KSENIJA MARINKOVIĆ

Ti si svoj uspjeh ili svoj neuspjeh

RAZGOVARALA: IDA HAMER; FOTO: ANTO MAGZAN

Da se jedno jutro probudite i shvatite da ste nekim čudom zapeli, primjerice, u 80-ima, bi li Vam bilo drago?

Svakako, uvijek bi mi bilo drago. 80-e su bile stvarno fenomenalne godine, posebno za nas umjetnike. Svi su se bavili kulturom, slušali nove bendove, išli na izložbe. Svi su o svemu razgovarali i svime se bavili, odlazili na predstave, u kina pa se analiziralo. Bilo je to aktivno i optimistično razdoblje, intenzivno i kreativno. Grad je vrvio životom. Tada sam ja bila mlada.  1988. sam imala 22 godine i tek sam diplomirala. Svijet je bio moj.
Svi mladi misle da su odmah na vrhu svijeta, da je svijet njihov i da im je svijet nešto dužan dati. Kada se prvi put dogodi nešto loše, pad je nevjerojatan. To sam i ja iskusila kada sam bila mlada. Nadaš se svemu, a ako se nešto izjalovi, padaš odmah na dno. Mislim da osobito glumci imaju velike uspone i padove, jer njihov život baš ovisi o tome koliko imaju posla i kakve poslove rade.

Jeste li jedna od onih osoba koje govore da je nekad bilo bolje ili smatrate da svako vrijeme nosi svoje i dobre i loše strane i da nema dobrih i loših vremena?

Nastojala sam se odmah izliječiti od takvog razmišljanja i svako razdoblje koje dolazi gledati samo za sebe, ne razmišljati o njemu na taj način. Svako razdoblje pokušala sam proživjeti što bolje i kvalitetnije da ne bih nekada negdje zapela, da vrijeme ne prođe preko mene, već da sudjelujem u svom vremenu kakvo god ono bilo.

Kako doživljavate današnji način života?

Jako je napredovala tehnika, a ja pomalo starim. Sve je išlo naprijed, sve se svugdje može vidjeti i pronaći. S jedne strane to djeluje kao obećana zemlja, jer su mogućnosti neopisivo velike. Ulaskom u Europsku uniju otvorile su se još veće mogućnosti i prilike za suradnju. Mislim da je došlo zanimljivo vrijeme u kojem se svašta može napraviti. No, s druge strane, nekada imam osjećaj da vlada depresija upravo zbog toga što je sve dostupno i što nema više ni tajni ni iznenađenja. Niti moraš sam otkrivati i istraživati, niti si prepušten sam sebi pa da onda sam hodaš svijetom i nešto otkriješ. Te romantične slike više nema na taj način, ona se vjerojatno manifestira na neki drugi način.
Mislim da me svaka uloga mijenja. Primjerice, igraš veliku ulogu pozitivca i sav je moral na tvojoj strani, što je jako ugodna pozicija. Kasnije dobiješ ulogu negativca i onda moraš sve to izokrenuti i uspjeti se izboriti s time da si i to ti. Od svake se uloge nešto dobije. Meni to nikada nije dosadilo.

Govorite o mentalnom zdravlju, depresiji. Možda bi se moglo reći da takvo raspoloženje više vlada među mladima koji misle da imaju sve prilike ovoga svijeta, a kada nešto ne ispune nisu sretni…

To je tipično za mladost. Svi mladi misle da su odmah na vrhu svijeta, da je svijet njihov i da im je svijet nešto dužan dati. Kada se prvi put dogodi nešto loše, pad je nevjerojatan. To sam i ja iskusila kada sam bila mlada. Nadaš se svemu, a ako se nešto izjalovi, padaš odmah na dno.  Mislim da osobito glumci imaju velike uspone i padove, jer njihov život baš ovisi o tome koliko imaju posla i kakve poslove rade. Mogu se dići i vinuti, a mogu i jako pasti. Najvažnije je preživjeti to razdoblje, raditi sam na sebi i nekako to prehodati. Ja bih doslovno prehodavala kada bih bila u nekoj krizi, iako baš nikada nisam bila bez posla. No, kada bih bila u krizi, tada bih to doslovno prehodala – hodala sam po cijelom gradu i čitala kako bih se vratila na neku pozitivnu nulu.

Često se za glumce kao umjetničke duše kaže da osjećaju jače i intenzivnije. Je li to istina?

To ne znam jer ne znam kako se drugi osjećaju. No znam da si, u svakom od tih umjetničkih zanimanja, uvijek u pitanju ti i ono što radiš, tako da te jako boli sve što netko ne prihvati, a jako si sretan kada ljudi to prihvate i prepoznaju. Kod nas je to specifično – Ti si svoj uspjeh ili svoj neuspjeh. Sve se shvaća dosta osobno. To treba naučiti prevladati.

Možete li neko razdoblje života istaknuti kao svoje najbogatije profesionalno razdoblje?

Imala sam nekoliko takvih bogatih perioda. Kada sam tek diplomirala, odmah sam počela raditi u ZKM-u, a prije toga sam putovala s Teatrom u gostima. Igrala sam jednu predstavu s Anom Karić i Borisom Buzančićem. Mogu reći da mi je taj dio života, od 3. godine Akademije pa ulazak u ZKM i tada prve velike predstave ZKM-a, bio prva velika faza. Druga je faza bila nakon 40. godine. Dogodio mi se ponovno velik uzlet kada sam odjednom jako puno radila i počela puno snimati. Bilo je puno posla i opet je odjednom krenuo taj val u kojem sam tražena.

Jeste li između tih dvaju razdoblja bili zabrinuti za svoj uspjeh i hoće li ponovno doći tako iznimno bogato razdoblje?

Ne, jer kada nakon prvih kriza shvatiš koliko su bolne, odlučiš ih više ne imati. Sebe sam smatrala relativno sretnom osobom jer sam bila u dobrom kazalištu i igrala dobre uloge. Vjerovalo se da je sreća doći do filma i televizije jer je to nešto više od tvoje osnovne djelatnosti u kazalištu. Odlučila sam ne imati takve velike želje, već stav – Što bude, bit će.

Što Vas usrećuje izvan glumačkog posla?

Kada sam bila mlada, jako su me usrećivale knjige. Nakon toga, kada sam rodila djecu, velika su mi sreća bila djeca. Sada kada su djeca odrasla i otišla, ponovno me veseli rad. Rad je i moje zanimanje i moj hobi. To je nešto u čemu sam sretna. Ovaj svijet je nešto u čemu sam ja sretna.

Često Vas nazivaju jednom od najangažiranijih glumica na ovom području.

Nisam. To je zavladala fama. Bila sam to jedno vrijeme, ali više nisam.
S više angažmana dolazi manje spavanja i više rada, a to strašno umara i zna doći do iscrpljenosti i pada imuniteta. Snimanja traju i po 12 sati, tu je i noćni rad, a nakon toga predstave. To je brdo izazova. Mi glumci smo navikli na jak adrenalin i možemo puno izdržati, no može se dogoditi da čovjek padne.

Umara li Vas ikada glumački posao?

Ne umara me. Umara me samo ako se preforsiram, a to se zna dogoditi jer ponude često dolaze jedna za drugom, a zatim se dogodi da te uopće nitko ne zove. I te valove moraš nekako preživjeti. S više angažmana dolazi manje spavanja i više rada, a to strašno umara i zna doći do iscrpljenosti i pada imuniteta. Snimanja traju i po 12 sati, tu je i noćni rad, a nakon toga predstave. To je brdo izazova. Mi glumci smo navikli na jak adrenalin i možemo puno izdržati, no može se dogoditi da čovjek padne.

Znam da Vam se dogodilo da je i Vas zdravlje u jednom trenutku iznenadilo?

Da, uslijed snimanja. Preminuo je Ivo Gregurević, imala sam predstavu, a nakon toga se nas nekoliko bliskih suradnika sastalo. Došla sam kući u ponoć i digla se u 5 ujutro za snimanje. Na pola snimanja me to uhvatilo. Tada sam shvatila da imam zamor materijala već duže vrijeme, a da nisam ni primijetila. U tom trenutku sam shvatila – sada moram stati.

Je li Vam to promijenilo život? Jeste li morali uvesti neke promjene ili ste se, kada Vas je prošao onaj prvi strah, vratili na staro?

Kako je teško ubrzati, jednako tako je teško i usporiti. Ako dođe naglo, onda je pad velik i tada treba polako. Odlučila sam smanjiti intenzitet jer zapravo više ni ne moram toliko raditi, nije mi sila, malo ću više birati ono što radim i neću željeti uvijek priskočiti i pristati na svaki poziv. Došlo mi je to prirodno. Shvatila sam ako me nešto ne razveseli na prvu, da to možda i nije to.

Može li film biti lijek? Može li dojam biti toliko jak da potakne promjenu u čovjeku?

Može. Uvijek je sve u oku i osjećajima gledatelja. Meni se događalo da se zaljubim u filmove i glumce kada bih vidjela kako glume. Svaki taj pomak za mene je bio neka vrsta učenja. To mi se događalo i u kazalištu. Gledajući predstave, vidjela bih nešto za mene interesantno.

Postoji li uloga koja Vas je promijenila?

Mislim da me svaka uloga mijenja. Primjerice, igraš veliku ulogu pozitivca i sav je moral na tvojoj strani, što je jako ugodna pozicija. Kasnije dobiješ ulogu negativca i onda moraš sve to izokrenuti i uspjeti se izboriti s time da si i to ti. Od svake se uloge nešto dobije. Meni to nikada nije dosadilo. Zanimljivo mi je kako uvijek istražuješ samog sebe, dokle možeš. Neki ljudi koje srećeš, neki interesantni redatelji, glumci, svatko od njih je ušao u tvoj život i nešto s tvojim životom napravio. Sa svakim tekstom, filmom, ulogom i svim raznim kolegama, i ti se mijenjaš.

Glumite i na kazališnim daskama i u filmovima i serijama. Možete li zamisliti isključivost u kojoj biste morali odabrati samo jednu od tih stvari i što bi to bilo?

Još kao mlada shvatila sam da želim imati raznolik glumački život i da me zanima sve. Shvatila sam da me zanima i dramski teatar, ali isto tako i dječji teatar. Često se događalo da nakon nekoliko dramskih uloga budem jako sretna kada igram dječju ulogu. Kao da ozdraviš od svih mračnih i dramatičnih energija. To iskustvo kao da te ponovno resetira na sretan život i pozitivnu nulu. Još sam kao mlada htjela igrati svugdje, isprobati i vidjeti što mogu u svim medijima.
Odlučila sam smanjiti intenzitet jer zapravo više ni ne moram toliko raditi, nije mi sila, malo ću više birati ono što radim i neću željeti uvijek priskočiti i pristati na svaki poziv. Došlo mi je to prirodno. Shvatila sam ako me nešto ne razveseli na prvu, da to možda i nije to.

„Tvorničke postavke“ Vaš su redateljski prvijenac. Kako je sjediti na tom stolcu i što Vas je potaknulo da se okušate i u tome? Naginje li tome svaki glumac?

Mene je doista zanimalo isprobati kako je to biti s druge strane jer sam uvijek s ove strane i nikada nisam u poziciji da vidim što se događa na sceni. Gledajući probe uvijek mi je bilo jako interesantno pokušati shvatiti kako redatelji od toga pletu predstavu i koje odluke moraš donositi kada to radiš. Imala sam izvrsnu ekipu glumaca i sve što sam rekla odmah je bilo obavljeno. Shvatila sam tada koliko je divno kada glumci znaju raditi svoj posao, kada razumiju ono što im govoriš i razmišljaju o tome kako da scena bude bolja i duhovitija. Riječ je o lakom komadu. To je easy going comedy, ali i tu je bitno da ljudi shvaćaju o čemu je zapravo riječ i na koji se način to treba igrati da bi bilo duhovito, a da ne bi bilo pretjerano, podigrano. Bilo mi je to baš lijepo iskustvo, no uhvatila me frka kada sam shvatila da ja moram donositi sve odluke.

Možete li se vidjeti u toj ulozi i dalje?

Još nisam razmišljala o tome. Sada čekam da sve to prođe i ode u zaborav pa ću vidjeti hoće li mi ponovno doći neka ideja.

Kada se osvrnete na neki svoj film, poželite li da ste neke stvari napravili drukčije ili ostavljate to iza sebe?

Svaki put, svaki put kada prvi put gledam film razmišljam – Pa zašto sam to napravila tako? Treba mi vremena da se objektiviziram pa znam pogledati film dva ili tri puta da mi sjednu oscilacije i da realno sagledam što je bilo traženo, što sam ja napravila i funkcionira li to u filmu. S nekim sam stvarima ostala nezadovoljna, s nekima sam zadovoljna.

Dva filma u kojima ste glumili, „Najsretniji čovjek na svijetu“ i „Da li ste videli ovu ženu“, bila su prikazana i na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Kakav je osjećaj biti među velikanima?

Divan je osjećaj. Ne vidiš niti jednog velikana od fotografa i ne sretneš niti jednog velikana jer dolaze s jahti i idu u glavnu dvoranu, a mi smo bili u dvorani za debitantske filmove. Te su dvorane jedna do druge, no oni ondje imaju crveni tepih i svugdje su uokolo novinari. Postoji veliko platno na kojem ih vidiš krupno i to je maksimum što sam od tih zvijezda vidjela.

Je li Vam to bilo neobično? I Vi ste glumica, oni su zapravo Vaši kolege, samo dolaze iz potpuno drukčijih svjetova.

Nije. Očekivala sam takvo što jer su to dva odvojena programa. To su ozbiljne zvijezde i ozbiljan se novac vrti oko toga, a mahom svi filmovi u našoj kategoriji bili su niskobudžetni i debitantski. No, bilo mi je jako ugodno biti ondje.
Još kao mlada shvatila sam da želim imati raznolik glumački život i da me zanima sve. Shvatila sam da me zanima i dramski teatar, ali isto tako i dječji teatar. Često se događalo da nakon nekoliko dramskih uloga budem jako sretna kada igram dječju ulogu. Kao da ozdraviš od svih mračnih i dramatičnih energija. To iskustvo kao da te ponovno resetira na sretan život i pozitivnu nulu.

To su zapravo dva paralelna svijeta. I ovi jako skupi filmovi i ovi bez budžeta mogu biti jednako dobri, a stvar je samo u prilici i tome u kojoj je zemlji film sniman. Možda bi neki filmovi, da su snimani u Americi, imali drukčiji uspjeh?

Tako je, to je vrlo moguće. Ali to je tako. To je ogromna kinematografija i oni golem novac ulažu u filmove, to je luđački i nama nezamislivo. Njihov jedan dan je naš jedan film. To nije mjerljivo.

Jeste li Vi ikada maštali o Americi?

Maštala sam o tome, ali nisam nikada poduzela ništa po tom pitanju. Razmišljala sam o tome kada sam bila mlada, ali nikada se nisam osjećala dovoljno spremnom. Nisam se usudila, nisam imala tu slobodu.

Jednom ste izjavili da nema kruha od kulture. Što ste time mislili?

Kod nas se ne izdvaja dovoljno novca za kulturu i malo tko od ljudi koji rade na filmu i televiziji ima dovoljno novca. Cijelo vrijeme je potrebno raditi sa strane. Kod nas se to bazira na čistoj ljubavi. S druge pak strane, možemo biti sretni jer imamo plaću, pa ako još zaradimo nešto sa strane, može se lagodno živjeti. S većim ambicijama, i sada već uz Europsku uniju, postoje ozbiljne mogućnosti da se probijete dalje.

Je li za razvoj kulture potrebno bogato društvo?

Za razvoj kulture potrebno je društvo koje voli kulturu i koje ima kulturnu strategiju. Bez toga razvoja nema. Kod kulture je, kao vjerojatno i kod svih zanimanja, jako bitno da je rade ljudi koji je doista vole i koji imaju viziju što bi s njome napravili. Najčešće su pojedinci, vizionari i strastveni, energični ljudi ti koji ponesu i povedu grupu ljudi za sobom.

Kako tu stoji Hrvatska?

Hrvatska je zemlja prepuna talenata. Mislim da se nemamo čega sramiti i da smo među top glumcima. Drugi imaju bolje uvjete, vrijeme za pripremu koje mi najčešće nemamo, coacheve za svaku stvar koju rade, no shvatila sam da mi, unatoč tome, ne zaostajemo ni u čemu za ostalim glumcima.
Za razvoj kulture potrebno je društvo koje voli kulturu i koje ima kulturnu strategiju. Bez toga razvoja nema. Kod kulture je, kao vjerojatno i kod svih zanimanja, jako bitno da je rade ljudi koji je doista vole i koji imaju viziju što bi s njome napravili. Najčešće su pojedinci, vizionari i strastveni, energični ljudi ti koji ponesu i povedu grupu ljudi za sobom.

Radite i s mladim ljudima. Čime Vas mladi glumci mogu impresionirati?

Oni mene impresioniraju samim time što mene zanima njihov svijet, kako razmišljaju, što im je uzbudljivo i čime se bave. Radila sam s puno mladih ljudi u filmu „Da li ste videli ovu ženu“. Najstariji član ekipe navršio je 30 godina, svi su godina kao moja djeca. Impresioniralo me to koliko su oni uporni i vrijedni i kako ne očekuju da će za njih netko drugi nešto napraviti. Fasciniralo me i to kako su slobodni u svojoj mašti. To sam vidjela kod dosta mladih s kojima sam radila. Oni se još ne daju ukalupiti, još uvijek im je taj put otvoren i to je lijepo gledati. Njima dobro dođe moje iskustvo, a meni dobro dođe njihova mladost i neka vrsta mašte na koju već zaboraviš.

Da niste glumica, u kojoj biste se drugoj profesionalnoj karijeri mogli vidjeti?

Ekonomija, pravo, pedagogija, socijalni rad. To sam bila predala za prijamni.

Nešto od toga što Vas je najviše privlačilo?

Mislim da bi pobijedilo pravo.

Imate li životni moto?

Always look on the bright side of life. Monty Python’s Life of Brian. Samo izdrži i vedro. Samo maknem mračne misle. Micanje mračnih misli pola je posla.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

KSENIJA MARINKOVIĆ
Rođenje:  18. travnja 1966. , Virovitica
Zanimanje: glumica
Atmosfera velegrada može biti takva da ti pruži slobodu, a opet se čovjek može osjećati prepušten sam sebi.
LOVRO ARTUKOVIĆ
Ako u životu nema izazova nema ni potrebe da se razvija inteligencija. Inteligencija se razvija kod onih ljudi koji su u stresnim situacijama
KORADO KORLEVIĆ
Sve je u životu uzajamno. To može biti i opasno ako si previše prostodušan i otvoren.
OLIVERA BALJAK
Previous
Next
Symmetry - Digital Strategist

Prepoznajemo, predlažemo i realiziramo optimalne pravce djelovanja vaše tvrtke u digitalnom svijetu.
Brand management, Digital marketing strategy, UI&UX  specijalisti
Rijeka-Zagreb

Previous
Next

Povezani članci

Marina Redžepović

MARINA REDŽEPOVIĆ
Kamera je prilika za bliskost

Zijah Sokolović

ZIJAH SOKOLOVIĆ
Zašto postojim kao Glumac?

Tarik Filipović

TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe

Tihana Lazović

TIHANA LAZOVIĆ
Introvert sam po pitanju karijere

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA