RAJKO GRLIĆ

Kad spominjete hrvatski film, uz svu kritičnost prema njemu, tvrdite da se posljednjih godina vidi promjena i da hrvatski film ponovno postoji u svijetu. Smatrate da je veliku ulogu u tome odigrao HAVC. Što je dobro on donio?

Ako se uspoređuje s devedesetima, onda se sve znatno pomaknulo. To su bile mračne godine, ne samo za kulturu. Tada su, a i danas, kulturu vodili ljudi obilježeni svojim stranačkim pogledima na svijet s malom brigom za kulturu i velikom brigom da se ne dogodi skandal. To je manje-više koncept kulture u Hrvatskoj. HAVC je bio iznimka, iako je prije svega napravljen zbog približavanja Hrvatske EU-u. Trebao je biti autohton i država nije trebala na audiovizualnoj industriji imati šape. To se nije dogodilo. Posebno je to bilo vidljivo kad su maknuli Hrvoja Hribara i kad je organizirana cijela kampanja kako se ta institucija ne bi osamostalila. To je samo jedan dio problema. Drugi je dio problema to što nikad nije završen zamišljeni koncept HAVC-a. On nije trebao biti osnovan samo za raspodjelu novca. Trebale su se oformiti dramaturške grupe koje cijeli proces prate i o njemu se brinu. Sada je koncept takav da se danas dobije novac i sutra već počinje snimanje. Nitko vas neće pitati detalje o scenariju i procesu rada na filmu. Scenariji ne nastaju preko noći i žao mi je što se HAVC nije pozabavio jednom od svojih glavnih djelatnosti, a to je da se brine o nastanku filma i da ga prati.

Teško je uspoređivati Hrvatsku i Ameriku. No, je li točno da Amerika uopće nema ministarstvo kulture? Kako cijeli taj sustav funkcionira?

Nema ministarstva, svaka država ima svoje fondacije za kulturu. No, filmovi se ne rade tim donacijama. To je više za slikarstvo, književnost, glazbu. Filmovi se ovdje rade novcem koji je netko uložio. To je najveća kocka danas, kao i minulih 50 godina. Zašto njemački zubari ulažu u holivudske filmove? Vjerojatnost da se novac vrati je mala, ali ako se vrati, riječ je o ogromnim iznosima. Cijeli svijet danas, osobito Kina, ulaže u holivudske filmove jer se tu okreće veliki novac. Ali, nestali su nezavisni filmovi. Razni amazoni, netflixi i ostali pokupovali su talentirane mlade autore, dali su im da rade svoje filmove koji su dva tjedna u kinu, a zatim idu na mali ekran. Mali se film možda i proizvede, ali nema načina da uđe u kino. Kina su svedena samo na velike dvorane, a novac potreban da se uđe u kino je veći od novca potrebnog za proizvodnju filma. Amerika je na taj način završila svoju priču o nezavisnom filmu. Na Sundance Film Festivalu će opet biti tisuće prijava. Teta, stric, mama ili netko drugi uloži novac pa se napravi independent film, ali neke ozbiljnije stvari se neće raditi. Europa, osobito velike zemlje poput Njemačke i Francuske, još uvijek gleda na film kao na neki kulturni trag, kao kamenčić koji ostavlja iza sebe.

Gledate li i Vi tako sada na svoje filmove? Jednom ste rekli da mi kao zemlja nemamo tradiciju. Sve nam traje 40 ili 50 godina. Je li to nepostojanje kontinuiteta veliki problem naše kulture?

To nije samo pitanje kulture nego kulture života kao takvog. Svakih 50-ak godina imate razdoblje nemira nakon kojeg dođe nova vlast koja zaključi da sve prije nje – nije postojalo. Devedesetih godina je bio velik napor da se poništi sve što je trajalo od 1945. do 1990. Ta emigracija koja je došla, ti Šuški i picamajstori, nisu htjeli prihvatiti da je tu postojao neki život. Oni su sve poništavali. Premala je zemlja, a prevelika je politika. I u tom sudaru život uvijek naje… Ne može se oduprijeti toj politici. Ili ljudi odu van ili se sližu s tom politikom. Ili odluče živjeti svoje nezavisne živote što je vrlo teško.

Unatoč svim poteškoćama, Vi trajete. Vaši su filmovi ostavština, o njima se govori, generacije od njih uče. Kad biste sad mogli neki svoj film „reeditirati“, biste li što promijenili, izbacili ili dodali ili je to bilo u tom trenutku najbolje što ste mogli?

To je vjerojatno tada bilo najbolje što sam mogao. Bojim se gledati svoje filmove. Imam pravilo da se nakon završetka filma zaključam sam u kinodvoranu. Sam odgledam film i to je zadnji put. Nijedan svoj film nisam gledao s publikom. Pokušavam sačuvati svoj dojam o filmu, a ne tuđi. Naravno da bih sada nešto mijenjao, ali to su stvari koje treba ostaviti na miru. To su tragovi pokraj puta koje ne treba dirati.

No, Vaše je mišljenje da publika mora komunicirati s filmom. Svaka generacija vidi film na neki svoj način. Ipak, uvijek postoji dobar i loš film. Što je to što čini dobar film?

Pitanje je zapravo zašto neki film preživi. Ima sjajnih filmova koji nisu preživjeli. Ponekad mi je žao što sam neki film ponovno gledao. Bertoluccijev „Novecento“ koji sam gledao u originalnoj verziji u Beogradu, na mene je ostavio fantastičan dojam. Kad je Bertolucci umro, uzeo sam taj film, ali više to nije bilo to. Taj film za mene nije preživio. To je jedno od vječnih pitanja. Mislim da su glumci, odnosno vjerodostojnost njihovih lica, jedna od osnovnih stvari koje omogućava da neki film preživi. Više nego priča, režija, kamera i ostale stvari. Ako vjerujete onome koga gledate, onda ćete s njim ići dalje. Ako mislite da je zapjevao neku falš notu, tu film puca. Glumci strašno pridonose, oni su uz kameru moje jedino oruđe s kojim se borim za film. Volim raditi s glumcima.

Koliko im dajete slobode u interpretaciji?

To morate pitati njih. (smijeh) S glumcima radim puno prije početka samog snimanja. Barem šest mjeseci prije znam tko igra, s njima imam razgovore, večere i pijanke kako bismo našli zajednički jezik. Kad ste na setu, tu više ne treba puno rečenica. Tu se morate dogovarati kratkim, jasnim, nezbunjujućim uputama. Sve drugo se mora prije dogoditi. Petnaest dana prije snimanja sjedim s glavnim glumcima: čitamo, igramo se, improviziramo, isprobavamo razne stvari. Kad krenemo snimati, znamo kamo idemo i nema puno improvizacije. Meni su glumci jako važni.

Ljudi koji Vas poznaju kažu da Vas krasi divna blagost i da ste čovjek koji zna izvući najbolje iz suradnika.

Redatelji su ljudi koji moraju znati izvući ono najbolje iz ljudi. Govoreći na pogrebu velikog Fassbindera, glumica Hanna Schygulla je, uz ostalo, rekla: „Tko će sada iz mene izvlačiti ono najbolje?“ Ako redatelj u tome uspije, onda su to lica koja će preživjeti.

Prije odlaska na studij filma u Prag, u Zagrebu ste upisali  filozofiju. Vaš je otac bio poznati filozof. Jeste li Vi čovjek koji na jedan drukčiji, specifičniji način promatra život i koliko je ta intelektualna širina utjecala na Vaš rad? Također, Vi uvijek govorite da se igrate s filmom. Kako to?

Odrastao sam u obitelji koja je imala intelektualnu znatiželju. I majka i otac bili su gladni znanja. Jedini ozbiljni fakultet koji sam prošao bio je kod mog oca. Navečer kad bih se vratio kući, razgovarali smo satima o nekom slikaru, knjizi ili osobi u njegovoj biblioteci. To je bio moj osnovni fakultet. Imao sam sreću što sam studirao u Pragu koji je tada imao  jednu od najboljih filmskih škola svijeta. Sreća je također bila i to što sam vrlo rano dobio jedan odstup od sredine u kojoj živim. Strašno je važno ako o nekoj sredini pričate priče, ja manje-više o Zagrebu pričam priče cijeli život, da se ponekad od nje odmaknete i da iz neke druge perspektive i ugla gledate taj život. Otišao sam s 18 godina i kad sam se vratio nakon četiri i pol godine, imao sam drukčiji pogled na to okruženje.

Rekli ste da ste u Češkoj stekli imunitet na politiku. No, ta politika Vas je uvijek pratila. Ona je utjecala na Vas, stvorila gorčinu. Je li ostalo još te gorčine?

Gorčina je nešto što strašno treba kontrolirati. Pokušavam je izbjeći time što ste maloprije rekli – igrom. Kad se čovjek igra, nema gorčine. Kad čovjek čeka negdje sam u kutu i ne vidi kuda, onda gorčina raste. Rano sam shvatio da su gorčina, bijes i frustracija nešto što mi nimalo ne pomaže da se igram, pišem, radim filmove. Probao sam se disciplinirati. No, to je teško kad odete u egzil. Kad dođete pred zid, gorčina je najlakši način da objasnite zašto ne možete preko nekog zida. Probao sam to izbjeći. U protivnom je gotovo. Ne možete ništa napisati, snimiti, samo ste frustrirano biće, hrpa nesreće koja nekoga okrivljuje za nešto.

Otišli ste u Ameriku nakon filma „Čaruga“ i nakon što ste osjetili da u Hrvatskoj za Vas više nema mjesta. Tada ste rekli da više ne želite snimati. No, Tuđmanova smrt je stvari promijenila, snimili ste dokumentarni film „Novo, novo vrijeme“ koji je donio nešto novo u pristupu i sadržaju. Je li Vam se tada činilo da se Hrvatska mijenja, jeste li tada osjetili optimizam?

Imao sam ogromnu nadu pa sam zato i išao s Igorom Mirkovićem u taj projekt. Bio je to trenutak kad se činilo da Hrvatska može biti normalna zemlja, da ne mora biti zemlja primitivnog dogmatskog nacionalizma, da se ne mora zatvarati i da primitivci ne moraju biti jedini koji mogu vladati zemljom, da se ozakonjeni lopovluk ne mora pretvoriti u sudbinu zemlje. To je te 2000. bio zadnji trenutak nade. Izgledalo je da se nešto može dogoditi. No, Račan nije imao snage da nešto izvede, da se obračuna s prošlošću i da očisti taj zahod koji od početka smrdi. Jednostavno je postao jedan od liberalnijih političara, ali nije napravio kopernikanski obrat kako bi se počelo normalno živjeti. To se nije dogodilo i od tada to ide u valovima. Hrvatska je svakako u jednoj silaznoj putanji svoje ljudskosti, svoje normalnosti.

Još uvijek ne vidite ni ravnu crtu?

Ako imate desetke ministara koji moraju otići jer su lopovi, onda ne vidite promjenu. Ako danas neki Raspudići predstavljaju Filozofski fakultet koji su nekad krasili profesori koji su predavali po cijeloj Europi i Americi, kojima su u posjet dolazili najveći filozofi i sociolozi vremena, ako su oni simbol tog fakulteta, onda to nije putanja koja raste. Hrvatska je izgubila milijun stanovnika u trideset godina. Otišli su mladi ljudi koji bi danas trebali držati Hrvatsku. Oni žive negdje po svijetu, napravili su si svoje sudbine, našli svoje živote i Hrvatska je za njih samo lijepa uspomena. Oni su drukčija emigracija od one koja je otišla 1945. godine.

Vi ste odabrali Ameriku. Što Ameriku čini privlačnom pojedincima, zašto ona svakog prigrli?

Nije više baš tako otvorenih ruku. Amerika je zemlja migranata, ona je one way ticket. U nju su dolazili ljudi iz nužde: ekonomske, političke, idejne. Probali su otići negdje gdje su mogli naći ono što su trebali. Bila je uvijek otvorena zemlja, ali s Trumpom je naglo doživjela šok zatvaranja, primitivnosti, doživjela je da se bijela rasa počela bojati za svoju moć i prioritet. Amerika je odjednom pokazala svoje ružno lice i uzdrmala se. Ona se prividno vratila, ali zbog COVID-a još ne možemo znati u kojoj mjeri. COVID je jedna magla oko života koja ne dopušta pogled u dubinu. Ostao je jedan nož koji je zasjekao Ameriku i neće se lako dati izvaditi i te dvije polutke spojiti. Iz toga su proizišli i svi oni koji protestiraju protiv potvrda i cjepiva. Taj strašni primitivizam se proširio po svijetu jer je pogodovao ljudima, igrao je na najniže instinkte u njima. To je kao fekalija koja se širi, ide uokolo i zagađuje prostor. Trump nije samo zagadio Ameriku, nego javni prostor općenito.

Postao je učitelj brojnim moćnicima diljem svijeta?

I mi smo imali političare koji se zaklinju u Trumpa. Kad gledate Most, kao da gledate Trumpa. Samo je tu umiješana i Crkva što u Americi nije slučaj. U Americi je studirao ogroman broj stranaca, a posljednje četiri godine stranci nisu uspjeli dobiti dozvolu za ulazak. Samo fakultet na kojem ja radim izgubio je oko 5000 studenata. To će značajno zakočiti Ameriku, ali ja se u njoj još uvijek dobro osjećam.

Još uvijek u njoj radite i stvarate. Kao i brojni drugi redatelji, tvrdite da je pisanje scenarija rudarski posao. Zašto?

Scenariji su popis radnje. U njega ulazi samo rečenica da je Ivica išao do vrata, otvorio ih i izišao. U njoj ne piše da se osjećao loše i da ga je bolio želudac što u literaturi odmah znate. Morate kroz radnju ispričati nešto. Billy Wilder je prvi definirao taj proces kao suze, krv, kao nešto strašno, a bio je jedan od najboljih scenarista u povijesti. Kod mene to strašno dugo traje. Kad smo Ante Tomić i ja radili prvi film – „Karaulu“, u dvije i pol godine napravili smo 11 verzija scenarija. Posljednji scenarij radimo već tri godine.

Film se zove „Svemu dođe kraj“. Hoće li uskoro?

Da, to je radni naziv, ali ne znam hoće li biti film ili će svemu doći kraj.

Kad pogledate unatrag cijelu povijest filma, koje redatelje izdvajate? Koji su prema Vašem sudu mijenjali filmsku umjetnost?

Na to pitanje uvijek pokušavam odgovoriti jednom usporedbom. Kad imaš 16 godina, voliš bjondine, sa 17 godina sviđaju ti se crvenokose itd. U Pragu smo imali odličnu kinoteku. Tako su, recimo, u tjedan dana znali pustiti 50 Buñuelovih filmova. Proveo bih tjedan dana u toj kinoteci. I vjerovao sam da se samo na taj način mogu raditi filmovi. Nezgoda je bila što je drugi tjedan bio Bresson pa se dogodilo to isto. Te ljubavi su se valjale. Zatim je došao talijanski novi val, francuski novi val, počeo sam otkrivati razne Fordove, Hustone. U raznim fazama čovjek prolazi kroz razne ljubavi. Kad studirate film, mislite da sve znate. Pet godina nakon studija gledate film kao što doktor gleda pacijenta, a kad počnete stvarati filmove, s time prestanete. Ako je film dobar, malo sam dijete koje film gleda otvorenih usta.

Više ga ne gledate s profesionalnom deformacijom?

To je faza koja vrlo brzo prođe jer to onemogućuje bilo kakvu ozbiljnu komunikaciju. Vrlo često odustanem od filma nakon deset minuta. Mi smo na studiju u Pragu imali dvije kinodvorane. U Brnu je svake godine bio najveći sajam filmova za istočnu Europu. Došlo bi oko 2000 filmova. Naši profesori su odabrali njih oko 150 za koje su mislili da ih moramo pogledati. U jednoj od dvorana vrtjeli su se filmovi 7 dana u tjednu 24 sata na dan. Vrlo rano sam naučio da odustanem nakon deset minuta filma ako to nije ono što me zanima. Film ima deset minuta da progovori svojim jezikom, da te privuče pričom i načinom. I danas odustajem kad gledam filmove. Znam izići iz kina, što je nepristojno. Ali, kad je film dobar, vi ste nevino dijete.

Dakle, nemate neko omiljeno ime u svijetu filma?

Imam, bio bi to Billy Wilder. To je srednjoeuropski gospodin koji je uspio spojiti duh Europe i Amerike.

Gdje ide filmska umjetnost? Nove generacije gotovo da ne razlikuju virtualno od stvarnog. Može li se dogoditi da to bude budućnost filma, da mi sami biramo uloge u filmu?

Ne znam gdje će ići film, nisam futurolog. Djeca danas rastu na ekranima i to je njihova realnost. COVID je sve to ubrzao. Nastava i prijateljstva su na ekranu i to će promijeniti način percepcije i način potrebe za pričom. Pričat će se uvijek slikom jer je ona dominantna i teško da će nestati. Vjerojatno će to biti neka smjesa stvarnog ili virtualnog. Veliko je pitanje hoće li kinodvorane preživjeti. One su išle dobro sve do COVID-a. Ako se unište kina, onda će film ići u nekom sasvim novom pravcu. Pitanje je hoće li preživjeti blockbusteri jer mali ekrani ne mogu vratiti taj novac. Ova bolest je ubrzala sve promjene audiovizualnog sustava i nitko ne može predvidjeti što donosi sutra.

Jeste li zahvalni što ste cijeli život proveli radeći u jednoj tako slobodnoj profesiji?

Beskrajno zahvalan. Živio sam i živim od igre. To je nešto što je nenaplativo. Ja i živim igru, to je izmiješano. Nisam morao biti dio niti jednog sustava razmišljanja. Izborio sam si pravo na individualnost, da sam biram tu cestu. Ta cesta ponekad udari u zid, neki se auto prevali, ali cesta ide.

Završit ću ponovno s citatom jednog velikana. Tarantino je ustvrdio da je ukrao ponešto od svakog dosad napravljenog filma. Jeste li Vi što „posudili“ u svojoj karijeri?

Svjesno ne, ali nesvjesno vjerojatno da. Važno je poznavati filmove. Tarantino je čovjek koji stalno sjedi u kinu. U LA-u je napravio nešto lijepo, kino gdje se vrte 35-tice. Važno je znati filmove koji su snimljeni do trenutka kad ti počinješ stvarati. Mislim da je on htio reći da filmovi nastaju iz filmova. Oslanjaju se jedni na druge, imaju svoje podrijetlo u filmu, nisu nešto što iznikne u pustinji. Ta rečenica je vrlo točna, ne u smislu da se krade, nego da u filmu postoji kontinuitet. Film ima svoju tradiciju, on traje i priča svoju priču već 100 godina.