DEAN SINOVČIĆ
Filmske zvijezde pokreće ego
RAZGOVARALA: IDA HAMER; FOTO: ARHIV
Koji film ili filmove smatrate remek-djelom i zašto?
„Taksist“ Martina Scorseseja iz 1975. godine, a nakon toga može doći sto sljedećih. On je broj jedan jer je dio mog odrastanja pa u tim formativnim godinama zapamtite ono što ima poseban utjecaj na vas. U njemu Robert de Niro glumi izrazitog individualca, a ja sam upravo takav. Zato sam i odabrao novinarstvo jer je ono jedna vrsta individualnog sporta. Sve, ili barem 90 % toga, ovisi o meni. Ako je nešto dobro, ja sam zaslužan za to. Ako je nešto loše, ja sam kriv i ne tražim nikada drugdje krivnju. Prema tome, ta vrsta života, njemu u džungli New Yorka, a meni u džungli novinarskog posla, u potpunosti mi je odgovarala i ja sam bio zadivljen. Nakon toga postoje stotine filmova, 90-e su bile bitne zbog brojnih nezavisnih filmova pa sve do danas kada komercijalnost uzima strahovitog maha i kada je jedino bitno da je film financijski isplativ. Meni se sviđaju filmovi koji se pronalaze upravo na festivalima na koje odlazim, niskobudžetni i često s malo poznatih glumaca, a koji te u potpunosti zadive, ponekad natjeraju i na suze. Plakao sam na film „Biutiful“ s Javierom Bardemom i na film Kena Loacha „I, Daniel Blake“, a kada vas neki film natjera na suze, onda znate da je to nešto fascinantno.Oni filmovi koji pokreću emotivno i intelektualno i natjeraju ljude da još sljedećih nekoliko dana razmišljaju o tom filmu i o njemu diskutiraju s prijateljima, to su pravi filmovi.
Što čini film dobrim i zašto su neki filmovi loši?
Ako ćemo gledati trenutačnu situaciju, brojni redatelji govore da su filmovi sa superherojima koje proizvodi Marvel zapravo jako loši. Odvajanje od stvarnog života, ulazak u radikalni svijet mašte gdje se ljudi ne žele suočiti sa stvarnošću i ljepše im je gledati fantazije u kojima dobro pobjeđuje zlo, zapravo su izmišljotina koja sa svojim specijalnim efektima, šarenim bojama i bukom u kinu privlači mladu publiku. Međutim, svi mi koji smo odrasli na filmovima u 70-ima i 80-ima, a koji su najviše utjecali na nas, znamo što je stvarni život. I znamo da su, barem meni, filmske teme koje se temelje na stvarnim događajima i koje vrlo često spadaju u onu kategoriju da su činjenice čudnije od fikcije, nevjerojatne priče koje su doista fascinantne kada se ekraniziraju na pravi način. Daleko od toga da ja ne volim fantaziju, ali s dobrom dozom realnosti. Ja sam odrastao na „Ratovima zvijezda“ i „Indiani Jonesu“, ali dok god to ima dodira sa stvarnošću, za mene je kvalitetno. Filmovi koji to nemaju ciljano su napravljeni da nas ne pokrenu ni emotivno, ni intelektualno, već da potrošite dva, tri sata i kada iziđete iz kina – zaboravite što ste gledali. Međutim, oni filmovi koji pokreću emotivno i intelektualno i natjeraju ljude da još sljedećih nekoliko dana razmišljaju o tom filmu i o njemu diskutiraju s prijateljima, to su pravi filmovi.Najveće filmske kompanije na razne načine pokušavaju utjecati na najjače filmske kritičare kako bi dobile pozitivne kritike u medijima, što onda generira i veći broj gledatelja. One se ne libe podmititi određene filmske kritičare da bi dobile pozitivne kritike jer znaju da se u slučaju negativnih kritika 100, 200 milijuna dolara uloženih u film neće vratiti, a to je u Americi najbitnija stvar – Vratimo uloženo i zaradimo još nešto preko toga.
Film je medij koji se stalno mijenja. Je li teško pratiti taj ritam? Treba li se prilagođavati ili imati neki svoj put kritičnog promišljanja?
Ja primjećujem, kada govorimo o svjetskoj razini, da se neki, ali ne svi filmski kritičari, nastoje prilagoditi pa govore da svi novi filmovi i nisu tako loši. Postoji i dobar dio filmskih kritičara koji kažu – A zašto bih se ja prilagođavao? Zna se pravilo, zna se što je dobar film i što čini dobar film i nema potrebe da se prilagođavamo. Međutim, najveće filmske kompanije na razne načine pokušavaju utjecati na najjače filmske kritičare kako bi dobile pozitivne kritike u medijima, što onda generira i veći broj gledatelja. One se ne libe podmititi određene filmske kritičare da bi dobile pozitivne kritike jer znaju da se u slučaju negativnih kritika 100, 200 milijuna dolara uloženih u film neće vratiti, a to je u Americi najbitnija stvar – Vratimo uloženo i zaradimo još nešto preko toga. Dakle, nije stvar samo u tome hoće li se filmski kritičari prilagoditi ili ne, već hoće li odoljeti pritisku velikih kompanija da napišu pozitivne kritike.Kritičar mora moći tražiti pozadinu priče, obrazložiti ponašanje likova u filmu, stvarati zaključke zašto je redatelj nešto napravio, koji je bio njegov cilj, pratiti redateljevu dosadašnju karijeru, znati čime se bavi i što svojim filmovima želi reći. Ne želim time reći da je običan gledatelj glup, nego jednostavno ne obraća pozornost na takve stvari.
A koje vještine mora imati dobar filmski kritičar?
Najlakše bi bilo reći da mora vidjeti ono što prosječan gledatelj ne može vidjeti u filmu. Mora moći ući u dubinu filma i razmišljati, a ne samo sjesti u kino i to vrijeme potrošiti u opuštenoj zabavi. Mora moći tražiti pozadinu priče, obrazložiti ponašanje likova u filmu, stvarati zaključke zašto je redatelj nešto napravio, koji je bio njegov cilj, pratiti redateljevu dosadašnju karijeru, znati čime se bavi i što svojim filmovima želi reći. Ne želim time reći da je običan gledatelj glup, nego jednostavno ne obraća pozornost na takve stvari. Naravno, vrhunski kritičar mora biti upućen ne samo u povijest filma, već i u književnost, jer iznimno često redatelji uzimaju motive iz književnosti. Mora dobrim dijelom biti upućen i u glazbu, jer jako često na redatelje utječe upravo glazba.Konstantno mora raditi na sebi?
Tako je, konstantno. Najbolji svjetski redatelji su vrhunski intelektualci, strašno obrazovani i načitani, i ne samo iz navedenih područja, već ima čak i redatelja koji su majstori u fizici i kemiji odakle izvlače neke motive za svoje filmove. Doista morate intelektualno parirati redateljima da biste ušli u dubinu njihovih filmova i da biste onda to znali objasniti čitatelju u svom mediju.Najbolji svjetski redatelji su vrhunski intelektualci, strašno obrazovani i načitani, i ne samo iz navedenih područja, već ima čak i redatelja koji su majstori u fizici i kemiji odakle izvlače neke motive za svoje filmove.
Zapad ili Istok – koja kinematografija kod Vas ima prevagu i zašto?
Ja to ne bih dijelio na Zapad protiv Istoka jer i na Zapadu imate i smeća i kvalitetnih filmova. Problemi za filmsku industriju počeli su krajem 80-ih i početkom 90-ih godina kada su velike kompanije koje nemaju veze s filmovima počele kupovati i preuzimati vlasništvo nad najvećim filmskim kompanijama. To se nije dogodila zato što ih je zanimala filmska umjetnost, nego zato što su vidjeli da je tu dobra zarada. Tijekom 90-ih tako se s jedne strane počela događati komercijalizacija, a s druge strane, kao nekakav kontrapunkt, nezavisni mali filmovi koji su klasična filmska umjetnost. Te ogromne kompanije tada su odlučile pokupovati te izrazito kvalitetne male kompanije, tako da se već krajem 90-ih gubi ta nezavisnost. Problem je što tada nestaje nezavisni art film i Amerika počinje proizvoditi tonu komercijalnih filmova koji kvalitetom i nisu nešto. Europa tada sjajno funkcionira, a sve predvodi Francuska. Pod utjecajem Amerikanaca popuštaju i brojne europske zemlje. Utjecaj Hollywooda je grozan i pritišće ogroman dio svijeta da svi prijeđu na takvo funkcioniranje filma. Ostaje manjina nezavisnih kompanija u svijetu koje još snimaju prave filmove bez obzira na to što nisu komercijalno uspješni. No, dobivaju satisfakciju kroz pozitivne kritike i nagrade na svjetskim festivalima i slično. Dakle, nema podjele na Istok i Zapad, postoji podjela na filmove velikih filmskih kompanija koje su financijski iznimno uspješne i malih kompanija kojima još uvijek nije bitna zarada nego filmska umjetnost. Posljednjih godina pojavljuju se i streaming platforme koje grabe i od nezavisnih i od visokokomercijalnih da bi i oni napravili uspješan posao. Doduše, utjecaj streaming platforma nije nužno loš jer su spremni više riskirati nego velike filmske kompanije i uložiti velik novac kako bi se snimili filmovi koji se inače ne bi snimili.Da bi ušao u njihov privatni život, moraš imati formulirano pitanje koje neće biti tabloidno. Postoje glumci za koje znaš da ih ne smiješ pitati ništa o privatnom životu jer ni u kojim okolnostima neće govoriti o tome. Primjerice, Daniel Craig je jedan od njih.
Imate li naviku prestati gledati film ako Vas ne zaintrigira na samom početku?
Ne, u 95 % slučajeva film odgledam do kraja. Možda je riječ o mojoj navici s filmskih festivala gdje vam bude neugodno izići jer bi vas tisuću ljudi gledalo kako izlazite iz kina i to nije pristojno. Prestat ću gledati samo one filmove koje sam odlučio pogledati isključivo zato što je oko njih stvorena velika pompa, a inače me ne privlače. Ako nije dobar, od takvog ću filma odustati. No, onaj film koji me prethodno jako zanima, čak i kada je loš, pogledat ću do kraja.Filmski ste kritičar i kolumnist. Odakle Vaša strast prema filmu? Splašnjava li ona s vremenom ili raste još više kroz godine Vašeg rada?
Moji su roditelji veliki filmofili i kada sam bio dijete, filmovi su se kod nas gledali jako puno. Kada su me trebali kazniti kao dijete onda bi rekli – Večeras s nama nećeš gledati film. Tu je sve krenulo i onda se s vremenom razvijalo. Moja strast prema filmu ne splašnjava. Da ne odlazim na sve te festivale i ne pišem o filmovima, možda bi i splasnula, no svaki festival me raduje jer znam da ću gledati sjajne filmove i s kolegama iz cijelog svijeta o njima razgovarati. A povrh toga, intervjui s redateljima i glumcima u kojima oni svojim odgovorima još produbljuju značaj, strašno me uzbuđuju. Na koncu, veseli me o svemu tome pisati.Ponekad će netko pomisliti da nema razlike između 15 i 20 milijuna dolara honorara. Međutim, oni se na taj način natječu. Tu se stvaraju neki iracionalni momenti zbog čega oni nisu sretni kao što mi mislimo da bi s tim novcem i slavom trebali biti. To su često igre moći i borbe za uloge i pozicije. Njihov drive je potpuno drukčiji od onog običnog čovjeka, njih pokreću stvari koje su za nas pogrešne.
Bili ste na brojnim filmskim festivalima diljem svijeta. Koji festival Vam ostaje u srcu kao onaj na koji se uvijek rado vraćate? Ima li onih koji su davno izgubili svoju kvalitetu i bit?
Ja sam u Cannesu od 1995. i ondje ću se uvijek rado vraćati jer je još uvijek najbolji festival na svijetu. U Cannesu 90 % filmova doista zaslužuju biti ondje i osvojiti nagrade. Festival koji je iz godine u godinu, nažalost, gubio na značaju, ali nije ga izgubio, jest Berlin. Berlin je i kvalitetom filmova i imenima gostiju gubio na važnosti, što je dovelo do toga da su prije nekoliko godina smijenili dugogodišnjeg direktora festivala nakon strašnog pritiska cijele njemačke kulturne zajednice. Rezultati su u Berlinu sve slabiji i slabiji i po broju gledatelja i po reakcijama svjetskih kritičara i zbog toga ga se sada pokušava vratiti.Pri intervjuima u filmskom svijetu često postoje „uvjeti“ te dopuštena i zabranjena pitanja. Koliko je to izazovno? Do kojih razmjera morate paziti da ne prijeđete granicu, a da svejedno dobijete ono po što ste i došli?
Vrlo često se događa da agenti štite glumice i glumce i na početku intervjua znaju naglasiti da se držite isključivo teme filma. Ponekad odmahneš rukom i postaviš tri pitanja iz filma, a onda kreneš ispitivati o karijeri i nekim drugim filmovima, a nekada je sama tema filma toliko zanimljiva da kroz tu temu provučeš još deset drugih pitanja. Tu je uključena snalažljivost i ti možeš izići iz okvira filma i prijeći na pitanja o karijeri, no onda se treba držati karijere i zanimljivosti iz glumačkog života i ne ulaziti previše u privatni život. Da bi ušao u privatni život, moraš imati formulirano pitanje koje neće biti tabloidno. Postoje glumci za koje znaš da ih ne smiješ pitati ništa o privatnom životu jer ni u kojim okolnostima neće govoriti o tome. Primjerice, Daniel Craig je jedan od njih. Nakon toliko godina rada znaš tko je kakav glumac, tko je kakav agent, kako se tko ponaša na intervjuima, no osnovno je formulirati pitanje koje je malo izvan filmskih okvira na pristojan način, a ne tabloidan. Moja sreća je bila da pišem za „Nacional“ koji je cijenio pametne intervjue i nikada nitko nije tražio tabloidna pitanja.Tko je na Vas ostavio najveći dojam?
Događa se da bez obzira na to koliko je netko dobar ili popularan glumac, na intervjuu može biti priglup. Može biti umoran i ne da mu se taj dan razgovarati s novinarima pa odgovara jednom rečenicom. Meni je uvijek bilo najvažnije da je glumac u dobrom raspoloženju kako bismo mogli normalno razgovarati. Za mene je broj jedan George Clooney. On je iznimno pametan, odgovara na sva pitanja vrlo strpljivo i zna što treba dati novinaru da dobije zanimljiv intervju.Rekli ste da Vas zvijezde teško mogu impresionirati. Čime to ipak mogu učiniti?
Meni se sve svodi na isto – hoće li taj intervju biti dobar i kvalitetan i zanimljiv čitatelju. Ja mogu biti impresioniran nekime i onda od tog nekog dobijem neku bezvezariju na papiru i tog trenutka više nisam impresioniran. Jer, ja sam samo novinar. Nisam običan gledatelj koji zapanjeno gleda u svog idola. Ja sam ondje poslom, mene je netko platio da to radim, platio je troškove mojeg boravka i ja moram biti odgovoran prema poslu. Prvo posao, a onda sve ostalo. Od prvog sam dana tako pristupao.Prosječan čovjek impresioniran je načinom života velikih zvijezda. Doimaju li se oni Vama kao sretni ljudi?
Na to nitko od njih neće dati iskren odgovor. Njih pokreće ego. Jako su im bitne i filmske kritike. Ego je jedna stvar, novac je druga. Ponekad će netko pomisliti da nema razlike između 15 i 20 milijuna dolara honorara. Međutim, oni se na taj način natječu. Tu se stvaraju neki iracionalni momenti zbog čega oni nisu sretni kao što mi mislimo da bi s tim novcem i slavom trebali biti. To su često igre moći i borbe za uloge i pozicije. Njihov drive je potpuno drukčiji od onog običnog čovjeka, njih pokreću stvari koje su za nas pogrešne. To je šteta.Nakon svjetskih iskustava, kakvi su Vam hrvatski filmski festivali? I sami ste umjetnički direktor Vukovar film festivala.
Hrvatski festivali su dobri zato što se na najbitnijim festivalima u Hrvatskoj prikazuju ponajbolji filmovi s najboljih svjetskih festivala. To je sjajno za svakog filmofila. Što se tiče glamura, to se ne može mjeriti s festivalima u svijetu, a što se tiče dovođenja zvijezda, na tome još treba raditi.Događa se da bez obzira na to koliko je netko dobar ili popularan glumac, na intervjuu može biti priglup. Može biti umoran i ne da mu se taj dan razgovarati s novinarima pa odgovara jednom rečenicom. Meni je uvijek bilo najvažnije da je glumac u dobrom raspoloženju kako bismo mogli normalno razgovarati. Za mene je broj jedan George Clooney. On je iznimno pametan, odgovara na sva pitanja vrlo strpljivo i zna što treba dati novinaru da dobije zanimljiv intervju.
Nedavno ste postali član Europske filmske akademije. Što to priznanje znači za Vas?
Europska filmska akademija ima 2400 članova. Glasao sam za ovogodišnje nominacije i pobjednike Europske filmske nagrade, to su europski Oscari. Takvo članstvo daje vam priznanje da ono što radite, radite dobro i kvalitetno i da ste na razini ostalih europskih kolega što se tiče novinarstva, ali i da ste dio europske filmske zajednice koja pomaže europski film, promovira ga i ističe njegove kvalitete.O svojim iskustvima planirate napisati i knjigu. Što će se u njoj moći doznati?
Ja imam koncept u glavi, ali nemam vremena to napisati. Ja sam čovjek koji, kada sjedne, mora pisati kontinuirano, a zbog poslova koje imam trenutačno ne mogu imati taj kontinuitet. Bit će to 11 poglavlja, 11 dana festivala i najluđi događaji koji su mi se dogodili na festivalima i intervjuima, projekcijama filmova i partijima. Sve to mi daje podlogu da se knjiga može plasirati i izvan Hrvatske jer bih naveo anegdote s glumcima, redateljima, dobre i loše strane, situacije u kojima sam i sam ispadao malo blesav. Uglavnom, gomila apsurdnih i nevjerojatnih stvari koje se događaju na festivalima.Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
DEAN SINOVČIĆ
Rođenje: 3. veljače 1966., Osijek
Zanimanje: filmski kritičar
Previous slide
Next slide
Prepoznajemo, predlažemo i realiziramo optimalne pravce djelovanja vaše tvrtke u digitalnom svijetu.
Brand management, Digital marketing strategy, UI&UX specijalisti
Rijeka-Zagreb
Povezani članci
DANILO ŠERBEDŽIJA
Od malih nas nogu odgaja Amerika
RAJKO GRLIĆ
Nijedan svoj film nisam gledao s publikom
DANA BUDISAVLJEVIĆ
Obožavam pomicati granice
SONJA TAROKIĆ
Pisanje je misterioznije od režije
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA
