OLIVERA BALJAK

Čistim svoj život od nepotrebnih stvari

RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: PETAR FABIJAN 

Nakon 40 godina rada odlazite u mirovinu. Kako zamišljate to novo razdoblje svog života?

Mislim da je čovjeku potreban odmor. Prvo ću uzeti vrijeme samo za sebe. Život melje, čovjek je uvijek u nekom žrvnju, privatnom ili poslovnom. Zapravo sam osoba koja je stalno u pokretu. Probat ću napraviti neke stvari koje do sada nisam stizala. Sortirati neke slike, izbaciti suvišne stvari. Kako kaže Arsen: „Čistim svoj život od nepotrebnih stvari“. Svašta imam u planu u smislu rada na sebi. Želim se posvetiti engleskom jeziku koji nikada nisam do kraja naučila. Posvetit ću se još više čitanju iako cijeli život čitam. Pogledat ću puno filmova, serija, šetati, plivati. A zatim bih rado sama napisala neku monodramu. Mislim da već znam i tko će je režirati.

Obilježili ste 40 godina rada ulogom Živke Popović u Nušićevoj „Gospođi ministarki“? Ta uloga Živke je uvijek aktualna. Jesu li najbolja djela ona koja su svevremenska?

Puno sam razmišljala o tome i shvatila kako su, primjerice Molière ili Shakespeare, pisci koji oslikavaju anomalije društva, pisali o stvarima koje se ne mijenjaju. Sve je aktualno, od Aristofana do današnjih dana mi se ne mijenjamo. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Ne učimo na tuđim greškama, nego ih ponavljamo. Živka Popović bila je skromna, vrijedna domaćica. Međutim, kad je njezin muž postao ministar, i ona postaje ministrica. Nušić je pisao o politici, licemjerju, malograđanštini i sasvim je jasno pokazao kako se ljudi mijenjaju kad se dočepaju vlasti.

Mijenja li se tada i odnos okoline prema njima?

Na izvjestan način je to točno, ali mislim da je to uzajamno. Čim se osoba postavi s nekim svojim gardom i šalje neku drukčiju energiju, automatski se i ljudi na drukčiji način počinju ponašati prema toj osobi. Sve je u životu uzajamno. To može biti i opasno ako si previše prostodušan i otvoren. Meni se znalo dogoditi da sam bila previše otvorena pa sam dopustila ljudima da kažu što žele, a oni su to zloupotrijebili i iz benignih šala krenule su uvrede. To je opet stvar odgoja, mentalnog sklopa, kulture, naobrazbe, inteligencije…

Sve je u životu uzajamno. To može biti i opasno ako si previše prostodušan i otvoren.

Ako se ljudi ne mijenjaju, možemo li reći da se današnja civilizacija koja je jako materijalno napredovala zapravo u nekom emocionalnom i duhovnom smislu nije puno pomaknula?

Meni se tako čini. Zapravo, što se ljudi više okreću materijalnom i nekom prestižu, kao da gube zanimanje za duhovni rast, nemaju vremena, pa to sve negdje ostave iza leđa. Puno je „sirovih“ ljudi oko nas, poprilično grubih, neotesanih koji si uzimaju za pravo reći što misle i to pod parolom iskrenosti. Budi ti iskren ako te ja nešto pitam. Meni ne treba tvoja iskrenost, pogotovo ako ćeš me iskritizirati, a ja te ništa nisam pitala. Sve je to uvjetovano tim vrlo kompleksnim i burnim životima kojim živimo. Ljudi gube empatiju prema drugima.

Koliko je Vama ta duhovna dimenzija važna?

Jako mi je važna, bez toga bih bila prazna ljuštura. Mislim da se ovim poslom ne bih mogla baviti da nemam tu dimenziju duhovnosti. Na scenu iznosim lik koji je drukčiji od mene, ima svoje bogatstvo, ali da bih mu dala duhovnu dimenziju koja prelazi granicu teksta, moram imati tu puninu u sebi. Kako ću to prenijeti ako sam prazna ljuštura? Samo tekstom? Verbalno? Pa publika nije glupa. Ljudi dođu u kazalište, opuste se i gledaju. Mi njima prenosimo naše emocije i ljudi to primaju. To je davanje i primanje. Mi isto tako osjećamo publiku. Postoji publika koja je jako rezervirana, kao da je između nas neki zid. To je jako teško probiti. Kucaš na ta vrata i daješ sve više energije i odahneš tek kad vidiš da su se konačno malo probudili. Ta sinergija koja se događa između glumca i publike je jako važna. Publika prepoznaje davanje.

Koliko Vaša vjera utječe na Vaš rad i svakodnevni život?

Vjera ima svoj učinak. Ako si odgajan u vjeri, odgajan si prema moralnim načelima i dovoljno je da se držiš 10 Božjih zapovijedi i bit ćeš dobar čovjek, čovjek mirne savjesti. To ti ostane za cijeli život. Nemoguće je tada namjerno povrijediti druge ljude. Naravno da postoje situacije kao što je rastava braka u kojima neminovno drugu osobu povrijediš. Svoju sam rastavu također doživjela bolno. No ljubav ima neki svoj početak, kulminaciju, ljubav se rađa i umire. Mislim da je tada bolje razići se nego živjeti u zajednici koja to više nije, u kojoj nema dovoljno ljubavi. Tada ti čovjeka povrijediš. No namjerne pakosti ili osvete nećeš raditi ako živiš u vjeri. Toga se doista klonim. Osveta i agresija stvaraju agresiju. Osvete nemaju kraja, osoba na taj način nikad ne dobiva svoj mir. Ako se osvetim, samu ću sebe najviše povrijediti.

Puno je „sirovih“ ljudi oko nas, poprilično grubih, neotesanih koji si uzimaju za pravo reći što misle i to pod parolom iskrenosti.

Odgojeni ste u vjeri?

Da, tako sam odgojena.

I niste nikad odlutali?

Nisam, samo nisam ovčica koja svake nedjelje odlazi na misu. Dođem kad osjetim potrebu, volim blagdane, ali na mise dolazim po nekoj svojoj potrebi.

Čini li Vam se da je današnje društvo odmaknuto od vjere ili je pak smatra nečim arhaičnim, lošim?

Smeta mi što ljudi ne ostavljaju druge ljude na miru. Zašto nekome smeta što druga osoba vjeruje u Boga? Što se to nekoga tiče, zašto ne ostave ljude da imaju svoju vjeru, svoj život, svoj mir? Ne razumijem taj stav ateista prema vjernicima i prema Crkvi. OK, i svećenici su ljudi. Često ateisti pred smrt zazivaju Boga i traže svećenike. Ti ljudi, ta institucija čini nešto dobro, ali javnost se hvata samo onoga što je loše. Uporno se govori samo o novcu, pedofiliji. Taj dio priče ne razumijem. Ne govori se o tome da mnogi samostani i vjerske institucije imaju vrtiće, ustanove za nezbrinutu djecu, hospicije, prostore za zlostavljane žene, za beskućnike. Generalno mi to smeta. Uvijek se izvlači ono loše, a neke lijepe teme se zaobilaze. Ili su pak žute teme zanimljive: tko je kome opalio šamar, tko je kad rodio. Ljudi sebi uzimaju za pravo misliti da si malo glupav ako si vjernik, osobito katolik. No, ako je netko budist, onda nije glupav. Sve religije se toleriraju, ali kršćanstvo ne.

Često ste isticali da glumac na sceni mora biti iskren jer se svaka laž vidi…

Apsolutno. Kad plačeš, ti stvarno plačeš, kad se smiješ, činiš to iz duše. To se sve prepoznaje. Teško se na sceni smijati. Mladi glumci imaju problem s time na „Akademiji“. Sjećam se kad sam kao mlada glumica glumila u „Valceru poručnika Nidrigena“. Partner mi je bio pokojni Božidar Alić. Imala sam jednu scenu gdje na početku počinjem s laganim smijehom, ulazim u dubinu pozornice sa sve jačim smijehom pa sve luđim smijehom, sve do krika. Mislila sam da ću umrijeti. To mi je bilo teže nego da sam odigrala cijeli jedan čin. Ali, bila sam na koncu jako ponosno što sam uspjela.

Jeste li ikad tijekom karijere imali krizu, pitali se jeste li na dobrom putu?

Nisam, imala sam svoja nezadovoljstva, bilo ih je tijekom karijere, ali koji glumac to nema? Svi mi mislimo da bismo trebali više igrati, da su nas zapostavili, da su doveli neke goste koji su igrali nešto što smo mi trebali. Ali to je zato što oni koji vode kuću smišljaju repertoar i hoće sve najbolje za kazalište. Žele privući publiku pa misle da su gosti dobar mamac, da treba osvježiti ansambl. Kad si mlad, to možda razumiješ, ali ti nije drago. 

Ima li puno taštine i netrpeljivosti među glumcima?

Ima toga u svim zanimanjima.

U javnim zanimanjima ego je malo više sklon poletjeti?

Naravno. I ja sam to doživljavala. To nije lako. Lagala bih kad bih rekla da su svi bili divni i krasni. Nisu. Neki su bili nepravedni prema meni, imala sam i klipova pod nogama i bila sam razočarana i tužna zbog nekih ljudi. No, digneš glavu, ideš dalje i život te vrati na onu poziciju gdje pripadaš. Ali, to ovisi o tebi, načinu na koji reagiraš na krizu, o tvojoj energiji, želji da ideš dalje. Uvijek se dignem kao feniks i kažem: „Eeee, nema majci, nećeš ti mene!“ Inat me često spašavao.

Niste puno bili na filmu?

Nisam, ali sam posljednjih nekoliko godina snimila četiri ili pet kratkih filmova. To mi je bilo sjajno.

Nema Vas ni u sapunicama. Jeste li to odbijali ili Vas nisu ni zvali?

Nema se vremena za to kad si stalno angažiran u nekom kazalištu.

Kakav je Vaš stav prema sapunicama?

Nikad ne znaš u što se upuštaš. Ne zamjeram glumcima, ljudima treba novac, a to je vrsta posla gdje ti možeš zaraditi neku „lovu“. Kao što Ksenija Pajić pošteno kaže da je uštedjela za stan. Sve je to život i umjesto da kuburiš, radiš, postaješ popularan, dobiješ neku lovu i sve je to super. No, mi smo ovdje na marginama.

Spomenuli ste popularnost. Ljudi Vas prepoznaju na ulici, niste anonimna osoba, kako to djeluje na Vas?

Naši ljudi nisu naporni, nismo mi Amerikanci. Ali, gdje god dođem, nekolicina zna tko sam. Nitko neće trčati za mnom, malo me pogledaju sa smiješkom, pozdrave ili priđu i nešto lijepo kažu. To godi i ja im uvijek zahvalim na lijepoj riječi.

Što biste bili da niste glumica?

Imala sam nekoliko želja – oficir na brodu, veterinarka, arheologinja.

Sad možete biti to sve?

(Smijeh) Sad mogu biti sve.

Uglavnom, zadovoljni ste svojim životnim odabirom.

Ja sam s pet godina prvi put rekla da ću biti glumica i to jako ozbiljno. Imala sam dubok glas i nitko se tome nije smijao. Ja sam vrlo ozbiljno rekla da ću biti glumica i kad me roditelji nisu pustili na „Akademiju“, rekla sam da ću svejedno biti glumica. Prošla sam pokraj ove žute zgrade i rekla da ću kad-tad stati na ove daske. Kad čovjek čvrsto u nešto vjeruje, to se ostvari – sto posto. A čim mi dvojimo ili gazimo mislima po tome i bojimo se  – ništa od toga.

Uz sve te svoje uspjehe, često naglašavate da je majčinstvo Vaš najveći uspjeh?

To je nešto najljepše u životu. Mene je to jako obogatilo, jako sam željela dijete. Stvarno sam to željela i bila bih vrlo nesretna da nemam dijete. To me obogatilo, oplemenilo i neke prioritete sam relativizirala, shvatila sam što mi je na prvom mjestu.

Rođena ste Riječanka, po čemu je Rijeka posebna?

Za mene je Rijeka posebna jer je otvoren grad. Rijeka je za mene uvijek bila „Jugoslavija u malom“. Tu si čuo sve jezike bivše Jugoslavije. Rijeka je i dalje otvoren grad. Nikad nisam doživjela da netko šikanira drugu naciju, drugi jezik. Možda to mene zaobilazi, ali ja tako doživljavam Rijeku. Nekako je grad po mjeri čovjeka, neće te progutati. Svi moji kolege koji dođu raditi u Rijeku, u nju se i zaljube.

 

(24.9.2020.)

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

OLIVERA BALJAK
Rođenje: 18. siječnja 1956., Rijeka
Zanimanje:  glumica

Povezani članci

Daria Lorenci Flatz

DARIA LORECI FLATZ
Humor produbljuje život

tarik-filipovic-razgovori.hr

TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe

Dunja Vejzović

DUNJA VEJZOVIĆ
Jedan život nije dosta

Dana Budisavljević

DANA BUDISAVLJEVIĆ
Obožavam pomicati granice

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA