OLIVERA BALJAK

Ako se ljudi ne mijenjaju, možemo li reći da se današnja civilizacija koja je jako materijalno napredovala zapravo u nekom emocionalnom i duhovnom smislu nije puno pomaknula?

Meni se tako čini. Zapravo, što se ljudi više okreću materijalnom i nekom prestižu, kao da gube zanimanje za duhovni rast, nemaju vremena, pa to sve negdje ostave iza leđa. Puno je „sirovih“ ljudi oko nas, poprilično grubih, neotesanih koji si uzimaju za pravo reći što misle i to pod parolom iskrenosti. Budi ti iskren ako te ja nešto pitam. Meni ne treba tvoja iskrenost, pogotovo ako ćeš me iskritizirati, a ja te ništa nisam pitala. Sve je to uvjetovano tim vrlo kompleksnim i burnim životima kojim živimo. Ljudi gube empatiju prema drugima.

Koliko je Vama ta duhovna dimenzija važna?

Jako mi je važna, bez toga bih bila prazna ljuštura. Mislim da se ovim poslom ne bih mogla baviti da nemam tu dimenziju duhovnosti. Na scenu iznosim lik koji je drukčiji od mene, ima svoje bogatstvo, ali da bih mu dala duhovnu dimenziju koja prelazi granicu teksta, moram imati tu puninu u sebi. Kako ću to prenijeti ako sam prazna ljuštura? Samo tekstom? Verbalno? Pa publika nije glupa. Ljudi dođu u kazalište, opuste se i gledaju. Mi njima prenosimo naše emocije i ljudi to primaju. To je davanje i primanje. Mi isto tako osjećamo publiku. Postoji publika koja je jako rezervirana, kao da je između nas neki zid. To je jako teško probiti. Kucaš na ta vrata i daješ sve više energije i odahneš tek kad vidiš da su se konačno malo probudili. Ta sinergija koja se događa između glumca i publike je jako važna. Publika prepoznaje davanje.

Koliko Vaša vjera utječe na Vaš rad i svakodnevni život?

Vjera ima svoj učinak. Ako si odgajan u vjeri, odgajan si prema moralnim načelima i dovoljno je da se držiš 10 Božjih zapovijedi i bit ćeš dobar čovjek, čovjek mirne savjesti. To ti ostane za cijeli život. Nemoguće je tada namjerno povrijediti druge ljude. Naravno da postoje situacije kao što je rastava braka u kojima neminovno drugu osobu povrijediš. Svoju sam rastavu također doživjela bolno. No ljubav ima neki svoj početak, kulminaciju, ljubav se rađa i umire. Mislim da je tada bolje razići se nego živjeti u zajednici koja to više nije, u kojoj nema dovoljno ljubavi. Tada ti čovjeka povrijediš. No namjerne pakosti ili osvete nećeš raditi ako živiš u vjeri. Toga se doista klonim. Osveta i agresija stvaraju agresiju. Osvete nemaju kraja, osoba na taj način nikad ne dobiva svoj mir. Ako se osvetim, samu ću sebe najviše povrijediti.

Odgojeni ste u vjeri?

Da, tako sam odgojena.

I niste nikad odlutali?

Nisam, samo nisam ovčica koja svake nedjelje odlazi na misu. Dođem kad osjetim potrebu, volim blagdane, ali na mise dolazim po nekoj svojoj potrebi.

Čini li Vam se da je današnje društvo odmaknuto od vjere ili je pak smatra nečim arhaičnim, lošim?

Smeta mi što ljudi ne ostavljaju druge ljude na miru. Zašto nekome smeta što druga osoba vjeruje u Boga? Što se to nekoga tiče, zašto ne ostave ljude da imaju svoju vjeru, svoj život, svoj mir? Ne razumijem taj stav ateista prema vjernicima i prema Crkvi. OK, i svećenici su ljudi. Često ateisti pred smrt zazivaju Boga i traže svećenike. Ti ljudi, ta institucija čini nešto dobro, ali javnost se hvata samo onoga što je loše. Uporno se govori samo o novcu, pedofiliji. Taj dio priče ne razumijem. Ne govori se o tome da mnogi samostani i vjerske institucije imaju vrtiće, ustanove za nezbrinutu djecu, hospicije, prostore za zlostavljane žene, za beskućnike. Generalno mi to smeta. Uvijek se izvlači ono loše, a neke lijepe teme se zaobilaze. Ili su pak žute teme zanimljive: tko je kome opalio šamar, tko je kad rodio. Ljudi sebi uzimaju za pravo misliti da si malo glupav ako si vjernik, osobito katolik. No, ako je netko budist, onda nije glupav. Sve religije se toleriraju, ali kršćanstvo ne.

Često ste isticali da glumac na sceni mora biti iskren jer se svaka laž vidi…

Apsolutno. Kad plačeš, ti stvarno plačeš, kad se smiješ, činiš to iz duše. To se sve prepoznaje. Teško se na sceni smijati. Mladi glumci imaju problem s time na „Akademiji“. Sjećam se kad sam kao mlada glumica glumila u „Valceru poručnika Nidrigena“. Partner mi je bio pokojni Božidar Alić. Imala sam jednu scenu gdje na početku počinjem s laganim smijehom, ulazim u dubinu pozornice sa sve jačim smijehom pa sve luđim smijehom, sve do krika. Mislila sam da ću umrijeti. To mi je bilo teže nego da sam odigrala cijeli jedan čin. Ali, bila sam na koncu jako ponosno što sam uspjela.

Jeste li ikad tijekom karijere imali krizu, pitali se jeste li na dobrom putu?

Nisam, imala sam svoja nezadovoljstva, bilo ih je tijekom karijere, ali koji glumac to nema? Svi mi mislimo da bismo trebali više igrati, da su nas zapostavili, da su doveli neke goste koji su igrali nešto što smo mi trebali. Ali to je zato što oni koji vode kuću smišljaju repertoar i hoće sve najbolje za kazalište. Žele privući publiku pa misle da su gosti dobar mamac, da treba osvježiti ansambl. Kad si mlad, to možda razumiješ, ali ti nije drago.