ZVJEZDAN RUŽIĆ

Vjerojatno to nije bila bit ni prvih jazz glazbenika?

Pa nije, jednostavno je po putu nastala gužva, a kriteriji su sve viši. I ta gužva stvara kompetitivni put, a on nije moj. Ne volim se natjecati, uspoređivati i slično. Ja tražim neko svoje mjesto. Sad radim „Pianotron“ u kojemu spajam mellotron i klavir. Iako su mi kolege savjetovali da to ne radim jer sam „preozbiljan za to“, nisam odustao.

Je li to način da izraziš sve što želiš u glazbi?

„Pianotron“ je skup svih mojih iskustava. Prvo sam s cover bendom svirao sve stilove, zatim sam svirao s većinom domaćih pjevača i u pop-bendovima pa na svim festivalima. Studirao sam i aranžiranje i puno aranžirao za big bandove. S 20 godina sam napravio svoj studio pa sam aranžirao i producirao albume za druge. No, tada sam poželio napraviti neki svoj zvuk i odlučio sam uzeti mellotron. To mi je dalo ekstra boju, no opet mi je nedostajalo još zvuka. Tako sam kupio pedalu da mogu nogama proizvoditi dodatne zvukove. „Pianotron“ je, zapravo, moj životni projekt.

Kako skladaš? Što te motivira?

Kada osjetim potrebu da notama zapišem nešto što osjećam, dok sviram uključim snimač na mobitelu. Primjerice, tijekom karantene bio sam na Matuljima kod roditelja i svirao klavir. Prozori mog studija su bili otvoreni i mama, koja nije nikakav glazbeni znalac, čula me kako sviram i pitala me sviram li ja to nešto za nju. Ta me rečenica baš dotaknula jer sam pomislio kako nikada ništa za nju nisam napisao. Upalio sam snimač. Ona mete dvorište. Ja sviram. Tražim akorde, melodije koje će opisati to što osjećam. Kad sam ulovio melodiju, došla je plačući do prozora. Kad sam joj rekao kako je to pjesma za nju, mislila je da je zafrkavam. To je jedan vrlo emotivni trenutak, ali tako uglavnom nastaju moje pjesme. Drugi primjer je iz vremena prosvjeda „Black lives matter“ u Americi. Tada su me neke scene dirnule i nastala je jedna skladba.

Jednom su poznatu pijanisticu Mariju João Pires pitali koliko je važna tehnika kojom svira i odgovorila je da u sviranju ne postoji tehnika. Glazba dolazi iz srca. Slažeš li se s njom?

Apsolutno, ja se ne zamaram ni s čim. Možda je sad lako pričati jer sam imao svoj put, svirao sam i Rahmanjinova i Chopina, trebale su mi i tehnika i brzina. Svirao sam latin jazz i jazz standarde koji su tehnički i harmonijski kompleksni. Imao sam i fazu kad su mi svi akordi zvučali preobično, pa sam smišljao guste akorde. Imao sam mnogo različitih faza, a sada pokušavam biti jednostavno – ja. Ja nisam neki nabrijani, kompleksni tip s napetim tempom života. Ja sam romantičar po prirodi koji voli slušati Olivera ili meditativne lagane pjesme na Deezeru. Uz to slušam Kyga koji radi remixeve jer volim i taj spoj elektronike. Super mi je i Dua Lipa. Ja tražim nešto drugo, tražim sebe, da to što sviram bude ono što ja jesam. Meni je ta forma „glazbenih skica“ najbolje što me opisuje.

Što je kod Olivera tako privlačno?

Iskrenost.

Je li to i tvoj cilj?

Da, pokušavam biti prije svega iskren prema sebi.

Kažeš da ne želiš živjeti užurbano, može li se u današnjem svijetu živjeti u svom ritmu?

Matrice su jake, svatko zapne u nekoj svojoj istini. To je problem jer onda ta matrica i okruženje stvaraju pritisak. To međusobno uvjeravanje da je teško i nemoguće uvjeri masu da je teško i nemoguće. Ali mislim da je malo stvar i pitanje apetita. Kad bih ja htio, mogao bih puno više, primjerice, surađivati s drugim glazbenicima. Pokušavam usmjeriti svu energiju u svoju priču. Iskrena želja mi je bila suradnja s Josipom. Srećom, i njezina je želja bila surađivati sa mnom pa je ona ostvarena upravo na himni prigodom inauguracije. Ali, zaista nisam tip koji svira samo da bi svirao. Pokušavam imati manje koncerata, ali kvalitetnih, na nekim posebnim lokacijama. Ne znam što život nosi, ali tako sad razmišljam. Ako netko ima apetit pa želi kupiti tri stana i najnoviji auto, tada će morati raditi više kompromisa. Kad bih mogao, ja bih i auto prodao. Stvarno mi je fokus na glazbi. Želim da ona nađe svoje mjesto.

Imaš li uzore u glazbi?

Pa, bilo ih je po putu. Mogu reći možda Herbie Hancock, on mi je bio najveći uzor. On ima super priču. Svirao je s Milesom Davisom i u jednom je periodu života krenuo raditi fusion glazbu. Svi su ga kritizirali, ali on je bio vrhunski jazzer koji se nije bojao raditi što ga je volja. To mi je super, ljudi koji gledaju izvan okvira. On je mnogima bio inspiracija.

Netko izvan glazbe?

Trenutačno su mi inspiracija svi ljudi koji žive iskreno. U glazbenom smislu nemam idole. Kad osjetim iskrenost ili jednostavnost, to me inspirira. Može to biti čovjek u barci koji lovi ribu ili moj tata koji radi kao kućni majstor ili mama koja radi na recepciji. Uzor su mi ljudi s otvorenim srcem.

Živiš u Zagrebu, ali odrastao si na Matuljima, često si tu. Je li teško živjeti u maloj sredini, koje su prednosti, a koje su mane?

Mislim da je stvarno puno veći izazov graditi svoj san u maloj sredini. Imaš puno više distraktora, imaš puno više ljudi koji žive neke svoje istine i gledaju te kao čudaka. Međutim, ja sam oduvijek bio tvrdoglav i mogao sam se odvojiti jer mi je moja glazba bila bitna i nikada se nisam dao smesti.

Koliko su tvoji roditelji utjecali na to što si se uspio izdignuti iz te realnosti?

Puno, roditelji su mi najveća inspiracija. Oni su najveći umjetnici koje sam upoznao jer su normalni ljudi. Slušaju Mladena Grdovića, Zečića, Olivera, Doris Dragović, a uvijek su beskompromisno podržali svaku moju ideju. Njima je sve što ja radim apstraktno, a oni i dalje vjeruju. Mislim da je to najvrjednije, to veliko srce. To je jako rijetko. Imam puno kolega koji imaju roditelje intelektualce sa 150 fakulteta, hrpom novca na računu i titulama, a nisu imali takvu podršku.

Postoji teorija da ljudi koji se bave glazbom u djetinjstvu djeluju zrelije, a kasnije djeluju mlađe od svoje dobi. Što misliš o tome?

Moguće, ja vjerujem da glazba liječi. Imali smo doma puno bolesti. I zaista, kad se osvrnem, vidim da je glazba lijek.

Ali dosta je glazbenika bilo i psihički bolesno?

Theolonious Monk je imao shizofreniju. Bilo je dosta muzičara koji su bili psihički bolesni. Ne bih to vezao uz glazbu. Mogu zamisliti i predsjednika sa shizofrenijom (smijeh). Ima dosta bolesnih ljudi oko nas koji nemaju postavljenu dijagnozu. O javnim ljudima se jednostavno više govori. Mislim da danas jako puno ljudi pati od duševnih bolesti, bolesti duše. Duša i glava im nisu usklađeni. Sve je puno teorija, a srce je negdje zapečaćeno. Nema tu pravila, možeš biti konobar, instruktor skijanja ili direktor najveće tvrtke na svijetu. Ako se odvojiš od svoje biti, rezultat je uvijek sličan.

Planiraš li budućnost?

Otkad znam za sebe, maštam, vizualiziram. Vjerujem u moć vizualizacije, frekvenciju misli. Vjerujem u pozitivne mantre. Imam puno snova, želja, ali sam isto tako otvoren da to uvijek može ispasti i ispadne bolje nego što očekujem. Ne možemo mi tako dobro isplanirati kao što svemir to može pružiti! Stalno mantram, sanjam, živim u glavi svoju glazbu, projekt. Tijekom ljeta sam mjesec dana bio na moru bez instrumenta, ali svaki dan sam razmišljao kako ću složiti zvukove, mogu ih čuti.

Voliš biti pokraj mora, voliš doći na Matulje, šetati Voloskom. A proputovao si cijeli svijet, bio si na turnejama po Japanu, Kini… Može li se živjeti u Hrvatskoj i biti uspješan na svjetskoj razini?

Apsolutno da. Kad sam bio na dvadesetodnevnoj turneji u Kini, shvatio sam u čemu je fora. Svirali smo koncert u Šangaju koji ima 34 milijuna stanovnika. Svirali smo i u drugim gradovima s više od 10 milijuna ljudi. Zatim je agent rekao da imamo koncert u Mudanjiangu. Upozorio nas je da ne očekujemo puno. To je mali gradići, rekao je da ne očekujemo veliku dvoranu. Sve dvorane do tada bile su „bolesne“, nevjerojatne. „To je mali grad, nema puno kulture“, dodao je, „nemojte se razočarati jer njih je samo 4 milijuna“. Mi smo došli u dvoranu kao što je Lisinski, koja je nama bila predivna. Tada sam shvatio. Mi smo taj grad od 4 milijuna stanovnika i zapravo smo genijalni jer smo puno bolji od Mudanjianga. Lik iz toga grada ne dođe u Zagreb, a mi smo otišli tamo. Ne samo mi, nego svi naši sportaši, glazbenici, znanstvenici. Mi smo stvarno genijalni kao zemlja. Teško je doma raditi veliku revoluciju. Možeš inspirirati ljude i suptilno im dati do znanja da je moguće bolje i više, ali ne pod cijenu da mrziš ovo što je tu. Ovo je realno. Realno je da na 4 milijuna stanovnika samo nekoliko tisuća ljudi „brije“ na jazz, nekoliko tisuća „brije“ na klasiku i realno je da puno ljudi ne „brije“ na to. Ali, nije zato zemlja seljačka, nego je realna jer je isto i u Americi, Hong Kongu, Tokiju. Mogu reći da ja stvarno obožavam ovu zemlju i, dapače, volim raditi videospotove da istaknem njezine ljepote.

I tvoje skladbe su inspirirane Hrvatskom?

To stvarno volim. Puno sam putovao po svijetu. Nema potrebe tražiti bolje, a ne govorim kao malograđanin kako bi me netko tu tapšao po ramenu. Nisam ja lik od tapšanja. Ima nešto posebno u našem narodu.

Koliko su mediji krivi za stvaranje slike da je kod nas sve loše?

Razgovarao sam nekoliko puta s prijateljima iz medija i rekao da smatram kako bi oni mogli pridonijeti poboljšanju stvarnosti, ali uvijek dobijem isti odgovor: „Ljudi vole negativu, to ih hrani.“ Ja mislim da ne mora biti tako. Naravno da je matrica koja zanima vladajuće u svijetu da ljudi žive na frekvenciji straha i neizvjesnosti. Imam skladbu koja se zove „Giant’s Freedom“. Referira se na priču o Velom Joži. Postojali su divovi koji su bili robovi ljudima i shvatili su da su jači od ljudi i otišli su u planine. No, opet su ih mali ljudi uspjeli uvjeriti da su oni robovi i da se vrate. Samo se Veli Jože uspio osloboditi. To je poanta − cijeli sistem funkcionira tako da uvjeri masu kako je nebitna, zamjenjiva, da se mora bojati, a zapravo smo toliko moćne individue, toliko posebni, svaki za sebe…

Ljudi žive kao robovi…

Zato nikome ne odgovara da se u medijima piše kako je netko pokrenuo svoj biznis i kako mu je dobro, kako je sretan, kako zarađuje bolje. To nije poanta. Poanta je da iziđu priče o gladi, kako se ništa ne može, kako se dijele otkazi, kako je kataklizma. Tako se još više stisneš u sebe, slušaš.

I ne tražiš promjenu?

Da, ali mislim, kad bi htjeli, mediji bi mogli napraviti revoluciju.