. Satima mogu sama gledati ljude u kafiću ili slušati ih u autobusu. I uvijek me kod ljudi zanima ono što je „ispod ponašanja“, ispod načina govora, gestikulacije, ono o čemu se ne govori, onaj nepokazivi „višak“. Ponekad imam dojam da je promatranje ono gdje sam najaktivnija jer kao da, u onom što vidim kod drugih, nema prostora za zaključke, ali ima za naslućivanje. Tu sam znatiželjna. Jednostavno, riječ je o tome kako ono što mi je intimno prirodno povežem s onim što radim.

Imate li problema s učenjem teksta?

Ne pretjerano, ali ga gotovo isključivo moram usvajati u partnerskom odnosu. Uostalom, na filmu rijetko da ima pozamašnih količina teksta.

Biste li rekli da ste osoba koja živi u sadašnjem trenutku, da niste toliko uronjeni u prošlost i da niste zabrinuti za budućnost?

Bliski mi ljudi često kažu da „živim u sadašnjem trenutku“, kako se kaže, ali jednako su tako upoznati s mojom zabrinutom stranom prema kojoj nastojim biti suosjećajna. Sva moja unošenja u trenutke, često egzaltirana, sve više tumačim kroz činjenicu što se moja obitelj u mom ranom djetinjstvu puno selila. Sveukupno smo promijenili 14 adresa u više gradova. Tako da mi je ta privremenost osjećaj koji mi je stečen prirodno, običnim „prolaskom“ života. Više puta sam bila nova učenica u razredu znajući da nisam tu kako bih ostala. Nedavno sam razmišljala o tome da je moguće da mi zato odgovaraju snimanja – intenzivna iskustva i neponovljiva u istoj kombinaciji ljudi pa onda, dok smo tamo, unosimo se potpuno jer je jedino sigurno da su prolazna. Sigurno sam i zbog te privremenosti razvila strah od propuštenih prilika, njih se prilično bojim.

To zvuči prilično nomadski?

Tako sam odrastala, to su bile obiteljske prilike. Selili smo se po gradovima s aerodromom.

Lijepo je predstaviti rad, apsolutno, ali često širi kontekst tog rada malo govori o meni privatno. Kad ti je posao javan, malo je toga tvoje. Ako išta uopće i jest. Da ne govorim kako je medijski repertoar pitanja vrlo često iznenađujući, prvenstveno za glumice, pa se najintimnijim pitanjima poput onih o majčinstvu ili vječne „dileme“ skidanja pred kamerom, generički razmeće.

Glumili ste u seriji „Novine“, dotaknuli taj osobit milje, sad ste zbog uloge izloženi pitanjima novinara. Zamaraju li Vas novinari i kako gledate na to zanimanje?

Svjesna sam da je to domena mog posla koja je neizbježna, ali osobno, medijski aspekt ovog čime se bavim nije mi pretjerano blizak jer ga doživljavam često kao hrpu nesporazuma. Lijepo je predstaviti rad, apsolutno, ali često širi kontekst tog rada malo govori o meni privatno. Kad ti je posao javan, malo je toga tvoje. Ako išta uopće i jest. Da ne govorim kako je medijski repertoar pitanja vrlo često iznenađujući, prvenstveno za glumice, pa se najintimnijim pitanjima poput onih o majčinstvu ili vječne „dileme“ skidanja pred kamerom, generički razmeće. Naravno, ima divnih novinara i novinarki čiji je interes promišljen, kao i interpretacija onog što je povod intervjua jer ona doda novu vrijednost nad kojom se i sama zamislim. I hvala im, kvalitetan prostor za artikulaciju itekako cijenim.

Trenirali ste boks, zatim ste redovito i trčali, imate li trenutačno neku sportsku aktivnost?

U dvomjesečnoj sam pauzi od pilatesa zbog obveza. Nedostaje mi i priroda. Volim šumu, planinu, a najdraže mi je sve u moru i uz more.

Ne vozite auto. Jeste li to svjesno odabrali ili se to stihijski dogodilo?

Stihijski. I godine su proletjele. Studirala sam na fakultetu udaljenom osam minuta hoda od moje zgrade pa sam odgađala vozački ispit. Onda je došao Uber, a i zbog životnih prilika mi je auto luksuz, ali krajnje je vrijeme da naučim voziti jer ta mi je vještina potrebna i u poslu. Nedavno sam snimala kratki film Marka Dugonjića „Ne pogađa svaka“ u kojem se većina radnje odvija u autu, a ja sam protagonistica koja je za volanom. Vježbala sam vožnju na starom kadetu, a u filmu sam, što uspješno što ne, vozila starog fiću. I to ne cijelo vrijeme. Ali, zamalo sam srušila dio scenografije. Uglavnom, s proljećem definitivno ispit.

(16.12.2021.)