Maša Kolanović

Postoji li neki književnim lik s kojim se možete poistovjetiti, koji Vam je najbliži?

Puno je književnih likova u kojima mogu prepoznati barem neki djelić sebe. S druge strane, profesionalno bavljenje književnošću kod mene je deformiralo optiku čitanja. Moj mozak je uvijek u niskom startu za neku analizu, usporedbu, uočavanje konstrukata i obrazaca od kojih su likovi građeni. Sve se to događa na štetu emocionalnog poistovjećivanja s likovima. Jednom riječju, kod mene više nema nevinog čitanja. No, dogodi se, doduše rijetko, da me neki tekst povuče, emocije me preplave, a analitički dio makar na tren iscuri u crnu rupu… Zadnji put mi se to dogodilo s tetralogijom ”Genijalna prijateljica” Elene Ferrante. Čitanje Ferrantice utišalo je onaj analitički dio i emocije su skakale s Lille na Elenu. Čak više od poistovjećivanja s glavnim junakinjama, mogla sam se poistovjetiti s dinamikom njihova prijateljstva i svim emocijama koje proživljavaju: od nadmetanja, ucjene, zavisti sve do ni s čim mjerljivom podrškom zbog čega tetralogiju, uz ostalo, možemo tretirati i kao pisani spomenik upravo toj kvaliteti ženskog prijateljstva koju ne može nadomjestiti niti jedan dugi odnos.

Nemali broj pisaca svjedoči kako nisu baš bili sretni tijekom odrastanja. Kakvo je Vaše iskustvo?

Ne mogu to potvrditi. Proživjela sam ga u vrlo društvenoj atmosferi u vremenima kada su se djeca bez straha i nadzora čoporativno igrala ispred zgrade, kada je bilo manje stvari i ekrana, a više druženja. Naravno, nije sve uvijek bilo cvijeće. Nikada nisi zaštićen od grubosti i povreda drugih što je, vjerujem, sastavni dio svakog djetinjstva. Bio je i rat, ali na tom prostoru nije bilo većih neposrednih tragedija i djetinjstvo pamtim kao iskričavo vrijeme beskonačne igre po novozagrebačkim pločnicima.

Koliko su Vaša obitelj i okruženje utjecali na odabir zvanja?

Odrastala sam okružena knjigama. Mama i tata su povjesničari pa sam uvijek gledala roditelje kako tipkaju na mašini, kasnije sjede za kompjutorom, pišu i proučavaju. U ranom djetinjstvu, meni se to sve činilo dosadnim, napornim i pomalo nerazumljivim. Za mene je svijet igre i popularne kulture, ulice i televizije bio puno privlačniji… No, negdje u srednjoj školi sam uvidjela važnost i dubinu književnosti i filozofije, tad kao da se dogodio neki obrat. Onda sam tek počela otkrivati i knjige u obiteljskoj biblioteci. Književnost i filozofija su mi najbolje išli u školi i pred kraj gimnazije sam jasno znala da želim studirati književnost i na to stavila sve karte, nije bilo plana B.

Smatrate li sebe feministicom i kako gledate na feminizam 21. stoljeća, što su njegove karakteristike ili bi trebale biti?

Apsolutno. I mislim da bi svi ljudi koji se zalažu za ravnopravnost to trebali biti. O feminizmu, prije njegovim pojavnostima u 21. stoljeću, ne možemo govoriti u jedinstvenom smislu, on je heterogen i nerijetko proizvoljno tumačen. U 21. stoljeću definitivno ga je obilježilo koketiranje s popularnom kulturom što ga je s jedne strane učinilo široko rasprostranjenim i pristupačnijim, ali ga je i otupjelo, pripitomilo i odvelo u konzumerističke vode. Feminizam će se tako naći na šljokičastim majicama, bit će ga puna usta svagdje, ali feministička borba u svakodnevici je puno surovija i ozbiljnija. Koliko je samo još umivene neravnopravnosti i šovinizma, čak i u visokoobrazovanim i tzv. kultiviranim miljeima, podcjenjivanja i nasilničkog ponašanja prema ženama, sve do osnovnog prava na izbor u odlučivanju o vlastitom tijelu koje pogađa sve žene bez obzira na njihov obrazovni status, klasu ili rasu. Kao što pravo o odlučivanju o vlastitom tijelu nismo dobile pukom inercijom povijesti, tako ne smijemo skrštenih ruku gledati kako nam se ono pokušava oduzeti.

Za knjigu „Poštovani kukci i druge jezive priče“ dobili ste nagradu EU-a. Nagrade su uvijek priznanje, ali imate li od nje i neke konkretne koristi, pri čemu ne mislim samo materijalne?

Ova nagrada vrlo konkretno potiče književno polje: od autora, izdavača do prevoditelja u sklopu projekta ”Kreativna Europa” preko kojeg inozemni izdavači i prevoditelji imaju mogućnosti dobiti poticaje za prijevod nagrađenih naslova.

Je li ulazak Hrvatske u Europsku uniju pozitivno utjecao na kulturne djelatnike i institucije i ako jest, kako se to očituje?

Sigurno je više dostupnih sredstava, veći protok ljudi i kapitala vezanog uz kulturu, ali opet nemojmo se zanositi time da se kultura razvija samo ovim stimulacijama odozgo. Potrebno je puno veće infrastrukturno ulaganje i rad na široj bazi: od obrazovnog sustava na svim razinama do same svakodnevice da bismo vidjeli progresivan učinak kulture na društvo.

Profesorica ste na fakultetu. Čime Vas mladi čovjek može oduševiti?

Kreativnošću i predanim radom. Inicijativom da nesebično ulože svoje vrijeme u rad za opće dobro i razmišljanjem izvan uskih, pragmatičnih okvira studija. Znam isto tako da to danas i nije lako mladim ljudima jer su okolnosti na tržištu rada puno brutalnije.

Mnogi ljudi koji se na bilo koji način bave pisanjem kažu da ono ima i terapeutski učinak. Možete li i Vi to reći za sebe?

Ne bih to, barem ne u svojem slučaju, nazvala terapeutskim učinkom. Puno toga u pisanju čovjeka zapravo uznemiruje i iscrpljuje, ali svakako jest veliko zadovoljstvo kada se uspijete izraziti, dati sve od sebe u oblikovanju neke ideje i emocije i posebice ako to čitatelji prepoznaju.

Što sve možete komunicirati bez riječi?

Volim crtanje, fotografiju i glazbu. No, iako manipulativne, lažljive i arbitrarne, riječ su za mene još uvijek najpreciznije oruđe u svakodnevnoj komunikaciji.