ZORAN PREDIN

Tehnologija je ipak glazbi donijela i puno dobroga?

To je točno, ali sad se pokazalo da se glazba vraća na albume, na vinil, na analogni zapis što znači da je, što se zapisa tiče, postigla svoju formu. To je zadnja forma nečega. Mislim da je knjiga kao kultni predmet najbolja forma za literaturu, čitanje. Miris papira je fetiš koji je došao do svoje savršene forme. Tako je i s pločama, no tako je i s pjesmama. Prava je stvar kad su pjesme napravljene tako da se mogu odsvirati na školskom izletu uz gitaru na obali mora. To su vječne pjesme, savršene, preživjele desetljeća i kao zabavne pronašle svoju formu i izvode se na tisuće raznih način. To su te pjesme koje u nama bude iste osjećaje bilo da ih izvodimo takvima kakve su se rodile ili u bogatim aranžmanima. To sam i dokazao projektom „Tragovi u sjeti“ s Matijom Dedićem.

S tim ste projektom obišli cijelu bivšu Jugoslaviju. Uspjeli ste pjesmama u potpuno novom aranžmanu spojiti ono što je politika godinama razjedinjavala. U Nišu su svi pjevali Olivera, a u Splitu Balaševića. Jeste li ponosni na to?

Naravno, to je nešto čime se ponosim i hvalim. Naime, kao Slovencu u glazbenom prostoru bivše države jezična barijera bila je toliko jaka da nije bilo šanse ući na neka tržišta. Što se tiče samog umjetničkog izraza, te sam stvari pokušavao premostiti najavama tada srpsko-hrvatskim jezikom, a danas onim što ja zovem jugo-esperantom. Znači, to je jezik koji ne postoji, ali ga svi razumiju. Arsen me je nagovorio da propjevam na hrvatskom i počnem pisati svoje tekstove na hrvatskom. Kad je u pitanju jezik, meni publika gleda kroz prste i to je postao moj stil. Baš s albumima „Tragovi u sjeti“ prvi je put bilo bolje biti Slovenac u jugo prostoru. Postao sam graditelj mostova i kao takav sam danas dobrodošao svagdje i to je ono što mi najviše znači.

Koja je Vaša publika?

Mislim da stoji taj stereotip koji koristim, da su to svi mladi ljudi bez obzira na godine. Mladost nije boja kose, već stanje duha. Ljudi koji vole iste stvari kao ja, koji imaju sličan smisao za humor, koji su radoznali i koji žele nešto više, poruku u pjesmi. To je moja publika.

Gledajući globalno, glazba više nema istu težinu kao nekad, nekad je mijenjala društvo?

Nekad je, a danas više ne. Danas je glazba biznis i zabava. Ali, mladi se bude, mladi bendovi ponovno vraćaju poruke u svoje pjesme i to je dobro.

Kako ste Vi uspjeli trajati toliko dugo i niste dopustili da Vas kapital i glazbena industrija zarobe?

Živim isključivo od svojih nastupa i pjesama i da bih preživio, napravio sam više koncertnih programa. Znači, poslije matičnog „Lačnog Franza“, počeo sam sam sebi ispunjavati svoje skrivene želje. Najprije sam u Sloveniji skočio u pop glazbu i za dvije godine ostvario sve. Postao sam lokalna zvijezda, punio naslovne stranice, dobio sam sve moguće nagrade, ali sam vidio da to nije to.

Kako je to utjecalo na Vas? Kako je to biti slavan?

Pa ugodno je to, neko vrijeme doživljavaš pozornost, a zatim vidiš da to nije ono što bi te zadovoljilo. Svatko ima svojih 5 ili 10 minuta slave. To je nužno. To su neke dječje bolesti koje moraš preboljeti i tu slavu zaboraviti i krenuti dalje. Iz te sam slave pobjegao u etno glazbu, zatim je došao na red gypsy swing, malo sam dotaknuo i pomirisao jazz scenu. Snimio sam pjesmu sa slavonskim tamburašima, uskoro ću snimati s dalmatinskom klapom. Jedan od zadnjih koncerata prošle godine bio je sa „Zagrebačkom filharmonijom“.

U svim tim glazbenim izletima važno mjesto zauzima Arsen Dedić kojeg često spominjete. Snimili ste i vrlo uspješan album „Zoran pjeva Arsena“. Što je Vama tako privlačno kod Arsena?

Arsen je moj stariji brat, moj mentor, prijatelj, duhovni vođa. On je vrlo malo ljudi na takav način uzeo k sebi kao što je mene. I na mene je to u svakom smislu strahovito dobro utjecalo. On je uvijek prisutan, u svakom razgovoru, gotovo u svakom koncertnom programu imam nešto njegovo, poklonim mu se.

Prema Vašem su mišljenju 80-e godine bile najproduktivnije i autorski najoriginalnije razdoblje u balkanskom rokenrolu. Je li jedan od razloga i činjenica da je nakon Titove smrti postajalo jasno da režim pomalo slabi i da se otvaraju novi prostori slobode?

Komunisti su imali lošu savjest, barem oni pametniji. Znali su da dolazi kraj. Nažalost, njih je bilo premalo da bi spriječili tragediju. Možda bi bilo puno pametnije da se sačuvao neki ekonomski savez samostalnih država, da se sačuvala ekonomska snaga i da su se izbjegli tragični ratovi. S druge strane, današnja je Europa jako slična tadašnjoj Jugoslaviji. Današnja Europa ima nekoliko svojih Miloševića i ako im ne stane pravovremeno na rep, bit će veselo vrlo uskoro. A što se tiče glazbe, ona je bila oslobođena nekih pritisaka. Ja danas imam više pjesama u bunkeru nego tada. Ako spomenem crni humor ili erotiku… ova katolička sadašnjost erotiku je potjerala ne samo iz glazbe, nego iz umjetnosti općenito i stavila ju je u neke po njihovu ukusu postavljene granice. Tada toga nije bilo. Kroz razne žanrove i stilove izražavanja promovirale su se ideje koje su danas nezamislive. U tome smo otišli nekoliko koraka unatrag.

Smeta li Vas politička korektnost?

Ona nas kasapi na svakom koraku. Mi smo već odgojeni u toj političkoj korektnosti i taj osigurač je ugrađen i u mlade ljude, a i u nas starije. Osjećam ga i probudi se kad god nešto želim reći u stilu osamdesetih.

Mislite li da ova europska demokracija nije dobra?

Pa nije, opisao sam je.

Koja bi bila alternativa?

Da se Europa vrati svojim principima i da ne odustaje. Glasao sam za EU jer su rekli da neće biti granica. Danas imamo još više, bodljikavu žicu na granici. Fašizam i nacionalizam koji se bude bili su nezamislivi sredinom 90-ih kad smo gradili svoje države na principima Francuske revolucije – liberté, égalité, fraternité. Danas je tužno.