TIHANA LAZOVIĆ
Introvert sam po pitanju karijere
RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: ANTO MAGZAN
Razmišljate li o publici kad ste na sceni?
Naravno. Kao što razmišljam o kameri dok sam u kadru. No, ne bih to nazvala „razmišljanjem“, već bivanjem u trenutku, potpunoj svjesnosti sebe i onoga oko sebe. Publika je u kazalištu jednako živa kao i ono što se događa na sceni. Isto je tako i kamera u filmu moj partner, a ne neko strano tijelo.Gledali smo Vas u mnogim hrvatskim serijama i filmovima. No, glumili ste i vani, nedavno ponovno u Italiji u filmu „Il paradiso del pavone“ („Paunov raj“) s poznatim talijanskim glumcima. Je li razlika u produkciji vani i kod nas velika i u čemu se najviše očituje?
Prvenstveno u financijama. Talent i odnos prema poslu ne mogu se kupiti, ali mogu se kupiti vrijeme i uvjeti koji su najvažniji u procesu snimanja filma. Kod nas snimanje traje dvanaest sati na dan, a kod njih osam. Mi obično radimo šest dana u tjednu s jednim danom odmora, oni rade pet dana u tjednu s dva dana odmora. Vrijeme je na snimanju nešto čega nikad nema dovoljno, a financije su tu ključni faktor.Koliko je teško biti potpuno ekspresivan glumeći na stranom jeziku?
Prije nekoliko godina išla sam na satove bubnjeva. Usporedila bih to iskustvo s glumom na jeziku koji nije materinski. Potrebna je neviđena koncentracija. Naučiti tekst i razumjeti ono sto govoriš, najmanji je problem. Umjetnost nastaje kada taj tekst prisvojiš, kada postane tvoj, kada vladaš njime, oprirodniš ga, „zaprljaš ga“…Ne poznajem nijednog velikog umjetnika koji ne sumnja u ono što radi. A i zapitala bih se kakav je čovjek netko tko ne propituje ima li smisla to što radi. Postoje, naravno, fasade i lažna samopouzdanja, ali to je, meni se čini, vrlo krhko i neprivlačno.
Što je, prema Vašem mišljenju, bila prekretnica u Vašoj karijeri?
Vjerojatno je to bio film „Zvizdan“ s kojim sam proputovala svijet. Moji inozemni projekti nisu došli preko agenata i audicija, što je najčešće slučaj. Bilo je to zbog uloge u „Zvizdanu“ koja se dojmila nekih redatelja i producenata i zbog koje su me pozvali. Ne znam je li to lijenost iza prikrivenog straha od neuspjeha, je li to manjak ambicije, ali oduvijek nekako puštam da se moja karijera odvija prirodno, bez većih intervencija i uplitanja. „Go with the flow“, rekla bih. Nemojte me krivo shvatiti, volim svoj posao najviše na svijetu, radoholičar sam, grizem kao životinja i bacam se na glavu za svaki projekt koji mi je važan, predana sam i dajem svoj maksimum. Ali, s druge strane, već godinama planiram staviti sliku na IMDb, pa ipak to ne činim. Jesam li odgovorila na svaki mail koji sam dobila od stranih agenata? Nisam. Pojavljujem li se na festivalima i događajima na kojima se mogu predstaviti? Rijetko. Introvert sam po pitanju karijere, ako bismo postavljali dijagnozu. 🙂Kako se nosite s vlastitim uspjesima?
Trebalo bi definirati „uspjeh“. Ako su to nagrade, onda neću lagati i reći ću Vam da je ugodno i za ego veoma lijepo. Međutim, to zadovoljstvo traje veoma kratko i obično dolazi s pitanjima kao što su: „Što sad nakon ovog? Kolika su sad očekivanja? Hoću li razočarati? Misle da sam dobra, ali što ako sam ih prevarila i na idućem projektu vide da sam zapravo loša?” Kako sam sklona preispitivanju, samokritici i kažnjavanju same sebe kad nisam zadovoljna obavljenim poslom, obično me na moje „uspjehe“ upozore bliski ljudi. Nešto kao: „Ej, stara, budi malo ponosna na sebe.“ Na tome sam im neizmjerno zahvalna. U ovom poslu važno je samo trajati. Jedan mudri kolega je rekao: „Ovaj posao nije sprint, nego maraton.“Ako su to nagrade, onda neću lagati i reći ću Vam da je ugodno i za ego veoma lijepo. Međutim, to zadovoljstvo traje veoma kratko i obično dolazi s pitanjima kao što su: „Što sad nakon ovog? Kolika su sad očekivanja? Hoću li razočarati?
Jeste li se ikad bojali da nećete uspjeti kao glumica? Koji su bili, ako ih je bilo, Vaši najveći strahovi na počecima?
Strahovi s godinama ne prestaju, samo mijenjaju oblik i mijenja se naš odnos prema njima. Ne poznajem nijednog velikog umjetnika koji ne sumnja u ono što radi. A i zapitala bih se kakav je čovjek netko tko ne propituje ima li smisla to što radi. Postoje, naravno, fasade i lažna samopouzdanja, ali to je, meni se čini, vrlo krhko i neprivlačno. Prava hrabrost je upravo u prihvaćanju svojih strahova, u snazi da ih vidimo, prepoznamo i zagrlimo, a ne da se pretvaramo da ih nema. Otišla sam daleko, ali bit je da uvijek postoji strah, samo je pitanje što radimo s njim.Možete li reći da ste se zaista jako naradili da dođete do statusa koji danas imate?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Jesam li puno radila? Jesam. Jesam li izlazila iz projekata kada sam vidjela da redatelja nije briga ni za što osim za spremanje para u džep? Jesam. Jesam li izlazila iz projekata u kojima glumci služe kao nekakve robot lutke kojima upravlja redatelj bez talenta i vizije? Jesam. Jesam li slijepo slijedila autoritet bez ikakvog preispitivanja? Nisam. Jesam li odbila angažman u kazalištu jer se trenutačno ondje ne vidim? Jesam. Jesam li zato zaradila etiketu „filmska glumica“? Jesam. Jesam li netko tko se boji reći ono što misli? Nisam. Jesam li odbijala financijski privlačne projekte u koje ne vjerujem? Jesam. Sve te odluke donesene su instinktivno i iz „trbuha“ i dovele su me tu gdje jesam. Jesam li zadovoljna tu gdje jesam? Jesam.Strašno je to što nas žene časte etiketama u stilu „teška je“, „luda je“, „preemotivna je“, „umišljena je“, dok su muški kolege jednostavno „takvi“. On je „poseban“, „neobičan“, „šarmantan“. Muškom kolegi dopušteno je da bude pospan, da zakasni, da dođe nepripremljen, da je neprofesionalan, on je kao „drukčiji“, „on tako radi“. Zašto je na muškom kolegi simpatičan „pivski“ trbuh, a na ženi nije?
Imate li omiljeni filmski žanr i zašto?
Nemam, gledam zaista sve. Veliki sam filmofil.S kojim se pritiscima borite u filmskoj industriji, ako ih uopće ima?
Kao žena u filmskoj industriji, rekla bih da su pritisci svakodnevni. Zastrašujuće je to što je i dalje premali broj žena i ispred i iza kamere. Jezivo je to što su muški kolege plaćeni više od nas, što u 21. stoljeću i dalje nismo ravnopravni. Strašno je to što nas žene časte etiketama u stilu „teška je“, „luda je“, „preemotivna je“, „umišljena je“, dok su muški kolege jednostavno „takvi“. On je „poseban“, „neobičan“, „šarmantan“. Muškom kolegi dopušteno je da bude pospan, da zakasni, da dođe nepripremljen, da je neprofesionalan, on je kao „drukčiji“, „on tako radi“. Zašto je na muškom kolegi simpatičan „pivski“ trbuh, a na ženi nije? Zašto ženama nije dopušteno da ostare? Zašto im nije oprošteno ako se podvrgnu plastičnim operacijama? Zaustavit ću se ovdje za sad, a drugom prilikom ćemo napraviti intervju samo na tu temu jer je preširoka za samo jedan odgovor.Kad ste posljednji put plakali gledajući neki film?
Ne sjećam se kad sam tako ridala kao beba, kao kad sam gledala dokumentarni film „Scream for Me Sarajevo“ redatelja Tarika Hodžića.Prije nego što ste se odlučili za glumu, svirali ste klavir. Sjednete li još uvijek za instrument ili ste potpuno zanemarili taj talent?
Voljela bih češće sjesti za klavir. Sigurna sam da ću se vratiti muzici. U kojem obliku, još ne znam, ali sigurno s njom nisam završila.Raste li Vam samopouzdanje s uspjesima? Ne mislim samo u karijeri, nego i u osobnom životu?
Voljela bih da mogu odvojiti Tihanu glumicu i Tihanu privatno. To je jako teško kad se bavite ovim poslom, ali trudim se i dalje na glumu gledati kao na posao. Volim ga najviše na svijetu, ali želim sačuvati Tihanu koja nije glumica. Ne želim mjeriti sreću uspjesima u kazalištu ili filmu, ne želim da mi dan bude loš jer nisam imala dobru probu, niti želim da loša uloga bude razlog mojoj depresiji. Ne želim svoju vrijednost mjeriti kroz uspjehe i neuspjehe mene kao glumice. To je onda prilično nesretan život. Teško je razdvojiti ta dva života, ali ipak, trudim se.Voljela bih da mogu odvojiti Tihanu glumicu i Tihanu privatno. To je jako teško kad se bavite ovim poslom, ali trudim se i dalje na glumu gledati kao na posao. Volim ga najviše na svijetu, ali želim sačuvati Tihanu koja nije glumica.
Smatrate li da je dobro, pa i potrebno, svako malo preokrenuti svoj život ili barem skrenuti s utabanih staza?
Za mene je to neophodno. Vjerojatno zato i jesam slobodna umjetnica. Bojim se rutine.Jednom ste rekli da niste posebno vezani za domovinu, da Vam se sve čini nekako maleno i da zapravo vrlo lako možete mijenjati mjesto u kojem boravite. Smatrate li da je to odlika novih generacija koje su u globalnom svijetu izgubile osjećaj vezanosti ili je to Vaša vlastitost?
Prilično sam fleksibilna po pitanju domovine ha, ha, ha. Ne znam, nemam osjećaj da igdje pripadam. Pripadam svagdje, kao i nigdje. To sada osjećam u svojim ranim tridesetima, a hoće li se to promijeniti – ne znam.Postoji li ipak neko mjesto na svijetu koje ste posjetili i koje Vas je baš osvojilo da biste mu se stalno vraćali?
Rim.Tko Vas u posljednje vrijeme inspirira?
Košarkaški trener Željko Obradović.Koja je Vaša „definicija“ ljubavi?
Možemo li ljubav strpati u definiciju? Ne bih rekla. 🙂Postoji li u Vašem životu neka vrsta duhovne prakse i imate li uopće tu potrebu sagledavanja svijeta izvan onoga što je oku vidljivo?
Ako pod duhovnom praksom smatrate potrebu da se osamim, „pogledam“ u sebe, vidim gdje sam i kako sam, pritom ne osuđujući, već samo kao promatrač zavirujući u svoje misli i osjećaje, onda postoji. I strahovito je potrebna svima. Ta mala zaviranja u sebe prijeko su nam potrebna mislimo li sačuvati zdravu glavu u ova suluda vremena.Vidite li se jednog dana u ulozi redateljice i ako da, koje bi Vas teme najviše motivirale?
Ne razmišljam još o tome.Bi li Vas iznenadio poziv iz Hollywooda, priželjkujete li ga?
Iskreno, Hollywood me nimalo ne privlači. Strahovito mi je dosadan. Radije bih dobila poziv od, primjerice, Asghara Farhadija ili Cristija Puiuja.(25.11.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
Povezani članci
DANILO ŠERBEDŽIJA
Od malih nas nogu odgaja Amerika
DARIA LORECI FLATZ
Humor produbljuje život
DANA BUDISAVLJEVIĆ
Obožavam pomicati granice
ZIJAH SOKOLOVIĆ
Zašto postojim kao Glumac?
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
