MIRKO ILIĆ

Primjećujete li kulturološke ili ideološke razlike u percepciji izložbe ovisno o stanju zemlje u kojoj se postavlja?

Ja povremeno odem na te izložbe. Vrlo često me pozovu na neke konferencije pa ih ja nagovorim da imaju izložbu kad sam već tamo. Izložba je tako reći besplatna, a moja predavanja vrlo često, srećom, nisu o meni. Predajem o dizajnu, često o dizanju otpora i o simbolima mržnje. Predavanje o simbolima mržnje je dosta mračna stvar, a pokušavam imati humora da ne izgubim ljude dok sjede. Mislio sam da, dok predajem o tako ružnim stvarima, moram imati alternativu. A tolerancija je uvijek tako lijepa alternativa tome. Postoje najrazličitije reakcije, od najmračnijih gdje uništavaju plakate, kao što se dogodilo u Zagrebu, gdje su crtali kojekakve fašističke znakove i parole mržnje, što je s jedne strane užasno ružno, a s druge strane pokazuje sredini da nisu baš OK s tolerancijom i da treba malo više raditi na tome. S druge strane, naprimjer, imao sam izložbu u Kini, gdje su u omladinskom centru u jednom od najvećih shopping mallova organizirali događaj, svirala su dva benda, imali su okrugli stol o toleranciji, radionicu s lokalnim studentima. Imali su paralelne izložbe – s jedne strane moja, profesionalna, a s druge izložba studenata. To je, po mom mišljenju, pozitivna reakcija. Lijepo je što sjede, razmišljaju i govore o tome jer je to puno uspješniji način – govoriti o toleranciji, nego imati neku katedru.

Uz „Toleranciju“, radili ste i na izradi slikovnice „Moje mjesto pod suncem“. Iako projekti nisu povezani, može li i ovaj drugi ponešto reći o toleranciji u Hrvatskoj?

Da, zato što se u Hrvatskoj dogodila slična stvar kao u Americi. Ljudi su se podijelili manje-više u dvije grupe. Vakcinacija-nevakcinacija, tolerancija-netolerancija i između postoji jedna mala grupa ljudi koja lebdi lijevo i desno. To su ljudi koji mene zanimaju, mladi ljudi i ljudi koji još nisu donijeli odluku i rekli „da“ ili „ne“. Ljude mojih godina je teško promijeniti, čak i vrlo dramatične stvari ne mijenjaju ljude mojih godina. Slično se događa i u Hrvatskoj. Mene je uvijek fascinirala količina rasizma koji se pojavljuje u Hrvatskoj protiv crnih nogometaša ili crnih sportaša, a da Hrvatska pri tome nema crnaca, da nema nikakvu povijest s crncima. I da se pola tih klinaca odijeva kao loša verzija američkih repera i slušaju njihovu muziku, a rasisti su. A omiljeni glumac im je Will Smith. Zbog tih stvari u toj knjižici imate i crnih i smeđih klinaca.

Ja imam nekakvu svoju političku korektnost i zbog moje političke korektnosti imam isti broj dječaka i curica. Imam klince s naočalama i protezama za zube, jer ako netko nosi naočale, ako netko ima pjegice ili protezu za zube, hoću da vidi nekoga tko izgleda kao on. Onda znate da niste jedini. Ako netko zaslužuje biti u knjizi, to mora biti OK. Ima svih nijansi ljudi jer, gledajte, Hrvatska nema crnce, ali Hrvatska ima Rome, ima gay populaciju. Vidjeli ste i sami kako sve to ponekad prolazi, vrlo tužno.

Jednom ste kazali kako se, dolazeći u Zagreb, gradu predstavljate uvijek u najboljem svjetlu. Kao, uostalom, i on Vama. Mogli bismo razgovarati o iskrenosti takvog odnosa, no zanima me jeste li, kad su uništeni plakati na Vašoj izložbi, stekli pravu sliku o Zagrebu?

Ne, to nije prava slika grada, nasreću. Imate priču koja se ne pojavljuje. Kad su na svim plakatima bili iscrtani ustaški znakovi i parole protiv Srba, sljedeći dan se to probalo oprati i nije išlo. Onda se dogodila nevjerojatna stvar koje nema u vašim medijima jer oni pišu samo negativne stvari. Vlasnik tiskare koja sve to tiska, a koji se, važno je to reći, borio u ratu, je vidio to, njemu je puknuo film i rekao je: „Ja bum sve te plakate koji su uništeni otiskal ponovo i ako opet unište bilo šta, ja vam otiskam ponovo.“ To je netko tko se borio za Hrvatsku i on je otisnuo plakate koje su uništili oni koji misle da to rade za Hrvatsku. On je ta Hrvatska koju ja vidim kad dođem, ne ta manjina. Kao što vi kad dođete u Ameriku, ne mislite da su svi Trumpovi ljudi i da napadaju Kongres.

Kad smo dogovarali intervju, rekli ste mi za svoju disleksiju. Sad kažete kako Vam je bilo bitno da u knjizi za djecu budu zastupljena i djeca s naočalama, aparatićima za zube… Mislite li da je važno u javnosti otvoriti prostor uspješnim ljudima koji su uspjeli unatoč preprekama? To svakako jesu pozitivni primjeri…

Da, dapače. Ja sam Vam napisao da sam disleksičan i mogao sam Vam reći da to zadržite za sebe. Ja sam se dosta mučio kao klinac kroz školu, a da nisam znao zašto. Znao sam da nisam glup, ali stvari nisu funkcionirale. Pisana riječ se uvijek svađala sa mnom, teško mi je bilo čitati. Donedavno nisam ni znao da sam disleksičan jer, kad ste mladi, ipak mozak može mnogo toga pokupiti. Međutim, kad sam došao u Ameriku, morao sam naučiti engleski i pisati engleski i odjednom su stvari postale vrlo loše. Prvo zato što engleski nije fonetski jezik, to su nove riječi i tako dalje. I onda sam naučio da što ste stariji, to je sve teže i teže. Da danas počnem učiti engleski, bilo bi mi puno teže. Onda sam shvatio da imam bolest, bolje reći, mozak mi funkcionira malo drukčije. Poslije sam vidio da postoji gomila uspješnih ljudi s identičnim problemom. Naprimjer, gospodin koji je osnovao „Virgin Atlantic“ ide toliko daleko da ništa ne zapisuje, jer ne može pisati, pa se njegovi stalno boje da će mu se nešto dogoditi u svim njegovim avanturama.

Međutim, zbog tog nedostatka u mozgu, čovjek stvori sustav kojim to može zaobići. Tako sam ja vjerojatno zbog toga, svjesno ili nesvjesno, otišao više prema slikama. Iako, jako se volim inatiti pa sam i koautor desetak knjiga. Iz inata sam htio biti autor knjiga unatoč disleksiji. Naučite se nositi s tim. Ako se rodite s jednom kraćom nogom, naučit ćete kako hodati s tim. Ako vam se to dogodi kad odrastete, puno je teže, ali i to ćete naučiti jer svi pokušavaju živjeti najkomotnije moguće unutar svoje situacije. Prema tome, žaliti se stalno na nešto i imati to kao ispričnicu, može funkcionirati, funkcionira jako dobro. Međutim, sutra niste ništa bolji nego danas. Prema tome, zašto?

Mene bi gubitak vida dotukao jer mi je to sve što imam. Što ja mislim… svi mi jedemo rižu. Ali svaka etnička grupa radi malo drukčiju rižu. Gdje god dođete i naručite, ne znači da ćete dobiti istu stvar jer svatko doda nešto novo, drukčije kuha, doda drugi začin. Mi različiti smo taj drugi začin, imamo drukčiji pogled na svijet. Inače bi svi jeli bijelu rižu kuhanu dok se ne raspadne. I ta različitost nas čini boljima. I ta različitost pomaže svima.

Meni je nejasno da Hrvatska, zemlja koja tvrdi da ima najljepše ljude, žene na svijetu, ima toliko plastičnih operacija. I onda sve te gospođe ili gospođice izgledaju isto. To je prvi put da vidim da žele izgledati isto. Mi se cijelo vrijeme borimo da malo iskačemo, ili po pameti ili po ljepoti ili po načinu odijevanja, a onda imate ljude koji plaćaju jako puno novca da nose istu odjeću i izgledaju isto.