ANA RUCNER

Vrijeme je božićnih blagdana, kako ih Vi doživljavate i proživljavate?

Iskreno, meni je cijelo to božićno vrijeme iznimno teško i osamljeno. To je duhovna osamljenost koja nema veze s materijom. Inače sam osjetljiva na svijet oko sebe, osobito na ljude, a u ovo se doba sve te emocije još pojačaju i dodatno probude. Suosjećam sa svima oko sebe. Koristim svoje djelovanje kroz javnost ne samo za glazbu, nego da ljude potaknem kako bi napravili nešto dobro. Pokušavam toplinu i samoću koju osjećam okrenuti nečem dobrom. To je za mene Božić – toplina, a ne histerično kićenje bora. Naravno da je i to vrijedna tradicija, ali mora biti više od toga. Božić je Isusov rođendan. On se rodio na slamici, u štalici. To je realnost, to je Božić – skromnost, zajedništvo, toplina i čovjek. Samo bismo to trebali osjećati i ne patiti za onim što nemamo. Ja jednostavno vjerujem u Boga. Zašto bih se sramila svoje vjere? Ponosna sam na to. To djeluje kroz mene tako da sam još bolji čovjek. Stidjela bih se da radim nešto loše, a ovako sam ponosna. Nijedan ljudski put, pa tako ni moj, nije idealan. Ali, čovjek i ne treba biti idealan, mi nismo anđeli. Ono što bih sama željela doživjeti u dubini srca, trudim se činiti drugome.

Glazbu ne smatrate poslom, smatrate je darom. Jeste li uvijek bili sigurni da je to Vaš put?

Imala sam krizu u pubertetu, ali poslije više nisam dvojila. Presretna sam što sviram taj krasni instrument, što mogu drugima darivati sebe kroz glazbu. Glazba može ponuditi široki spektar emocija. Igram se, volim svirati klasiku, ali i dobar rock, romsku glazbu ili pak duhovnu. Mislim da je moja misija svjedočiti glazbu i pokazati koliko je široka i dobra. To je poziv.

Stekli ste klasičnu glazbenu naobrazbu. Odakle želja za eksperimentiranjem, za izletima iz klasične glazbe i tradicionalnih glazbenih oblika? Je li to dolazilo spontano?

Kao mala sam se voljela isticati u glazbi. Nisam htjela biti dio mase. Sa 16 godina sam svirala u orkestru u Mariboru i osjećala sam da ne želim biti samo dio orkestra. Nisam željela biti ni prvo violončelo, nego solist. Tome sam težila i jako to željela. Puno sam vježbala, uložila sam puno truda. No, klasična me glazba nije zadovoljavala jer nisam mogla masama prenijeti poruku koju sam željela. Htjela sam učiniti nešto što je meni u toj dobi bilo zabavno, ugodno, fora i to popularizirati. To je bio trnovit i težak put. Bilo je to prije dvadeset godina. Trebalo se probiti bez YouTubea i društvenih mreža.

Može li se u klasičnoj glazbi dati nešto novo ili nam ostaju samo varijacije, improvizacije, eksperimentiranja, novi načini izvedbe?

Stvar je reinterpretacije. Tijekom školovanja fanatično učiš klasičnu glazbu i moraš zadovoljiti kriterije. Ne možeš upisati Akademiju bez puno truda. To su okviri klasične glazbe, ona je za odabrane ljude. Ipak, glazba je široka. Može se napraviti nešto novo u načinu izvođenja, kao što je Pogorelić napravio pomak u interpretaciji Chopina. Ne volim natjecanja, a morala sam ići svake godine na njih. Želim biti to što jesam pred svojom publikom i ne želim da me netko ocjenjuje i uspoređuje. To ne podnosim. Ja nemam konkurencije niti sam ja nekome konkurencija. Ja sam svoja. Nijedan izvođač na svijetu nema konkurenciju. Svatko napravi neki pomak. Danas glazbenik mora biti izvrstan u izvedbi i brinuti se o estetskom dojmu. Mora dati emociju i znati komunicirati s publikom. Važno je imati i producentski, menadžerski mozak. Jako je teško danas biti umjetnik. I tu se čovjek jako potroši. To je stil života. Privatni život pati. Tko je taj čovjek koji će ti napraviti karijeru? Ti si taj čovjek. I to je jako izazovno.

Odrasli ste u obitelji glazbenika. Majka je zaslužna za razvoj Vašeg talenta, divite joj se i danas. Jeste li slični majci? Što je bio temelj odgoja u Vašoj obitelji?

Mislim da je to prije svega bilo zajedništvo, a ja to svom sinu nisam priuštila jer sam se rastala. Ne mogu reći da na isti način odgajam svoje dijete. Puno više i intenzivnije radim, drukčije je vrijeme. Moja je majka imala radno vrijeme, svirala je u HNK, a tata u Filharmoniji. Bili su solisti i odlični glazbenici, a imali su i svoj kvartet. To ih je dosta odvlačilo od kuće. Znali su provesti po mjesec dana u Kini, Japanu ili Americi. No, ipak mi se čini da su živjeli urednije od mene, zajedno su odlazili i dolazi s proba. Postojao je neki red. Moj je posao drukčiji. Kad odem u Kinu, nema me pet dana, kad odem u Sarajevo, nema me dva dana i to jako iscrpi. I odgoj djece je danas drukčiji. Rijetko koje dijete danas ima strpljenja i volje vježbati violončelo pet sati dnevno.

Nekad je teško prihvatiti da ne možemo učiniti sve. Reći „ne“ je izazov. Je li to i Vaš izazov?

Baš sam danas o tome razmišljala. Moja je mana – nedosljednost. Moj privatni život ne postoji jer je moj poslovni dio preuzeo preveliki dio života. I to nije dobro. A nije sve kako izgleda. Ljudi misle ako je netko eksponiran u medijima da je „pun kao brod“. To nije istina, to su zablude. Moram bolje znati reći „ne“ i naljutiti se kad me netko povrijedi. No, ja progutam, smirim se, popijem čašu vode, oprostim, ali povrijeđenost ostaje. Zato je dobro hodati s Bogom jer ta ljubav štiti puno više od one koju ti čovjek može dati. Sad sam malo zabrijala. (smijeh) Nije pametno oslanjati se na čovjeka. Lijepo je živjeti u čistoći, kad je srce čisto. Na tome treba raditi svaki dan i otkloniti ego. Tada čovjek postaje bolji i više voli sebe.

Možete li reći da danas imate više samopouzdanja nego nekad i da ste svjesniji svoje vrijednosti kao umjetnice ili je možda obrnuto?

Imam više utakmica u nogama pa imam i više samouvjerenosti. Na tom putu čovjek uči i  sigurno sam danas sigurnija, stabilnija. Mogu napraviti lošiju izvedbu, ali ću stati iza nje. I greška je za umjetnika. Ipak, od iznimne je važnosti u ranoj dobi imati dobrog pedagoga. Zato je meni mama sve u životu. Znam da me ne bi poticala da radim nešto za što nisam talentirana. Neki roditelji griješe i žele da mu dijete svira iako nije talentirano. Bolje je reći istinu i preusmjeriti ga ondje gdje mu je mjesto. Nema smisla graditi život na pogrešnom putu.

Jeste li što novo naučili za vrijeme pandemije?

Ljudi su morali biti zajedno i odjednom je nastalo rasulo. Puno ljudi oko sebe ne prepoznajem. Toliko zloće, površnosti, jala i ljutnje. Život je prolazan i već sutra te možda neće biti. Pitam se što je to oko mene. Gdje su ti prijatelji, gdje su te istine, što se zbiva? Kao da su posljednja vremena nekog svijeta na koji smo naviknuli. Neće stvari biti kao prije. Bit će drukčije.

Rođena ste Zagrepčanka, ali radom ste iznimno vezani uz Dubrovnik. Što Vama taj grad znači?

Meni je Dubrovnik ispunjenje najljepših umjetničkih momenata, a sama sam ih ostvarila. To je taj producentski mozak koji sam spominjala i koji umjetnik mora imati. Odlučila sam imati svoj festival prije 12 godina. Uzela sam papir i olovku, nisam ništa znala, bacila sam se na glavu i napravila svoj festival „Ana u Gradu“ uz pomoć nekoliko ljudi koji su prepoznali ideju. Promišljali smo što ponuditi gradu u koji su dolazili najveći umjetnici svijeta. Po čemu biti poseban? Ne bih se natjecala s nekim čelistom koji vježba deset sati na dan. I tako smo odlučili proslaviti prvi dan ljeta, ljetni solsticij i Međunarodni dan glazbe te pozdraviti ljeto koncertom u 5 sati ujutro. Sad je to tradicija, a krenulo je od jedne ideje. Trajat će onoliko koliko publika bude htjela.

Danas ste u Kini velika zvijezda. I taj put ste teškom mukom prokrčili? Što Vas impresionira kod Kineza?

Obožavam Kinu. Volim njihovu poniznost, poslušnost i pristojnost. Oni vole glazbu, umjetnike iz Europe, dvorane su uvijek pune. Kad završi koncert, oni mirno čekaju u redu kako bi se fotografirali s izvođačem ili dobili autogram. Ondje doživljavam tretman koji svaki muzičar zaslužuje. I u tom smislu sam zvijezda. U Kini sam bila puno puta, imam samo lijepa iskustva i teško mi pada što zbog pandemije nisam mogla otići već dvije godine. I hrana je u Kini fenomenalna.

Pazite na prehranu, ali veliki ste ljubitelj kave. Imate li neko omiljeno mjesto gdje ju ispijate?

Veliki sam kavopija, uživam u ispijanju kave. Rado odlazim u lokalni kvartovski kafić. Volim sjesti sama ili u društvu i popiti dvije kave. Zatim razmišljam gdje ću „maznuti“ treću pa stanem na benzinsku crpku i kupim coffee to go. Veliki sam fan šalica iz Starbucksa, imam ih više od stotinu. Nekad sam puno više pazila na prehranu, brojila sam kalorije. Više to ne činim. Volim sirovu hranu i mogu reći da malo jedem.

Tijekom bogate karijere ostvarili ste i brojne suradnje s velikim domaćim i svjetskim imenima. Postoji li neka koja budi posebne emocije?

Puno je tu bilo emocija, ali osobito pamtim nastup, odnosno probu s Joséom Carrerasom. Dakle, bilo mi je jako teško jer sam bila suočena s puno predrasuda. Dobila sam lijepu priliku svirati s tim velikim glazbenikom zahvaljujući mom tadašnjem menadžeru. Uglavnom, na toj sam probi bila strašno uplašena, kao da nikad nisam svirala. Imala sam dojam da mi njegova menadžerica nije naklonjena. Počela sam svirati, a on je odjednom rekao da stanem. Mislila sam da je to kraj za mene. No, on je ustvrdio da sviram toliko lijepo da ću jedan dio odsvirati bez pratnje orkestra. Sav strah je nestao. Veliki umjetnik koji je tako skroman i jednostavan pokazao mi je da mogu i da vrijedim. Ta mala rečenica, ta podrška, ponekad nekome znači cijeli život.