MIRKO ILIĆ

Volim raditi stvari koje donose promjene

RAZGOVARALA: PETRA MIOČIĆ MANDIĆ; FOTO: ANTO MAGZAN

Kao poznati umjetnik vrlo često surađujete s neprofitnim organizacijama, najčešće bez honorara. Što Vas motivira za takav oblik rada?

Ja volim raditi stvari za koje mislim da rade neku promjenu ili nešto drukčije. Vrlo malo ili gotovo uopće ne radim nikakav advertising ili za velike tvrtke. Prvo, mogu si to priuštiti, a drugo, ne zanima me prodavati ljudima produkt koji im zapravo ne treba. Kad nešto treba reklamirati, uvijek imam osjećaj da se to zapravo ne prodaje dobro.

Vrlo često volim prihvaćati poslove za koje mislim da će napraviti razliku i u većini slučajeva to su besplatni poslovi. To mi je drago iz dva razloga. Prvi je što im onda obično velim: „OK, ja vama napravim što mislim da je dobro. Ako vam se sviđa, izvrsno. Ako ne, nema promjena, nego idite nekome drugome i mi smo u redu.“ Ako to isto napravite za 10 dolara, onda misle da imaju pravo nešto mijenjati. A meni se to ne da. Ne znači da sam ja uvijek u pravu, nego mi se to u tom trenutku čini kao najbolje rješenje. Iako moram iskreno reći da vrlo često nakon nekoliko godina vidim svoje radove i nije mi lako jer vidim gomilu grešaka za koje bih vjerojatno platio da ih mogu promijeniti. Uvijek želim napraviti nešto dobro s malo novca jer mislim da je dobru stvar s puno novca lako napraviti.

Dakle, vrlo ste ekonomični?

U mojim godinama morate biti ekonomični. Trebate biti vrlo ekonomični sa svojim vremenom jer vremena je svakim danom sve manje.

To vrijedi za sve, samo u određenim godinama čovjek toga postane svjesniji…

A ja sam u tim određenim godinama, što ste lijepo rekli. Napravio sam gomilu stvari u svom životu, Amerikanci bi rekli da sam puno puta radio od dreka pogaču. To mi se više ne da pa radim neke sitnice, male poslove, crtam stripove i najviše vremena posvećujem izložbi plakata „Tolerancija“ jer mi je to jedan od dražih projekata u posljednjih 6 godina i dosad je, u 4 godine, postavljena u 118 gradova u 37 zemalja.

Napravio sam gomilu stvari u svom životu, Amerikanci bi rekli da sam puno puta radio od dreka pogaču. To mi se više ne da pa radim neke sitnice, male poslove, crtam stripove i najviše vremena posvećujem izložbi plakata “Tolerancija”.

Primjećujete li kulturološke ili ideološke razlike u percepciji izložbe ovisno o stanju zemlje u kojoj se postavlja?

Ja povremeno odem na te izložbe. Vrlo često me pozovu na neke konferencije pa ih ja nagovorim da imaju izložbu kad sam već tamo. Izložba je tako reći besplatna, a moja predavanja vrlo često, srećom, nisu o meni. Predajem o dizajnu, često o dizanju otpora i o simbolima mržnje. Predavanje o simbolima mržnje je dosta mračna stvar, a pokušavam imati humora da ne izgubim ljude dok sjede. Mislio sam da, dok predajem o tako ružnim stvarima, moram imati alternativu. A tolerancija je uvijek tako lijepa alternativa tome. Postoje najrazličitije reakcije, od najmračnijih gdje uništavaju plakate, kao što se dogodilo u Zagrebu, gdje su crtali kojekakve fašističke znakove i parole mržnje, što je s jedne strane užasno ružno, a s druge strane pokazuje sredini da nisu baš OK s tolerancijom i da treba malo više raditi na tome. S druge strane, naprimjer, imao sam izložbu u Kini, gdje su u omladinskom centru u jednom od najvećih shopping mallova organizirali događaj, svirala su dva benda, imali su okrugli stol o toleranciji, radionicu s lokalnim studentima. Imali su paralelne izložbe – s jedne strane moja, profesionalna, a s druge izložba studenata. To je, po mom mišljenju, pozitivna reakcija. Lijepo je što sjede, razmišljaju i govore o tome jer je to puno uspješniji način – govoriti o toleranciji, nego imati neku katedru.

Uz „Toleranciju“, radili ste i na izradi slikovnice „Moje mjesto pod suncem“. Iako projekti nisu povezani, može li i ovaj drugi ponešto reći o toleranciji u Hrvatskoj?

Da, zato što se u Hrvatskoj dogodila slična stvar kao u Americi. Ljudi su se podijelili manje-više u dvije grupe. Vakcinacija-nevakcinacija, tolerancija-netolerancija i između postoji jedna mala grupa ljudi koja lebdi lijevo i desno. To su ljudi koji mene zanimaju, mladi ljudi i ljudi koji još nisu donijeli odluku i rekli „da“ ili „ne“. Ljude mojih godina je teško promijeniti, čak i vrlo dramatične stvari ne mijenjaju ljude mojih godina. Slično se događa i u Hrvatskoj. Mene je uvijek fascinirala količina rasizma koji se pojavljuje u Hrvatskoj protiv crnih nogometaša ili crnih sportaša, a da Hrvatska pri tome nema crnaca, da nema nikakvu povijest s crncima. I da se pola tih klinaca odijeva kao loša verzija američkih repera i slušaju njihovu muziku, a rasisti su. A omiljeni glumac im je Will Smith. Zbog tih stvari u toj knjižici imate i crnih i smeđih klinaca.

Ja imam nekakvu svoju političku korektnost i zbog moje političke korektnosti imam isti broj dječaka i curica. Imam klince s naočalama i protezama za zube, jer ako netko nosi naočale, ako netko ima pjegice ili protezu za zube, hoću da vidi nekoga tko izgleda kao on. Onda znate da niste jedini. Ako netko zaslužuje biti u knjizi, to mora biti OK. Ima svih nijansi ljudi jer, gledajte, Hrvatska nema crnce, ali Hrvatska ima Rome, ima gay populaciju. Vidjeli ste i sami kako sve to ponekad prolazi, vrlo tužno.

Jednom ste kazali kako se, dolazeći u Zagreb, gradu predstavljate uvijek u najboljem svjetlu. Kao, uostalom, i on Vama. Mogli bismo razgovarati o iskrenosti takvog odnosa, no zanima me jeste li, kad su uništeni plakati na Vašoj izložbi, stekli pravu sliku o Zagrebu?

Ne, to nije prava slika grada, nasreću. Imate priču koja se ne pojavljuje. Kad su na svim plakatima bili iscrtani ustaški znakovi i parole protiv Srba, sljedeći dan se to probalo oprati i nije išlo. Onda se dogodila nevjerojatna stvar koje nema u vašim medijima jer oni pišu samo negativne stvari. Vlasnik tiskare koja sve to tiska, a koji se, važno je to reći, borio u ratu, je vidio to, njemu je puknuo film i rekao je: „Ja bum sve te plakate koji su uništeni otiskal ponovo i ako opet unište bilo šta, ja vam otiskam ponovo.“ To je netko tko se borio za Hrvatsku i on je otisnuo plakate koje su uništili oni koji misle da to rade za Hrvatsku. On je ta Hrvatska koju ja vidim kad dođem, ne ta manjina. Kao što vi kad dođete u Ameriku, ne mislite da su svi Trumpovi ljudi i da napadaju Kongres.

Kad smo dogovarali intervju, rekli ste mi za svoju disleksiju. Sad kažete kako Vam je bilo bitno da u knjizi za djecu budu zastupljena i djeca s naočalama, aparatićima za zube… Mislite li da je važno u javnosti otvoriti prostor uspješnim ljudima koji su uspjeli unatoč preprekama? To svakako jesu pozitivni primjeri…

Da, dapače. Ja sam Vam napisao da sam disleksičan i mogao sam Vam reći da to zadržite za sebe. Ja sam se dosta mučio kao klinac kroz školu, a da nisam znao zašto. Znao sam da nisam glup, ali stvari nisu funkcionirale. Pisana riječ se uvijek svađala sa mnom, teško mi je bilo čitati. Donedavno nisam ni znao da sam disleksičan jer, kad ste mladi, ipak mozak može mnogo toga pokupiti. Međutim, kad sam došao u Ameriku, morao sam naučiti engleski i pisati engleski i odjednom su stvari postale vrlo loše. Prvo zato što engleski nije fonetski jezik, to su nove riječi i tako dalje. I onda sam naučio da što ste stariji, to je sve teže i teže. Da danas počnem učiti engleski, bilo bi mi puno teže. Onda sam shvatio da imam bolest, bolje reći, mozak mi funkcionira malo drukčije. Poslije sam vidio da postoji gomila uspješnih ljudi s identičnim problemom. Naprimjer, gospodin koji je osnovao „Virgin Atlantic“ ide toliko daleko da ništa ne zapisuje, jer ne može pisati, pa se njegovi stalno boje da će mu se nešto dogoditi u svim njegovim avanturama.

Svi možemo nositi „Pradu“. Onda kad „Prada“ iziđe iz mode, kupite nešto drugo. Međutim, ako ste si napravili usnice, što ćete s tim? Ja nemam ništa protiv plastične kirurgije, međutim bojim se da je to negativan utjecaj na mlade ljude. Jer misle da je to norma.

Međutim, zbog tog nedostatka u mozgu, čovjek stvori sustav kojim to može zaobići. Tako sam ja vjerojatno zbog toga, svjesno ili nesvjesno, otišao više prema slikama. Iako, jako se volim inatiti pa sam i koautor desetak knjiga. Iz inata sam htio biti autor knjiga unatoč disleksiji. Naučite se nositi s tim. Ako se rodite s jednom kraćom nogom, naučit ćete kako hodati s tim. Ako vam se to dogodi kad odrastete, puno je teže, ali i to ćete naučiti jer svi pokušavaju živjeti najkomotnije moguće unutar svoje situacije. Prema tome, žaliti se stalno na nešto i imati to kao ispričnicu, može funkcionirati, funkcionira jako dobro. Međutim, sutra niste ništa bolji nego danas. Prema tome, zašto?

Mene bi gubitak vida dotukao jer mi je to sve što imam. Što ja mislim… svi mi jedemo rižu. Ali svaka etnička grupa radi malo drukčiju rižu. Gdje god dođete i naručite, ne znači da ćete dobiti istu stvar jer svatko doda nešto novo, drukčije kuha, doda drugi začin. Mi različiti smo taj drugi začin, imamo drukčiji pogled na svijet. Inače bi svi jeli bijelu rižu kuhanu dok se ne raspadne. I ta različitost nas čini boljima. I ta različitost pomaže svima.

Meni je nejasno da Hrvatska, zemlja koja tvrdi da ima najljepše ljude, žene na svijetu, ima toliko plastičnih operacija. I onda sve te gospođe ili gospođice izgledaju isto. To je prvi put da vidim da žele izgledati isto. Mi se cijelo vrijeme borimo da malo iskačemo, ili po pameti ili po ljepoti ili po načinu odijevanja, a onda imate ljude koji plaćaju jako puno novca da nose istu odjeću i izgledaju isto.

Je li ta uniformnost postala svjetski problem?

Jest, zato što svi piju s istog izvora i zato što svi jedu bijelu rižu. Vi, kakav god da ste pisac, ako odete na dva mjeseca u Nepal, to vas mora promijeniti. Prema tome, neka druga iskustva, manje iPhonea i interneta, će vas promijeniti. Zašto sam spomenuo plastiku? Svi možemo nositi „Pradu“. Onda kad „Prada“ iziđe iz mode, kupite nešto drugo. Međutim, ako ste si napravili usnice, što ćete s tim? Ja nemam ništa protiv plastične kirurgije, međutim bojim se da je to negativan utjecaj na mlade ljude. Jer misle da je to norma. Jer misle, ako imate disleksiju, slabije vidite, imate malo veći nos ili manje usnice, da je to jedan od načina rješavanja problema. Koji zapravo i nije problem. To nametanje normi je problematično.

Mislite li da je iluzorno vjerovati kako umjetnost, kultura i njihovi proizvodi mogu pridonijeti stvaranju uključivog društva spremnog na prihvaćanje?

Sigurno da da. Ako ste vi rođeni u zemlji gdje gledate samo europske filmove i vidite samo bijele ljude, to će vam postati standard. Ako ste rođeni ili živite u zemlji u kojoj postoji cijela raznolikost, to će vam postati standard.

Isto tako kulturološki. Ako vi u kulturi imate filmove u kojima se žene loše tretiraju ili imate to u muzici, ne možete očekivati od tih mladih ljudi da se drukčije odnose prema ženama ako ih tako učite. Vi ne možete ne voljeti žene ako slušate Arsena Dedića.

Ako imate prijatelje po cijelom svijetu, ne možete biti rasist. Ako imate prijatelja ili prijateljicu koji su gay, nećete biti homofobni jer su vam prijatelji, ne neka mračna stvorenja. Mogućnost da se ljudi otvore i da kažu što jesu, pomaže svima.

Nije li to onda pitanje multikulturalnosti koja nam nedostaje?

Da, nedostaje zato što medijima nije interesantna. Vaši mediji govore o gay ljudima samo kad je gay parada ili kad nekoga ulove da ima seks s istim spolom.

Tu govorim o svakodnevnom tisku, „Sportske novosti“ pišu da su protiv Mamića vikali „Pederu, pederu!“ To što su ga proglasili „pederom“, to je loše. A to što je pokrao milijune, to je sasvim u redu. Ne viču „Lopove, kriminalcu, ukrao si nam milijune!“ Nego, eto.

I to onda dođe kao najgora presuda…

Da, naravno. I naravno da će onda nekome tko to čita, to biti prva, druga ili treća riječ koju će reći nekome s kim uđe u konflikt, a da pritom i ne pomisli što je zapravo rekao.

Je li takvo stanje povezano i s lošom percepcijom kulture? Malo se čita, posjećuju izložbe, koncerti…

Gledajte, oni koji čitaju knjigu su već na jednoj strani. Oni koji čitaju knjigu vjerojatno nisu tako radikalno desno. Najčešće. Problem je u onima koji žive samo od loših medija i loše muzike. Ako vi čitate knjige, ako putujete, ako slušate glazbu, vjerojatno nećete biti takvi. Vjerojatno. Ako imate prijatelje po cijelom svijetu, ne možete biti rasist. Ako imate prijatelja ili prijateljicu koji su gay, nećete biti homofobni jer su vam prijatelji, ne neka mračna stvorenja. Mogućnost da se ljudi otvore i da kažu što jesu, pomaže svima.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

MIRKO ILIĆ
Rođenje: 1. siječnja 1956., Bijeljina, BiH
Zanimanje: grafički dizajner, ilustrator

(13.10.2021.)

Povezani članci

alen-zunic-razgovori.hr

ALEN ŽUNIĆ
Treba biti kreativno smion

Bruketa & Žinić

BRUKETA & ŽINIĆ
Brend je ono što pričaju o tebi kad nisi u sobi

Igor Eškinja

IGOR EŠKINJA
U našem društvu biti umjetnik nema težinu

Gaella Gottwald

GAELLA GOTTWALD
Kreativnost je oruđe budućnosti

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA