ANJA ŠOVAGOVIĆ-DESPOT

Na svijetu jedino ne umire umjetnost

RAZGOVARALA: IDA HAMER; FOTO: ANTO MAGZAN

Dugo ste na glumačkoj sceni. Koliko se ona promijenila od Vaših početaka do danas?

Kad mi ljudi kažu da je prije bilo drukčije, da je prije bilo bolje, da se nisu događale ovakve stvari, uvijek sam na kontrapoziciji. Mislim da su, pogotovo u segmentu kulture u kojem radim, stvari uvijek bile iste. Odnosi među ljudima i sama umjetnost uvijek su bili isti. Promijenile su se okolnosti tehnologije i komunikacije, ali kazalište se nije promijenilo još od Tespisovih, antičkih vremena. Uvijek je postojao glumac i uvijek je postojala publika, jer jedno bez drugoga ne mogu. Ako se ograničimo na vrijeme pandemije u kojem publike, nažalost, ima sve manje jer je ne smije biti, onda je to veliki problem za kazalište. Međutim, pandemija neće trajati vječno, a kazalište hoće. Dok je čovjeka, trajat će i kazalište. U to sam duboko sigurna.
Možda su padovi, odnosno neuspjesi, bitniji za moj osobni razvoj. Čini mi se da sam puno više dobila s neuspjesima. To je utjecalo na građenje kriterija i svega ostalog, za razliku od uspjeha koji me više ne mogu ponijeti.

Vjerni ste Gavelli već 35 godina. Zašto?

Otkako sam odlučila raditi ovaj posao, htjela sam raditi baš u Dramskom kazalištu Gavella. To je jedino dramsko kazalište u Hrvatskoj koje imamo i mislim da odgovara mom habitusu. Ta scena je najbolja scena na svijetu. Dovoljno je mala da nije naporno igrati, a dovoljno je velika da se osjećaš kao glumac.

Možete li reći da ste tu djelomično ostvarili svoj san?

Pa baš san, da. Kad sam upisala Akademiju, razmišljala sam što raditi nakon diplome, gdje se zaposliti. Željela sam Gavellu. Bila sam jako sretna kad sam još kao studentica dobila poziv i počela raditi na Gavellinim daskama.

Imate li još neki profesionalni san koji biste voljeli ostvariti?

Ne.

Znači, sve što ste htjeli do sad ste već i napravili?

Nekako mi ne idu zajedno riječi profesionalno i san. Nisu mi kompatibilne. Čovjek sanja, a profesija odlučuje. Nemam želja, da, nemam želja.

Kad ste već spomenuli da čovjek sanja, a profesija odlučuje, biste li rekli da Vas u životu češće vodi intuicija nego razum?

Rekla bih da me vodi neka razumska intuicija. Je li to intuicija ili je to neka moja tvrdoglavost, upornost, nepromišljenost, ne znam. Možda je bolje reći nepromišljenost, ali kad radim neke nepromišljene korake, onda shvatim da sam zapravo o tim nepromišljenim koracima jako puno promišljala i na kraju odlučila napraviti baš nepromišljeni korak. I nikad zbog toga nisam požalila. Možda su padovi, odnosno neuspjesi, bitniji za moj osobni razvoj. Čini mi se da sam puno više dobila s neuspjesima. To je utjecalo na građenje kriterija i svega ostalog, za razliku od uspjeha koji me više ne mogu ponijeti. Nažalost. Super je osjećaj kad si uspješan, ali sve se manje tome mogu objektivno radovati.
Nešto što je napredno, uvijek može biti staromodno i obratno, ovisi o tome kako gledaš. Mislim da sam znala kroz svoju karijeru dobro podnijeti i jedno i drugo. Sebi sam nekad bila nepodnošljiva kad ne bih mogla podnijeti neuspjeh. I nekad je znalo biti jako bolno.

Kad se pogleda Vaš opus, čini se da puno neuspjeha nije ni bilo?

Pa, bilo je. Sve ovisi o tome kako gledate. Kako kaže Turgenjev – Derriére-garde uvijek može postati avant-garde, samo ovisi o promjeni kursa. Nešto što je napredno, uvijek može biti staromodno i obratno, ovisi o tome kako gledaš. Mislim da sam znala kroz svoju karijeru dobro podnijeti i jedno i drugo. Sebi sam nekad bila nepodnošljiva kad ne bih mogla podnijeti neuspjeh. I nekad je znalo biti jako bolno.

Jednom ste izjavili da je Zrinko Ogresta najbolji redatelj jer nitko kao on ne radi s glumcima. Što je u njegovu radu tako privlačno?

Da, rekla sam da je najbolji. Ne, ne, rekla sam da je među najboljima! Svakako mislim da je među najboljima. Pitali ste me prije o intuiciji, a sad Vam to mogu odgovoriti. Intuitivno sam znala da moram igrati u tom filmu. Ne da moram igrati u tom filmu, nego da moram igrati tu ulogu. A zašto sam to mislila? Zato što sam vjerovala da je Zrinko čovjek koji bi mi pomogao to ostvariti. Zato što on radi zajedno s glumcima. Često se taj posao na filmu pretvori u to da zapravo slušaš nekakve naredbe ili upute ili zahtjeve redatelja, a sa Zrinkom je osjećaj da se zajedno radi film. Bez obzira na to koliko je on iznimno autoritativan u svom izrazu i točno zna što želi. On je dovoljno u tome svemu autoritativan da izvuče iz tebe osjećaj da imaš osjećaj da radite film zajedno. Eto, po tome je on, ja mislim, izniman.
Ako ćemo najiskrenije, previše sam lijena za te serije, konkretno, za sapunice. Serije zahtijevaju vrstu dugotrajne koncentracije i čovjeka može potpuno okupirati. Naravno, ako je dobra uloga i ako mislim da će serija biti kvalitetna, uvijek ću je prihvatiti.

I upravo ste dobili odlične kritike za ulogu u njegovu „Plavom cvijetu. Koliko je teško bilo transformirati se u 80-ogodišnju staricu? 

Nije mi bilo teško. Bilo mi je teško čisto zbog neke taštine, kad sam u početku vidjela da žena ima toliko godina, ali mi u transformaciji uopće nije bilo teško. Kad sam se pogledala u ogledalo, onda sam shvatila da je to OK, imala sam dobru vibru prema toj ulozi. Bavila sam se više tehničkim stvarima, njezinim hodom, nekom eventualnom sporošću koju u određenim godinama čovjekovo tijelo dobije. Najvažniji mi je bio odnos između nje i kćeri koju je odigrala Vanja Ćirić. No, s obzirom na to da smo već na prvoj probi kliknule, nije bilo nikakvih apsolutno problema bez obzira na to što mi Vanja po godinama ne može biti kći.

Najčešće ste u kazališnim predstavama, ponešto i u filmovima, vrlo Vas se malo može vidjeti u serijama, kako to?

Ako ćemo najiskrenije, previše sam lijena za te serije, konkretno, za sapunice. Serije zahtijevaju vrstu dugotrajne koncentracije i čovjeka može potpuno okupirati. Naravno, ako je dobra uloga i ako mislim da će serija biti kvalitetna, uvijek ću je prihvatiti. Tako sam, primjerice, radila seriju „Počivali u miru“, gdje sam igrala glavnu ulogu. To se snimalo mjesecima. Međutim, uloga je bila senzacionalna i naravno da sam to objeručke prihvatila. Ali, vrlo je teško uskladiti kazališni i televizijski posao. Znalo mi se događati da cijeli dan snimam, a navečer igram predstavu i nemam za to potrebnu koncentraciju. Čovjeku je potrebno izbaciti iz tijela ono što je radio cijelog dana kako bi se mogao koncentrirati na nešto deseto. To su baš veliki šokovi. Ima glumaca, odnosno glumica, koje to mogu, kojima to nije nikakav problem. Ja sam razmažena glumica. Znači, ja ne razmišljam samo o svojoj ulozi, razmišljam o cijelom projektu u kojem sudjelujem i to me jako troši. Strašno sam u tom smislu zahtjevna.

Spominjete kako često radite puno stvari, svestrani ste. Zanimljivo je da ste od 7. godine svirali violončelo i da ste u tome bili izvrsni. Kako to da je gluma prevladala kao životni put i izbor?

Ne znam kako bi to izgledalo da mi tata nije bio glumac. Stvarno to ne znam. Uvijek me je fasciniralo kako je on iz jednog slavonskog sela u kojem u ono vrijeme nije bilo ni kazališta, ni televizije, ni filma, zapravo ničega – osjetio  potrebu da bude glumac. Znači, to je jednostavno potreba. Ja sam je isto osjetila. Jednostavno sam se na taj način počela izražavati otkako sam se rodila. Kad gledate djecu, svi prvo počnu ili plesati ili pjevati, neovisno o tome imaju li sluha ili ne. Znaju li crtati, kreativno se izražavaju. To zaista vrijedi za sve. Kod mene je prevladala gluma.

Ali i pišete. 

Pišem oduvijek. Analitički sam tip. Stalno nešto istražujem, rezimiram, kompariram, kritiziram, stalno sam u tim nekim svojim dilemama i tvrdnjama. Imala sam potrebu na taj se način izražavati. Oduvijek sam pisala dnevnik i uvijek mi je puno lakše bilo nešto napisati nego reći. Ne znam zašto.
Radila sam sa svojim ocem i meni je to išlo užasno na živce jer je više vodio brigu o meni nego o sebi. Više mu je bilo stalo da ja budem dobro nego on. A glumački mu je više bilo stalo da on bude dobar. Glumac je uvijek sebi najglavniji.

Možemo li u budućnosti očekivati neku Vašu novu knjigu? Radite li i na tome?

Stalno pišem, imam puno materijala. Međutim, kako sam sad u potpuno turbulentnoj situaciji u životu, treba mi određeni mir da to usustavim. Sad mi treba smislena cjelina. Treba mi ono – „Što je pisac htio reći?“

I Vaš je suprug glumac. Niste, doduše, puno surađivali. Biste li voljeli da je bilo više suradnje ili smatrate da je bolja razdvojenost u profesionalnom smislu?

Da, nismo puno radili zajedno. Mislim da je to dobro jer smo mi inače jako puno zajedno. Nismo tip ljudi koji se ne vide danima. Baš smo zajedno. Mislim da je za naš privatni odnos dobro da nismo puno profesionalno surađivali. Teško je raditi s nekim s kim imaš takav odnos. Naš je posao dosta egoističan i ne ovisi o tome kakav si s nekim u privatnom životu, to su dvije potpuno različite stvari. A ovdje, s obzirom na te emocije, uvijek si u strahu za partnera. Radila sam sa svojim ocem i meni je to išlo užasno na živce jer je više vodio brigu o meni nego o sebi. Više mu je bilo stalo da ja budem dobro nego on. A glumački mu je više bilo stalo da on bude dobar. Glumac je uvijek sebi najglavniji.

Ali sigurno Vas je pokušavao usmjeravati i davati konstruktivne kritike?

U početku nije, a kasnije je znao planuti i često se nije znalo je li to privatno ili profesionalno. To je jako delikatno.

Jeste li u ono vrijeme smatrali njegove kritike konstruktivnima?

Meni nije ništa bio problem. Ja sam sve istrpjela i sama sam sebi rekla da mi je to škola. Zacrtala sam si da ne smijem gubiti živce i da na to nemam ni pravo. Sve sam istrpjela, ali mislim da time nisam izgubila na integritetu, nego, dapače, mislim da sam ga izgradila. Zahvalna sam mu na toj školi. Mislim da je to najveća škola koju sam u životu prošla. Radila sam s njim dva Shakespearea. Danas na repertoaru nema „Oluje“, nema ni „Kralja Leara“, nitko nema pojma ni da Shakespeare postoji. To što sam s njim odradila na početku karijere, za mene je bila velika sreća.

Često Vas se u javnosti percipira kao nekoga tko je više desno orijentiran. Kako doživljavate te konstantne podjele na lijeve i desne? Bi li se intelektualci trebali tako dijeliti?

Mislim da danas, osobito posljednjih godina, te podjele više uopće nema. Moje zanimanje, glumačko zanimanje, da ne kažem umjetničko zanimanje, ne trpi takvu podjelu. Međutim, uvijek sam bila glumica koja je kroz izbor uloga na neki način iskazivala i svoj osobni stav. Naravno da to nitko ne mora znati, to je samo ono što ja mislim. Ali čovjek se u toj situaciji nalazi u kontradiktornom stanju. Radila sam uloge s kojima se uopće nisam slagala ideološki, a onda odrađujući ulogu i ulazeći u svijet jednog drugog karaktera i razmišljanja, i političkog i bilo kakvog drugog, zapravo upoznaješ tu osobu i krećeš na njezinu stranu. To je dosta shizofrena situacija koju, naravno, treba kontrolirati jer smo profesionalci. Ali, često sam znala promijeniti mišljenje upoznajući rečenice i razmišljajući o stavovima nekih velikih pisaca koje sam igrala. Je li Dostojevski desno ili lijevo? Ja za sebe mogu reći vrlo patetično, sad mi više nije ni patetično, nego mi već onako dođe da plačem – da sam ozbiljan domoljub. Ali, velim, i to mi je patetično. U tom smislu, otvorena sam za sve opcije koje nisu nakaradne.

Diplomirali ste igrajući Lauru u Krležinoj drami „U agoniji.“ I Krleža je često meta rasprava u javnom prostoru. Što Vi mislite o njegovu liku i djelu? 

Smatram da je Krleža genijalan pisac. A kakav je bio čovjek, to ja ne mogu reći. Znam to iz priča o Krleži, iz onoga što sam slušala u svojoj kući, čitajući njegove polemike, njegove tekstove. Međutim, mislim da je Krleža prevažan pisac da bismo se oko njega svađali. Mislim da je i Milan Begović prevažan pisac. On je bio Krležin kum, a nije dovoljno valoriziran u hrvatskoj povijesti književnosti. Napisao je ingeniozna djela. Mi smo tome inače skloni, neću reći kao narod, jer ne odlučuje narod o tome tko je dobar pisac. O tome bi trebala odlučivati umjetnička javnost koje nema jer se uvijek povinuje nekakvim političkim momentalnim nomenklaturama i onome što politika o tome misli. I to je meni smiješno. Imamo genijalnih pisaca, a jesu li pripadali ovoj ili onoj opciji, uopće me ne zanima. Ali problem je što politika određuje tko je dobar pisac.
Radila sam uloge s kojima se uopće nisam slagala ideološki, a onda odrađujući ulogu i ulazeći u svijet jednog drugog karaktera i razmišljanja, i političkog i bilo kakvog drugog, zapravo upoznaješ tu osobu i krećeš na njezinu stranu. To je dosta shizofrena situacija koju, naravno, treba kontrolirati jer smo profesionalci.

I vi ste imali izlete u politiku. Spekuliralo se neko vrijeme da biste mogli biti ministrica kulture. Biste li se danas mogli vidjeti u toj ulozi? 

Mogla bih se vidjeti u ulozi ministrice kulture. Tada nisam mogla, a danas bih. U vrijeme kad se o tome spekuliralo, zaista nisam imala namjeru postati ministricom kulture. Bilo mi je to glupo govoriti jer mi nitko nije vjerovao. Međutim, da sam tada htjela biti ministricom kulture, bila bih. Učlanila bih se u HDZ, uvaljivala bih se onima koji su tada bili glavni i o tome odlučivali, a zapravo se uopće nisam uvaljivala. Za to postoje metode. Te metode nisam koristila i nije mi to bio cilj. Bio mi je cilj napraviti nešto za opće dobro, koliko god to glupo i idealistički zvučalo.
Mogla bih se vidjeti u ulozi ministrice kulture. Tada nisam mogla, a danas bih. U vrijeme kad se o tome spekuliralo, zaista nisam imala namjeru postati ministricom kulture. Bilo mi je to glupo govoriti jer mi nitko nije vjerovao. Međutim, da sam tada htjela biti ministricom kulture, bila bih.

Čini li vlast dovoljno za kulturu?

Je li netko od političara u ovoj Vladi, u ovih sedam godina spomenuo umjetnost? Evo, time se sad bavim, da to proguglam, da vidim koliko puta se spomenula riječ umjetnost, da ne kažem hrvatska umjetnost. Tko čini kulturu? Pa ne čine je činovnici koji rade u tom kulturnom sektoru, kako bi se to suhoparno reklo. Čine je umjetnici. Jedino što na svijetu ne umire je umjetnost.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

ANJA ŠOVAGOVIĆ-DESPOT
Rođenje: 25. ožujka 1963., Zagreb
Zanimanje: glumica
Atmosfera velegrada može biti takva da ti pruži slobodu, a opet se čovjek može osjećati prepušten sam sebi.
LOVRO ARTUKOVIĆ
Ako u životu nema izazova nema ni potrebe da se razvija inteligencija. Inteligencija se razvija kod onih ljudi koji su u stresnim situacijama
KORADO KORLEVIĆ
Sve je u životu uzajamno. To može biti i opasno ako si previše prostodušan i otvoren.
OLIVERA BALJAK
Previous
Next

Povezani članci

Marina Redžepović

MARINA REDŽEPOVIĆ
Kamera je prilika za bliskost

Zijah Sokolović

ZIJAH SOKOLOVIĆ
Zašto postojim kao Glumac?

Tarik Filipović

TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe

Tihana Lazović

TIHANA LAZOVIĆ
Introvert sam po pitanju karijere

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA