SONJA TAROKIĆ

Što je prema Vašem mišljenju odlika dobrog scenarija?

Jedna je stvar što sam želiš pisati, a druga što želiš gledati. Imam afinitet prema različitim stvarima, ali puno manje toga želim raditi. Velika je kvaliteta kad struktura i jezik govore o temi isto kao i sadržaj. To je nešto što ja jako rijetko vidim, a to je odlika zanimljivih  scenarija.

Pretpostavljam da imate puno ideja, ali se samo neke od njih pretvore u film. Kako znate da je neka ideja vrijedna i da bi od nje mogao nastati dobar film?

Tu se ljudi jako razlikuju. Znam kolege koji imaju trideset ideja za film i onda tijekom vremena ispipavaju što bi od svega toga bilo najbolje. Ja pak imam jednu ideju godišnje. To ne znači da nemam inspiraciju. Kad pomažem nekome na scenarističkim radionicama, čini mi se da imam milijun ideja. Međutim, kada se bavim vlastitom željom za filmom, to je jedna duboka stvar koja se polako kreira kroz dug period. Mislim da to mora biti potreba, to mora biti nešto što nosiš u sebi i što mora izići van. To je ili emocija ili želja koju želiš komunicirati drugim ljudima i čini ti se da će u toj formi izići u najboljem obliku. Bilo koja proračunatost u umjetničkom radu jako se lako vidi.

Postoji li nešto u tom kompleksnom procesu stvaranja filma što Vam je mrsko?

Postoje razne stvari koje su istodobno i dobre i loše. Pisanje scenarija je strašno usamljenički posao. Tu je i financiranje, planiranje projekta koje ide usporedo s pisanjem scenarija. To može izgledati kao da se uopće ne bavite filmom, kao da stalno nailazite na prepreke. Doma ste, usamljeni, a pokraj vas kao da sve to prolazi. To može čovjeka učiniti depresivnim, osobito ako imate samo jedan projekt na kojem radite. Postoje i teški trenuci na snimanju, ta spoznaja da imate samo jednu priliku sve napraviti. Sve što snimate, događa se taj tren. To je ta magija filma, ali ona stvara ekstremni stres jer znaš da moraš biti neprekidno potpuno koncentriran. Dakle, dvije stvari su u svojevrsnom kontrastu – priprema i snimanje. Cijela je znanost ostati opušten i uživati u tome, ali to dolazi s vremenom.

Zašto film oduvijek ima tako velik utjecaj na kulturu?

Kad govorimo o svjetskom filmu i povijesti filma, onda ga dijelimo na nacionalne kinematografije. U filmu je sadržano kulturno nasljeđe nekog lokalnog okruženja: jezik, kultura mišljenja, pogled na svijet, autentična arhitektura. Sve što čujemo i vidimo u filmu je obilježje trenutka i mjesta. To prije filma nikad nije postojalo. Film je arhiv kulture posljednjih sto godina, tu se ogleda kultura života jednog područja. S druge strane, pop-kultura nikad nije bila življa nego kroz film.

Smeta li Vam onda kad se zlorabi ta moć filma?

Ima jedna specifičnost filma koja je strašno neobična s obzirom na to da je to umjetnička forma. Festivalska kultura podrazumijeva natjecateljski kontekst. Svaki put kad se film prikaže, kad god izlazi pred publiku, uvijek je u natjecateljskom kontekstu. To je neprirodno. Neprirodno je da tu postoje zlatne medalje, to nije sport. Volim festivale, oni nam probiru autorske radove. Ali, tu dolazi do pitanja ukusa i trendova. Za svaki svjetski festival znamo točno kako ideološki ili umjetnički naginje, koji je trenutačni trend u autorskom smislu. Tu onda postoje proračunati momenti kad je jasno da je neki film napravljen kako bi došao na određeni festival. No, brzo se prokažu.

Imate li neko redateljsko ime ili više njih, nečiji rukopis koji Vam je osobito blizak?

Uvijek sam jako voljela novoholivudske filmove iz 70-ih godina gdje su se modernističke tendencije iz Europe prebacile u neki novi američki kontekst. Mislim prije svega na  Roberta Altmana, Miloša Formana i Johna Cassavetesa. To je taj zlatni period Hollywooda koji najviše volim, odredio je smjer mog razmišljanja.

Što je kod njih toliko impresivno?

To su filmovi koji na formalnoj razini kombiniraju zanimljive režijske postupke, neka očuđenja te se poigravaju s tipovima naracije i time na što stavljaju fokus u priči ili se sam kontekst priče preispituje. Sve se to događa u okvirima realnog života, neke suvremene dinamične ulice, nečega što je kolektivno za to vrijeme bilo iznimno važno. Ulovili su sirovost vremena i napravili odmak u odnosu na normu. Jedino je tada u Hollywoodu autorski film bio živ. Za razliku od njega, europski modernizam pokušava biti više filozofski i bezvremenski.

Pišete eseje i filmske kritike, a kako je Vi osobno podnosite?

Mislim da se nitko do kraja ne može na to naviknuti. Neprirodno je stanje biti na meti kritike ili pohvale. Dobila sam najrazličitije kritike, i dobre i loše. Lijepo je kad iz negativne kritike možeš izvući nešto za učenje. Postoje i kritike u kojima vidiš malicioznu namjeru da se nešto satre i „pljuje“.