ZIJAH SOKOLOVIĆ

Je li Vam teško ulaziti stalno u nove likove?

Ha ha ha!! To je ironija kao scena iz moje predstave „Glumac… je glumac… je glumac“. „Ušao u lik“, „izašao iz lika“. Ne ulazim ja nigdje ni u koga. Ja sam samo analitički uvježbao proces postupaka i teksta u Vremenu i Prostoru da bi nastala Radnja predstave. Nije teško, i ne smije biti teško. Kakva ružna riječ za Glumca, za umjetnika − „teško“. Prije bih rekao, zanimljivo je tražiti u ciklusu proba sklad razumijevanja postupaka lika koga bih trebao pokazati gledateljima. To traženje je centar kazališta. To lako odustajanje i prihvaćanje nečijih postupaka. Ta jednostavnost i kompliciranost, ta banalnost i ljepota ljudske prirode, koju treba „igrati“ pred gledateljima, to je epicentar glume. Kao lik iz „CABAres, CABArei“ koji noću sam, s mravima, razgovara o strašnoj krizi srednjih godina, sa željom da nikad iz nje ne izađe, jer onda neće imati razlog da ustane i bude sam.

Biste li rekli da danas imate drukčiji pristup glumi nego prije?

„Kako da ti kažem“, reče Leopold u „Largo Desolato“ Vaclava Havela. To je isti put kojim sam krenuo prije 53 godine. Isti put i pravac. Samo se do današnjih dana usavršio, uprostio, obogatio Vremenom, što će reći − godinama i starošću. Na taj put sam stao kada sam odlučio da sam sebi kažem i odgovorim − Što sam to ja kao Glumac? Tko sam ja kao Glumac? Zašto postojim kao Glumac? Zašto postoji kazalište? Zašto uopće postoji? Trebam li čekati da me netko angažira da bih bio Glumac ili ja mogu sam sebe angažirati u nekoj ulozi ili predstavi? Danas je taj pristup glumi i kazalištu pristojan i kvalitetan u svojoj skromnosti, a ipak, daleko od svih odgovora koje sam tražio i tražim. Ali neka, ima vremena, pronaći ću ja još koji odgovor. Polako.

Postoje li predstava ili film koji su Vam najviše promijenili život?

Film „Samo jednom se ljubi“ Rajka Grlića. I moja kazališna diplomska predstava „Ex Ponto“ Ive Andrića. Taj prozno-poetični susret s usamljenošću, to neshvatljivo prihvaćanje totalne  usamljenosti, možda se tu krije neki šarm koji je utjecao na mnoge moje odluke u životu. Da sam napišem i odigram „Glumac… je glumac… je glumac“ i sam obiđem svijet s drugim usamljenim glumcima, da 1983. odem u slobodne umjetnike, da 1991. odem u Beč da živim kao umjetnik i da igram na njemačkom jeziku, a poslije i na slovenskom, da 1997. napravim „Medvjeda“ na tekst A. P. Čehova, s jazz kvartetom iz Ljubljane i dobijem 22 Grand Prixa po svijetu. Taj „Medvjed“ koga volim, šta volim, ja sam u njega zaljubljen. I na kraju usamljenost, da više od 6000 tisuća puta sam stanem pred publiku.

Mislite li da glumci i filmaši imaju snažniji unutarnji život? Ljudi često kažu da su glumci emocionalniji, osjetljiviji.

Kada čitam kojekakve izjave u novinama i gledam izjave na televiziji, osjetim da je osnova umjetnika nesreća i tragedija i još težak život! Umjetnici jesu, možda, osjetljivi, ali to se da vidjeti samo iz njihove umjetnosti. Jer, ako igramo ljude iz stvarnosti, onda su i ti ljudi emocionalno osjetljiviji.

Je li u prošlosti bilo redatelja koji su Vas zaista inspirirali?

Slobodan Unkovski u predstavi „Tetovirane duše“ Gorana Stefanovskog s Mirom Stupicom. Zatim Rade Šerbedžija u „Play Beckettu“ Bore Vujčića s Ivicom Vidovićem, Perom Kvrgićem i Šerbedžijom. Također Snježana Trišić u predstavi „Pošto pašteta“ Tanje Šljivar. Olaf Scheuring u njemačkoj predstavi „Ulf oder Der blaue Traum“ s Elfriede Irrall. Ti režiseri i te predstave, kad je čovjek veseo i malo popio, rado dolaze u sjećanje, kao drage misli. Ima tu još, ali, za odgovor na pitanje, dovoljno.

Što Vas može impresionirati kod mladih ljudi kojima ste profesor?

Može me impresionirati da čitaju knjige! Da gledaju sve predstave! Sve predstave! Da slušaju muziku koju nikad prije toga nisu čuli! Da gledaju filmove koji se ne reklamiraju na televiziji. Da ne spavaju kada nešto žele! Da nisu umorni. I kad se vidimo, da hoće nešto da mi kažu!

Pomaže li Vam gluma da se osjećate mlađim i kako podnosite starenje?

Pokušavam održavati dijalog s tijelom, da pristojno odigra sve one uloge što su zalog prošlosti i potreba sadašnjih uloga. Tako, nekako, imam više vremena u svom životu. Jer, kada igram predstavu staru 43 godine, ja imam osjećaj da sada imam 30-ak! Ha ha ha! Ne podnosim starenje, izbjegavam ga. Ha ha! Ali, ipak, uživam u njemu. Uživam u starosti. I to je Vrijeme mog života.

Biste li rekli da je gluma pitanje instinkta i talenta, a ne nešto  što možete naučiti?

O glumi se, ipak, mora nešto i naučiti. Zašto se baviš glumim? Ja, recimo, ne volim glumiti tamo nekog. Ja se služim glumom u formi kazališta da bih gledateljima rekao i pokazao nekog tamo čovjeka, koji će ih nasmijati, zamisliti, rastužiti u njihovim životima. Instinkt i talenat se razvijaju na Akademiji i uči se njihova upotreba u profesionalnom životu. Ukratko, kao odgovor na pitanje.

Jeste li u harmoniji sa samim sobom?

Jesam. Nisam. Najviše sam u harmoniji kada se igram kazališta. I prije toga. Ma, poslije je, baš, harmonija. Ma, više je harmonija, sama po sebi, prisutna u meni.