MIRJANA KRIZMANIĆ

Često sami možemo najviše učiniti. Odakle onda potreba prebacivanja odgovornosti?

Bespomoćnost je grozna, čovjek ima pravo i obvezu truditi se, pokušavati i boriti! Treba naučiti pristojno zamoliti, ne treba previše jadikovati pa će ti i drugi ljudi pomoći. No mislim da tu i religija ima veliku i važnu ulogu. I ona potiče prebacivanje odgovornosti, svaki put kad kažemo da je nešto Božja volja prebacili smo odgovornost nekome drugome, a to nije dobro. Božja volja bi, ako išta, prije bila snaga za vrijeme oporavka nego zaraza virusom.

Preboljeli ste polio kad za njega nije bilo cjepiva. Kako danas gledate na roditelje koji odbijaju cijepiti djecu? Pronalazite li kakvu motivaciju za njihovo ponašanje u literaturi?

Mene fizički boli kad čujem da netko neće cijepiti dijete! Nitko ne smije i ne može donijeti tu odluku umjesto drugog bića. Ali mislim da je to čista glupost, nema drugog objašnjenja. Ponavljam, mislim da religija i tu griješi. Na vjeronauku bi se trebalo učiti o vrijednosti cijepljenja i važnosti brige za samoga sebe. Paradigma „Bog dao, Bog uzeo“ je posve pogrešna! Djecu bi trebalo učiti da se trude, opstanu, budu bolja. To bi trebao biti dio odgoja za humani život.

Imate li, u kontekstu svoje posljednje knjige „Laži naše svakidašnje“ nekakvo objašnjenje za motivaciju čelnika pokreta protivnika cijepljenja i protivnika znanosti općenito?

I to je na razini vjerovanja, kao što je onaj tko vjeruje u Boga uvjeren u njegovo postojanje i zato ne treba dokaza. Istina, Božje postojanje ne možemo znanstveno dokazati, dok učinkovitost cjepiva možemo, ali njima to ništa ne znači. Znanost kao takva im ništa ne znači. Za njih je znanost fenomen koji postoji na razini vjerovanja, uvjereni su da to sve netko izmišlja. Za njih znanost nije na razini znanja i to je nepremostiva kvaka. Ne razumiju prirodu bolesti, ne znaju o njoj dovoljno, a svi si nešto nastojimo protumačiti i zato dolazimo do toga.

U svojem se radu trudite biti aktualni. Što Vas je nagnalo da se u posljednjoj knjizi, u ovako izazovnim vremenima, posvetite laganju?

Dogodilo se to posve slučajno, laž mi se učinila strašno važnom. Laž je apsolutno dio naših života, svi u većoj ili manjoj mjeri lažemo barem sebi. Rijetko se tko sa sobom može suočiti izravno i realistično. Važno je reći da laž nije grijeh! Često je nužna da netko preživi. Treba reći da je laž loša ako je iz koristoljublja ili s ciljem da se nekoga prevari. Trudim se pisati o životnim stvarima s kojima ljudi nisu dovoljno upoznati, a psihologija može mnogo toga reći. Zato i pišem knjige iz kojih će ljudi naučiti nešto za svakodnevicu. Želim da ljudi osvijeste da lažu sebe i da je to korisno jer laž je nekad obrambeni mehanizam.

Na početku knjige govorite kako sjećanja ponekad modificiramo, preuveličavamo, izmišljamo priče. Navelo me to da se zapitam jesu li priče imanentne ljudskom postojanju i imamo li svi, u većoj ili manjoj mjeri, pripovjedačku crtu?

Na neki način jesu. Priče su potrebne, osobito u dječjoj dobi. Iako se nisam puno bavila dječjom psihologijom, znam da priče, uz zabavnu, imaju i poučnu, edukativnu funkciju. Svagdje, u svakom narodu svijeta postoje priče, što je meni pokazatelj da su ljudi shvatili kako će djecu lakše poučavati kroz priče. One su lijep način prenošenja znanja i dobrih osobina, humanih i toplih načina ponašanja prema drugima. Priče su sjajan most za prijenos znanja, vjerovanja i običaja.