DARKO RUNDEK

Kad se osvrnete unatrag, sjetite li se čega sa sjetom? Žalite li za čim?

Ja se uglavnom ne osvrćem previše unatrag. Niti za čime žalim niti se čime specijalno ponosim.

Stvarate glazbu, pišete knjige – prštite od kreativnosti. Je li Vam to svojevrsna droga? Možete li uopće zamisliti život bez toga?

Teško. To mi se čini najsadržajnijim. Nisam ja baš tako plodan u stvaralaštvu.

Mislim da se šira javnost ne bi složila s Vama, imate bogat opus iza sebe.

Skupilo se. Ali i vrijeme je dugačko.

Ovim ste me odgovorom naveli na sljedeće pitanje. Ljudi Vas često opisuju kao skromnog i jednostavnog. Biste li se Vi složili s tim i kako biste opisali samog sebe?

Kada ljudi dožive neke trenutke slave, to ih često natjera da se umisle, da se uzdižu u vlastitim očima. Događalo mi se to, taj sam osjećaj prepoznao, ali mi nije simpatičan tako da ga se klonim. Nije mi ugodno biti većim nego što jesam. Iako, to je izazov koji se prirodno javlja u takvim situacijama.

Kako izgleda Vaš proces stvaranja?

Meni je najdraže kad si zadam neki zadatak. Volim raditi muziku za filmove i predstave. Kad su rokovi jasni, kad je kontekst jasan, onda zasučem rukave i bacim se u to. Kada je riječ o mojim vlastitim projektima koji nemaju takvu vrstu vremenske i tematske ograničenosti, to se malo zna razvući jer nema nekog vanjskog kriterija koji bi mi pomogao da presiječem i kažem – Sad je to gotovo. Volim kad se formira neki projekt i kada si definiram okvir i ciljeve, tada sam najkreativniji.

Kad ste počinjali karijeru, zagrebačka je rock-scena bila izrazito bogata. Kako Vi gledate na taj period?

Bila je prilično živahna. U to je vrijeme bilo puno bendova. Bio je to jedan širi pokret i mnoštvo iz kojeg se iskristaliziralo nekoliko bendova koji su imali više upornosti i talenta, koji su napravili svoju mjuzu i svoje pjesme. Počeo sam svirati u razrednom bendu pa sreo Sachera i postupno je nastao Haustor. U to su vrijeme na sceni već bili Azra, Prljavo kazalište i Film. Bilo je to i pitanje Jugoslavije. Za razliku od Hrvatske koja je ipak jedna mala zemlja, Jugoslavija je bila veća, suverenija i ambicioznija i mi smo imali dojam da kada napraviš nešto dobro, da je to svjetski dobro. Naš prvi hit „Moja prva ljubav“ dogodio se nekako slučajno u emisiji koja je promovirala mlade bendove. Nakon toga smo u zadnji tren uletjeli na festival u Subotici. Tad su ondje bili i Šarlo akrobata, Film, Idoli, Električni orgazam… Vladala je uzajamno poticajna atmosfera, neka vrsta prijateljskog odmjeravanja i afirmiranja svog filma i svoje javne osobnosti. Mi smo svi vjerovali da smo junaci vlastitih pjesama. Nije nam bio glavni cilj raditi neki business, nego artikulirati i zastupati svoj stav po uzoru na heroje iz 60-ih, 70-ih. To je atmosfera u kojoj svijet koji opisuješ više nije banalan, nego se mjeri prema nekim aspiracijama koje su i poetske, i filozofske, s više dimenzija, koje kreiraju jedan alternativni, malo čudesniji svijet u kojem vrijedi živjeti i u koji pozivamo svoju publiku.

Je li se to danas promijenilo?

Imam dojam da je. Prije se to zvala scena, danas govore o muzičkim industrijama. Nije to slučajno. Ti ulažeš u neki proizvod. Pristao si na određenu banalnost trgovanja muzikom i pjesmama. Ne zastupaš nešto što ti je lijepo i važno.

To se, dakle, promijenilo, ali Vaša glazba je imala tako dubok utjecaj da simpatije kod tolike publike godinama nakon Vaših početaka i dalje žive.

Pretpostavljam da je jedan od razloga to što nije bila pretjerano stilski obilježena. Nije to ni rock, ni reggae ni jazzy. Nije žanrovska. U njoj je tekst važan, a opet nije šansona. U jednom relativno pitkom, a ponekad malo začudnom glazbenom ambijentu, tu se nešto govori što razbudi pažnju, dodirne neku zaboravljenu, vibrantniju mogućnost, nije stereotipno.

Glazba je obilježila Vaš život, ali Vaša je karijera počela režijom na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jeste li ikada požalili što se niste u potpunosti okrenuli režiji?

Na vrijeme sam shvatio da to nije za mene. Sretao sam kasnije u životu ljude koji to nisu shvatili pa su se jako mučili. Nije lako biti kazališni režiser. Jedno od svojstava i talenata koji su potrebni da bi se to radilo je i pedagoški osjećaj koji ja nisam imao, a čovjek ga mora imati prema glumcima. Zapravo, glumci stvaraju predstavu i nisu marionete. Treba ih znati navesti ne samo da realiziraju neke tvoje redateljske ideje, nego dapače, da ih nadiđu i stvore nešto što ni ti sam ne bi mogao smisliti. To je umijeće koje ja nisam imao. Shvatio sam da me to frustrira, da mi nije ni uspješno ni lijepo raditi s glumcima, iako su predstave koje sam radio bile relativno dobro primljene. No, opet su mi Akademija i to iskustvo pomogli da komponirajući muziku za kazalište i film imam bolje razumijevanje dramske funkcije muzike u tim medijima.

Ali dio toga jeste ostvarili kada ste otišli u Pariz.

To vrijeme u Parizu mi je, što se tiče kazališne muzike, bilo odlično jer sam radio godišnje najmanje dvije predstave. Sa svakom predstavom sam mogao posegnuti u neki potpuno drugi stil i ambijent i uvijek bih poslije predstave dio honorara potrošio na neki novi instrument koji bih opet bio inspirativan za sljedeći projekt.

Je li Vam odlazak u Pariz bio prekretnica u životu? Kakav Vam je bio taj period života?

Krajem 80-ih već sam bio kao neka zvijezda i pjesme sa zadnjeg albuma Haustora „Tajni grad“ lijepo su zaživjele. To što sam zapravo bio polulegalni migrant u Parizu, iskustvo je koje me otrijeznilo. Naučio sam dosta o odgovornosti u  poslu, postao sam točniji. Naravno, susreo sam se s potpuno novim ljudima i život u drukčijem ambijentu bio je osvježavajući, otvorile su mi se neke druge perspektive.​

Nije Vam strana promjena ambijenta. Nekoliko mjeseci proveli ste na kolektivnoj farmi na jugu Francuske. Kako izgleda život ondje, koliko je on drukčiji od naše svakodnevnice?

Mislim da tih komuna ima stvarno jako različitih. Ta konkretna zajednica u kojoj živi naš sin Vid, smještena je na 20 hektara zemlje, od kojih je više od 10 prekriveno šumom u kojoj prevladava kesten. To je stara farma na kojoj su već generacijama prije ti obronci bili pretvoreni u kaskade. Polovina je pod kestenima kojih smo prošle jeseni ubrali tonu i pol, ostalo su vrtovi s povrćem. Imaju tri izvora, od kojih jedan nikada ne presuši, jednu malu rječicu koja prolazi kroz imanje. Postoji jedna centralna velika kamena kuća na tri razine koju su s puno truda pretvorili u nešto što, iz perspektive Zagreba, ne bi baš djelovalo kao komforno stanovanje. Nema centralnog grijanja, nikad nije vruće, pije se voda s izvora. Mislim da većinu hrane sami uzgoje, nešto prodaju po tržnicama, proizvode svoje pivo, zimnicu i vrlo ukusne paštete od kestena koje se prodaju u bio dućanima u okolici. Sve se radi bez kemijskih gnojiva i pesticida, a svatko od njih ima i neki svoj posao. U tom kraju ima mnoštvo takvih zajednica i puno stvari koje su polukonvencionalne. Oni u svojoj velikoj kući imaju i klub s instrumentima. Povremeno se sastaju s ljudima iz drugih zajednica, sviraju zajedno, improviziraju, održavaju i koncerte, ugošćuju predstave, organiziraju festival… Kad se to sve skupa zbroji, ima konkretnog rada na zemlji, kreativne igre, a istodobno, za razliku od nekih drugih zajednica koje se ideološki malo preciznije orijentiraju, toleriraju prilično različite poglede na svijet.

Pretpostavljam da nisu toliko opterećeni tehnologijom?

Na tom mjestu nema telefonskog signala. Jednostavno, nije bilo pitanje izbora, tako se dogodilo da nitko ne može izići, hodati po livadi i buljiti u ekran jer nema signala. Signala ima samo u glavnoj kući, oko jednog prilično skromnog rutera. Internet im je jako spor pa se ne mogu previše zakačiti na tu komunikacijsku tehnologiju.

I Vi ste ekološki osviješteni. Bili ste na prosvjedima protiv prekomjerne sječe šuma i zalagali se protiv korištenja jednokratnih plastičnih vrećica. Je li ta ljubav prema prirodi oduvijek bila u Vama ili se jednostavno probudila u nekom trenutku života?

Moji su roditelji došli u školu u Zagreb iz Zagorja. Ondje smo kod dede i bake s mamine strane vikendom odlazili sve do mog kasnog puberteta, tako da sam sa zemljom došao u konkretan kontakt i sudjelovao u svim radovima. Svoj angažman oko ekologije ipak, prije svega, mogu zahvaliti svojoj ženi Sandi Hržić, koja tome prilazi s puno više srca i zapravo preko nje dolazim do informacija. Što se tiče prosvjeda, jedini na kojem sam sudjelovao nekoliko godina je bio prosvjed za zatvaranje svih klaonica u Zagrebu. Tad sam prvi put hodao po cesti, vikao i pjevao. Inače nemam takve sklonosti, ali mislim da je to bio, koliko beznadan, toliko i nužan pothvat. Kako se odnosimo prema životinjama, tako se odnosimo i prema ljudima.

Jednom ste spomenuli da revolucija počinje na tanjuru. Što ste pri tome mislili?

Pri tome sam mislio da je odnos s materijalnim svijetom najkonkretniji oko toga što jedemo, jer ne možemo živjeti da ne jedemo i sve što stavljamo u usta je odnekud došlo da bi postalo jestivo. To je trebalo nekad skuhati, nekad ispeći, nekad je to sirovo, to je moralo negdje narasti. Svaki zalogaj je naš intimni odnos prema materijalnom svijetu, tako da se kroz odnos prema hrani vidi naš odnos prema svemu. I ako pokušavamo uzgojiti u sebi svojstva suosjećanja i pažnje, ona se najviše vide kroz to što i kako jedemo.

Spomenuli ste materijalizam. Je li današnje društvo previše opterećeno materijalnim?

Mislim da svijet doživljavamo sve siromašnije i grublje. Zanimljivo je, kad sam osamdesetih radio na radiju kao režiser radio-drama, tu su radili ljudi koji su bili mahom 10 i više godina stariji od mene i ta je generacija imala jednu vrstu odnosa uzajamne pažnje i angažmana koji je bio puno finiji nego što je bio moj. Nije bilo pohlepe, posjedovanja, gomilanja. A sad mi se čini kao da svaka nova generacija pada sve niže i niže u tom smislu odvajanja od nekih viših i finijih ljudskih mogućnosti. Ovo kako svijet sada izgleda je, da kažem na engleskom: „We are wasting our possibility.“

To je osobito aktualno sada kad nam prijete nestašice?

Očito je da smo sada u trenutku koji je prekretnica. Ako nastavimo ovako, iscrpit ćemo prirodu koje smo dio, naftu, minerale, metale, sve što na ovom planetu postoji. Ili ćemo napraviti veliki zaokret koji će biti nova potraga za nekom ravnotežom ili ćemo se smandrljati u kataklizmu. Kada bismo svi zasukali rukave i rekli – Ajde, što sad možemo napraviti da ne potonemo u glad i krvoproliće – postoje načini. Oni su nadohvat ruke. Ništa ne treba specijalno izmisliti. Što više lokalne hrane, što manje tehnologije, što više jednostavnog rada i razmjene, ostavljanje prostora divljini. To je jedino moguće u zajednici. To nije samo pitanje pojedinca. Ti principi se mogu vrlo jednostavno realizirati ako postoji konsenzus ili dovoljno čvrsta ruka da to realizira na planu lokalne i svjetske zajednice. Ja mogu sada jesti mrkvu i ne koristiti struju, ali to neće ništa promijeniti ako to budem radio sam.

Meditirate li?

Povremeno da. Ne svaki dan. Meditacija ima tisuće oblika. Sigurno da je neka vrsta povratka u sebe i nejurenja za svakom asocijacijom, već prema nekom smirenju uma i jednostavnom postojanju – dobra za sve. Ali, ja sam iz te generacije u kojoj su se mnogi davali u potragu za duhom, svjesnošću i istinom. Privlačila me tajna i u toj potrazi sam, zajedno sa Sandom, istraživao razne duhovne tradicije od budizma, kršćanstva, islama, taoizma do perenijalne misli koja ih ujedinjuje. Također, sudjelovali smo u praksama koje tu potragu čine konkretnom. Svijet je sigurno puno čudesniji nego što se gledajući Google može činiti.

Što Vas usrećuje?

Usrećuje me igra. Usrećuje me unutarnji mir. Usrećuje me kada se mogu predati nečem što je šire od mene. Usrećuje me kad više ne znam da jesam, nego sam jednostavno dio nekog slobodnog i radosnog pokreta.