JULIJANA MATANOVIĆ

Pisci drukčije doživljavaju svijet oko sebe

RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: ANTO MAGZAN 

Što Vas još uvijek iznenađuje u procesu pisanja?

Moć teksta. Kad sam bila jako mlada, vjerovala sam samo u književnu teoriju i bila sam uvjerena kako je za pisanje potrebno poznavanje dijakronije književnosti i svih tajni zanata. Ukratko, bila sam sigurna kako razgovorima o nekakvom talentu, daru, nema mjesta. Sjećam se jednog razgovora sa svojim tadašnjim profesorom, književnikom Bogdanom Mesingerom. U trenutku našeg razgovora imao je pedeset i četiri godine i upravo mu je bio objavljen roman „Zatvorena pučina“. Mene je, kao mladu književnu kritičarku, zanimao glavni ženski lik. Profesor mi je počeo tumačiti kako je lik drukčije zamišljen, kako mu se u procesu pisanja oteo kontroli i krenuo po svom. Meni je to zvučalo naivno, previše romantičarski. „Brijala sam“, kako bi mladi rekli, po francuskim strukturalistima i književni sam tekst secirala njihovim preciznim, gotovo matematičkim, instrumentarijem. A kad sam trinaest godina poslije krenula u pisanje knjige „Zašto sam vam lagala“, želeći tim rečenicama zahvaliti svojim starateljima, moja se glavna junakinja, moja teta, otela, kako je to profesor govorio, mojoj kontroli. „Zar sam ja bila tako hladna?“, bilo je prvo što me pitala nakon čitanja; i tužna, i pomalo uvrijeđena. Ne, ja sam svoju tetu, koja me spasila od siromaštva i stalnih selidbi, od obiteljskih ljubomora i mučnih tajni, nju koja mi je osiguravala toplu bijelu kavu i maslac za doručak, željela učiniti velikom. Htjela sam zatajiti svoje strahove, stalni osjećaj da teti nisam dovoljno dobra. Ali, tekst se, po treći put izgovaram isto, oteo. On nije želio varati. I to čitatelji osjete. I sada sjedam za tipkovnicu i počinjem pisati a da nemam koncepta, da nisam razradila priču po odlomcima, roman po poglavljima… Imam samo prvu rečenicu, jasna mi je atmosfera. A onda krenemo stvarati zajedno, likovi i ja. I tako, da ipak odgovorim na Vaše pitanje, priča krene u često neočekivanom smjeru.

Postoji li kod Vas pritisak da svaka nova knjiga mora biti bolja od prethodne?

Koliko god knjiga napisali, uvijek nekako mislite da će najbolja tek doći. Često sam sklona neke svoje knjige proglasiti porodom od tmine. I onda se dogodi da mi čitatelji, kao da osjete moje misli, napišu da je baš ta, u koju sam ja posumnjala, njima puno značila u određenom periodu njihova života, zahvaljuju mi na njoj. Sasvim otvoreno, meni je moja prva knjiga godinama pomalo predstavljala opterećenje. Njezina recepcija, u trenutku kad se pojavila, bila je prejaka. U književnoj javnosti bila sam tih godina prepoznatljiva kao književna kritičarka i urednica, kao proučavateljica hrvatske barokne književnosti i povijesnog romana, a onda sam sve, čak i sebe samu, iznenadila knjigom „Zašto sam vam lagala“. Te priče, u kojima sam se poigrala autobiografijom, dobro su primljene, izdanja su se ponavljala, osvrti na nju pojavljivali su se u svim medijima. Letvica je podignuta visoko. Sjećam se kako mi je tada jedan klasik hrvatske književnosti, pred čijim sam rečenicama osjećala divljenje i tremu, rekao kako me čeka na drugoj knjizi. Tvrdio je da pisci u prvoj knjizi istresu sve što imaju, a da se tek drugom knjigom mogu potvrditi i pokazati svoju pravu snagu. Mene su stvarno dočekali na drugoj. U roman „Bilješka o piscu“ uložila sam više i truda, i emocija, i vremena…, ali taj tekst nije uspio, premda je objavljen u 11 izdanja, postići ono nešto što ima „Laganje“. Kao da sam morala platiti uspjeh prve knjige. Roman je promoviran 23. 5. 2000., prvi su primjerci stigli na samu promociju, u Klovićeve dvore. Za dva dana u jednim dnevnim novinama pojavila se književna kritika, prepuna primjedbi, vraćanja na prvu knjigu, s općim mjestima iz kojih se moglo zaključiti da roman nije pročitan ni uz ventilator. Bilo je bitno napraviti atmosferu. Na „Laganje“ se svi uvijek vraćaju, a ja, usprkos godinama u kojima sam sada, a i usprkos nekim otegotnim okolnostima koje me prate u posljednje vrijeme, vjerujem kako ću tek napisati svoju pravu prozu. Nisam iskoristila ni pet posto životnog, vrlo plodnog materijala, premda je velika većina mojih čitatelja, a i ocjenjivača, uvjerena kako ja pišem samo iz vlastitoga iskustva.

Književnike se percipira kao ljude koji postavljaju mnogobrojna pitanja. Kakva si pitanja postavljate kad sjednete pisati knjigu?

Pisci drukčije doživljavaju svijet oko sebe. Osobno sam sklona sve promatrati kao priču. Lakše je tom metodom savladavati, a u posljednje vrijeme i izdržavati, život. Sve je na taj način povezano, sve slijedi jedno iz drugoga. Meni je pisanje oslobađajući čin. Ispišem emocije koje su zagušile moje tijelo. Sjedam pred tastaturu u času kad samoj sebi kažem „Dosta je više…“. Priča koja uslijedi odgovor je na pitanje čega je to meni dosta.

Zašto je važno vidjeti sebe i svoja iskustva zastupljena u literaturi?

Književnost je temeljena na zavodljivom trenutku prepoznavanja. Ne radi se samo o prepoznavanju slične priče, nego i o odnosu onog koji pripovijeda prema toj priči. Na to smo mi književni znanstvenici počeli zaboravljati. O tome ne vode računa ni sastavljači srednjoškolskih popisa lektire. Posebno mladima treba ponuditi štiva koja će govoriti nešto o njihovu životu, štiva koja će im biti nalik. Moramo konačno početi razlikovati povijest književnosti u kojoj će im se govoriti o Maruliću i Menčetiću, od samog procesa čitanja. Nećemo mi čitatelje stvoriti tako što ćemo šesnaestogodišnjaka prisiliti na čitanje „Uzdaha Mandalijene pokornice“.

Imate li određeni sustav pisanja? Primjerice, probudite li se u osam, počinjete pisati u devet i pišete do večeri…

Bilo bi divno kad bih to mogla sebi priuštiti. Ukradem ponekad malo dobrih minuta. A kako bi, za mene, bilo idealno? Sjesti za računalo, uz kavu, oko devet i pisati dva sata. U tišini. Ne tražim puno.

Nećemo mi čitatelje stvoriti tako što ćemo šesnaestogodišnjaka prisiliti na čitanje „Uzdaha Mandalijene pokornice“.

Smatrate li da je tzv. običan svakodnevni život nužno dosadan?

Ne, ne mislim, i nije. Vjerujem da je najveće umijeće života upravo u postizanju svakodnevne rutine. U životu sam naučila puno fizički raditi. Nisam nikada detaljnije govorila o tome kako je izgledalo moje gimnazijsko školovanje i studiranje. Sad zvučim kao da dolazim s početnih stranica Kovačićeve „Registrature“. No, nikada mi nije moglo biti dosadno. To ne znači da bih se bunila kad bi mi netko sada darovao tri dana dokolice.

Unatoč mirovini, aktivni ste. Možete li nam malo više reći o Umjetničkoj organizaciji „Lađa od vode“ i koje još projekte planirate?

Sad je godina dana od kako sam pokrenula Umjetničku organizaciju nazvanu prema Pavlovoj prvoj knjizi „Lađa od vode“. U njoj planiram objaviti naše nove naslove, ali i ponoviti neke zaboravljene. Upravo se pojavilo novo izdanje mog romana „Tko se boji lika još“. Do sada smo se uspjeli, što bi se reklo „pokriti“. Jasno je da se o „Lađinim“ knjigama ne govori puno. Da su objavljene kod zvučnih nakladnika, iza njih bi stale uigrane marketinške službe. Moja knjiga priča „Djeca na daljinu“ pojavila se prije manje od šest mjeseci i već je tiskano 3. izdanje. „Lađa od vode“ objavljena je, a i prodana, u istom tom vremenu, u dva izdanja.

Od Vašeg prvog uspješnog djela iz 1997. godine „Zašto sam vam lagala“ do danas, svijet se u potpunosti promijenio. Kako je, prema Vašem mišljenju, globalizacija utjecala na pisce, književno stvaralaštvo uopće, izdavaštvo?

Stanje u društvu preslikava se i na književnost. Imamo sjajnih pisaca, ali nam tu ljepotu uništavaju podjele, ružne riječi, „naši“ i „vaši“… Ne volim što se unaprijed zna tko će, i na koji način, i na kojem mjestu govoriti o nekoj knjizi, kako će je opisati i kako ocijeniti. Čim mi Pavao listajući novine kaže da je taj i taj pisao o knjizi tog i tog, ja znam kako ju je vrednovao. A tu onda nešto ne štima. Je li s književnosti sve u redu ako dodjeljivanje književne nagrade iza koje stoji jedno književno društvo piscu koji je član drugoga, izaziva polemike, prozivke, čuđenje. Gdje je tu sam književni tekst? Danas se, da ipak ne zanemarim Vaše pitanje, puno više prevodi. No, ne znam puno o recepciji tih naših prijevoda vani. Kao i u svemu ostalome, premaleni smo mi da bi nam dopustili igrati u prvom sastavu. Ostajemo u svom dvorištu, sa svojim pjesničkim grupama po društvenim mrežama, u svojim lajkovima na stranicama blogova o književnosti iza kojih stoje naši priznati nakladnici, sa svojim piscima koje smo odlučili napraviti velikima, sve do onog trenutka kad počnu ugrožavati našu vlastitu veličinu.

Gledate li na svijet oko sebe optimistično ili pesimistično i što mislite da je uzrok tomu?

Oduvijek sam voljela život. Naučili su me da je život sveta imenica i da se ne treba žaliti ni na svoj, ali ni na tuđi. No, danas osjećam silnu tjeskobu i nelagodu. Kako sam se uvijek spašavala pričom, o čemu sam već govorila, donedavno sam na svijet gledala vedro. Nikada mi nije moglo biti tako loše, da ne bih pomislila: „Koja bi ovo priča mogla biti?“ U posljednju godinu dana shvatila sam da ne bih željela biti mlađa, željela bih samo zbog svoje kćeri da duže potrajem. Sa svijetom u kojem mi stariji žalimo mlađe i sigurni smo da je nama, premda smo bili siromašniji i nismo imali zabave, bilo bolje, nešto nije u redu.

Pretpostavljam da postoje ljudi koji Vas inspiriraju. Tko su oni?

Roditelji koji sami odgajaju i podižu svoju djecu. Znam što znači donositi odluke a da se nemaš s kim posavjetovati, znam kako izgleda noć kad si sam u stanu a dijete ti je u bolnici, kako izgleda trenutak kad ti tvoj liječnik izgovara tvoju tešku dijagnozu, a ti se pitaš što će biti s djetetom koje osim tebe nikoga nema.

Meni je pisanje oslobađajući čin. Ispišem emocije koje su zagušile moje tijelo. Sjedam pred tastaturu u času kad samoj sebi kažem „Dosta je više…“.  Priča koja uslijedi odgovor je na pitanje čega je to meni dosta.

Po prirodi ste više skloni lijenosti ili pretjeranom radu?

Ne znam kako bi bilo da nisam odrasla kod tete. Ona me odgajala po nekim pedagoškim udžbenicima iz Austro-Ugarske. Kod nje nije postojalo ne mogu. Ona je „ne mogu“ čula kao neću. Da mi je moglo biti, možda bih bila lijena. Sigurna sam da sam taj gen imala od koga naslijediti, ali mi nije, ponavljam, moglo biti. Znala sam da i radom i učenjem moram biti primjer, da radinošću mogu produžiti boravak kod tete.

Je li strpljenje važan dio Vašeg uspjeha?

Možda bih trebala reći da je to inat. No, pitam se što je danas uopće uspjeh.

Jednom prilikom ste izjavili: “Feministica sam koja nije naučila ništa iz vlastitih pogrešaka.“ Što ste točno mislili?

Voljela bih kad bih vam sada mogla precizno odgovoriti koliko sam se puta morala, ili u intervjuima, ili na tribinama, ili pred kolegicama, pravdati zbog toga što vjerujem da je spremanje zimnice, pravljenje kolača, uređivanje stana vrijedno i truda, i pažnje. Često sam im znala reći, kad su me opisivale kao konzervativnu (o čemu baš nema uporišta u mojoj biografiji), da sam ja feministica koju umori feministička praksa (vožnja djeteta na aktivnosti, odlazak auto-mehaničaru, razgovor sa stolarom, podizanje potrošačkog kredita i plaćanje dadilje vlastitim honorarima…) i da mi nakon svega ponestaje snage za ulazak u komplicirane rečenice teorijskog feminizma. I za pisanje knjiga koje bih posvetila onima koji besplatno i uz puno ljubavi čuvaju moje dijete dok ja ispisujem tekstove koji će mladim čitateljicama pomoći da ispravnije čitaju spisateljice s Balkana. Danas, pogledom iz ovih godina, bude mi žao što ipak nisam reagirala na neke stvari, što sam prečesto plakala na radnom mjestu, što se nisam pobunila kad su mi oduzeta neka prava samo zbog toga što sam nečija žena…

Biste li voljeli da neka od Vaših knjiga doživi ekranizaciju i ako da, koja bi to bila knjiga?

Voljela bih kad bi to bila „Bilješka o piscu“. Svijet je pun onih koji žive s onima s kojima ne bi htjeli, a pate za onima s kojima nisu mogli ni biti, a kamoli ostati.

Veselite li se skorom ispijanju kave na terasama i možete li nam otkriti imate li mjesto gdje to najradije činite?

Jako, jako… i nadam se da će nam biti vraćen stari svijet, svijet donedavnih navika, da će ispijanje kave opet biti dugo, uz priče na uho. Najradije kavu pijem u svojoj ulici, u kafiću u koji sam odlazila s Nedjeljkom Fabrijem i Franjom Marićem. Njih više nema, ali ima sjećanja na njih. A dok ima toga, ja ću znati da su ovim svijetom hodali veliki, talentirani i pošteni ljudi.

 

(11.3.2021.)

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

JULIJANA MATANOVIĆ
Rođenje: 6. travnja 1959., Gradačac, BiH
Zanimanje: književnica, profesorica

Povezani članci

Maša Kolanović

MAŠA KOLANOVIĆ
Odrastala sam okružena knjigama

Mirjana Krizmanić

MIRJANA KRIZMANIĆ
Laž je apsolutno dio naših života

tarik-filipovic-razgovori.hr

TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe

Davor Rostuhar

DAVOR ROSTUHAR
Ljubav je... jako puno rada

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA