TARIK FILIPOVIĆ

„Nitko ne odlazi od kuće osim ako mu dom nije morski pas.“ Razumiju li ovaj citat ljudi koji se nikad nisu našli u izbjegličkim cipelama?

Ja nikad nisam bio izbjeglica, ali puno mojih poznanika i prijatelja jest. Tako da razumijem tu priču. Igrajući jednu takvu sudbinu u predstavi „Da sam ptica“, igram je kao da sam je i sam proživio, a nisam. Kroz moj i sestrin podstanarski stan u Zagrebu prošlo je stotinjak ljudi s kojima smo čekali vize za razne zemlje i da ih netko prebaci u zapadnu Europu. Kako kaže u Hasanaginici – „Sačuvaj Bože što čovjek podnijet može“, mi smo ljudi izdržljiva bića.

Određuju li Vas kao glumca prije svega zabava i komedija?

U startu sebe nikad nisam vidio u tome. Više sam se vidio u dramskom teatru, ali čudni su putevi. Renea Bitorajca i mene je Duško Ljuština pozvao još s Akademije, a ja se po prirodi volim zezati, kao i dosta Bosanaca koje poznajem. To mi je način života. U jednu ruku mi paše, a s druge strane sam gladan dramskog teatra koji na neki način čak i više volim. Nahranim se kad odigram, recimo, na „Dubrovačkim ljetnim igrama“.

Je li kod Bosanaca humor stvar genetike ili odgoja?

Mislim da se to isprepliće. Moj tata nije neki zafrkant, ali meni je humor način života. Ja na taj način stavim neke ružičaste naočale i na najsivlje tonove pa mi sve izgleda podnošljivije i ljepše. Mislim da je to način života i neki obrambeni mehanizam od svega što čovjeka pritišće. Bosna je plodno tlo za humor, ne smatraju ih bez razloga duhovitima. Opet, s druge strane, znam neduhovitih Bosanaca i jako duhovitih Zagrepčana. Tu bi priča pala u vodu.

Koliko je na Vas utjecalo odrastanje u multikulturnoj sredini kao što je Zenica?

Meni je to veliko bogatstvo i veliki teret jer ne mogu shvatiti da netko tko je živio u isto takvoj sredini kao ja, u Zenici ili Sarajevu, može imati toliko mržnje u sebi. Ne mogu shvatiti da je nakon što se zaratilo, prvi susjed susjedu pokucao na vrata s puškom. I dalje volim sve, i zvono i ezan, i crkvu i džamiju, i fratra i časnu i nanu sa šamijom i tako odgajam svoju djecu.

Unatoč svemu, čini se da Bosna ima šanse, što se tiče multikulturalnosti?

Ima šanse kad tiha većina progovori. Glasna manjina vuče konce pa izgleda kao nemoguća misija živjeti ondje. Ali u koji god grad dođem, čak i u one koji su na „zlu glasu“, osjećam se super! Možda ja nisam pravi primjer, možda se meni ljudi uglavnom obraduju. Ja vjerujem da ima nade ako djecu budemo učili normalnim stvarima kao što ja učim svoju.