NATAŠA JANJIĆ MEDANČIĆ

Iza Vas su brojne filmske, televizijske i kazališne uloge, kao i nagrade. Prije majčinstva bili ste jedna od najangažiranijih domaćih glumica. Što se od tada promijenilo?

Glumci često rade danonoćno pa nemaju daha ni vremena za sebe i svoj privatni život. Živimo posao i posao živi kroz nas, to se isprepliće bez nekih odmaka i uvijek vapimo za slobodnim vremenom. Evo, ja sam ga s majčinstvom dobila. Dobila sam prirodnu pauzu koja mi je zapravo odgovarala.

U Vašem je slučaju taj intenzivni period dugo trajao?

Počela sam raditi još tijekom studija, i u kazalištu i na filmu, snimala sam dosta i za televiziju. Više od petnaest godina nisam stala. Kad gledam na to razdoblje, žao mi je što nisam našla vremena za punjenje baterija, ali posao me je zaista ispunjavao. Uživala sam, igrala sam se, raznovrsno sam radila i to je ono što ti je na neki način nagrada. Žao mi je što nisam imala više vremena za putovanja, za pauze u kojima nemam neku drugu preokupaciju. Sad sam u pauzi koja me na drugi način okupira i iscrpljuje. Fokusirana sam na neki drugi život. U početku mi posao nije nedostajao, ali sada, nakon dvije-tri godine, moram priznati da mi nedostaje. Mislim da se nikad neću vratiti u onom opsegu i u onom tempu, ali sam svjesna da će to dati jedan novi level mom poslu i stvaranju. Sigurno ću proizvoditi na drukčiji način, možda zreliji, drukčije posložen u smislu reduciranja nekih šumova.

Žene obično pitamo kako usklađuju majčinstvo s poslom. Muškarce to ne pitamo, osobito ne glumce?

Ni u jednoj profesiji se to muškarce ne pita, a žene gotovo uvijek. Izazovno je u svakom slučaju. Kad je majka odsutna od kuće, mora pripremiti logistiku da bi oslobodila vrijeme za posao. A tu je i mentalna okupiranost koja je uvijek prisutna. Moram reći da ona i nije loša jer ti donosi drugu vrstu redukcije u poslu, drugi način slaganja prioriteta i odmicanja od nekih nepotrebnih stvari.

Impresivan je Vaš glumački opus. No, postoji li nešto iznimno u Vašoj bogatoj karijeri na što ste osobito ponosni?

Teško mi je to odrediti jer sam imala puno lijepih trenutaka i puno različitih bljeskova. Mogla bih reći, puno različitih faza. Pamtim kraj Akademije kad sam morala odabirati svoje prve korake. Napuštaš školu, postaješ profesionalac i moraš se odlučiti za nešto  što će te poslije oblikovati i usmjeriti. Tada su se pojavile telenovele i ja sam imala značajnu ponudu, ali sam se ipak odlučila za kazalište. Između različitih kazališnih kuća  odabrala sam Malu scenu. Stvorili smo divne predstave koje su mi tada otvorile vrata, dobila sam prve nagrade i prepoznavanje struke. Također, oblikovala sam odluku u kojem smjeru želim raditi.

Druga faza je rad u Gavelli?

To je bio vrlo lijep period rada sa zanimljivim domaćim i stranim redateljima. Radila sam doista mnogo i mnogo predstava istodobno. To razdoblje slobode i kreativnosti danas mi nedostaje, ali tada sam bila mlada i imala sam puno energije, sve svoje vrijeme mogla sam uložiti u rad. Ostajali smo nakon proba, stvarali vrijeme punih gledališta. To je bilo predivno vrijeme!

Snimali ste puno i u Srbiji?

Moj prvi angažman u Srbiji otvorio mi je vrata regije. Nakon prvog filma dobila sam niz ponuda. Tada sam osjetila da je tržište puno veće i postala sam dio tog regionalnog glumačkog miljea i industrije. Taj period mi je prekrasan, a i danas žanjem plodove tog rada.

Surađivali ste s mnogim redateljima. Kad o svemu promislite, postoji li među njima netko tko je ostavio snažniji pečat u Vašoj memoriji?

Paolo Magelli mi uvijek prvi pada na pamet. Volim to njegovo ludilo, način na koji obožava glumce i način na koji izvlači maksimum. Volim njegovu estetiku i taj neki pomaknuti realizam. I kad nisam u njegovoj predstavi, volim pogledati što je napravio. Čak i kad predstava možda nije najuspjelija, prepoznajem to nešto što je htio i čime se igrao. Znam da neki glumci vole redatelje koji im daju slobodu da sami dođu do nekih rješenja. Meni se tada čini da nisam vođena i kao da je redatelj nespreman. Kod Magellija to nikad nije tako. On bi znao reći: „Evo, danas nemam ideju za ovu scenu, idem je prespavati i razmisliti o njoj.“ To mi je divno jer on zaista dođe s nekom idejom i slikom, navodi glumca što bi trebalo raditi. Zajednički dođemo do rješenja i to mi je u kazalištu najdraže. Kad bi bilo moguće bez vanjskog oka i ideje koja te usmjerava i vodi, onda bih se sama bavila režijom i režirala svoje monodrame.

Kad birate uloge, koji je ključni faktor koji prevagne i zbog kojeg odlučujete hoćete li je prihvatiti ili ipak ne?

Uvijek mora biti neki faktor zadovoljen. Ili je to stvarno dobar tekst, dobar redatelj ili je dobra ekipa. Najidealnije je kad se sve to poklopi. Sama uloga bez ostalih faktora ne daje dobar rezultat. Ne bih igrala ni Hamleta ako ništa od ostalih elemenata ne zadovoljava.

Kakve angažmane priželjkujete u budućnosti?

Voljela bih više snimati. Zbog kazališta sam jako malo snimala, uvijek sam mu davala prednost. Imam dojam da bi se snimanje bolje uklopilo u moj trenutačni životni stil. Bitno mi je da je dobro i kvalitetno.

Nadate li se i težite li inozemnoj karijeri? Pritom mislim na europske i svjetske projekte.

Nikad nisam u tom smislu imala velike ambicije. Imala sam puno posla kod nas, a rad u Srbiji dao mi je osjećaj većeg tržišta tako da nikad nisam tražila više. Mnogi naši glumci snimaju vani i europsko tržište je moguće. Ja sam ona vrsta neambiciozne glumice koja nema čak ni svoj showreel i nemam agenta koji se bavi mojom karijerom. Već petnaest godina si govorim da ću ga nabaviti i da ću to riješiti. Uplatiti tu lutriju, pa što bude. Možda poludim sad u četrdesetima! Šalim se! (smijeh)

Uvijek sam smatrala da na svom jeziku mogu puno više dati i da na taj način imam bogatija sredstva za rad. Zanimljivo je zapravo to što sam dosad sve uloge odigrala na nekom narječju ili dijalektu.

Razlikuju li se glumice od ostalih žena?

Možda se nekad mislilo da su glumci boemi, luđaci, raspikuće i ljudi niskog morala, no pokazalo se da je to prisutno u svim profesijama. U današnje vrijeme glumci su postali uredniji, zdravije žive, teniraju, paze na prehranu, a svi ostali su pomalo poludjeli. Glumice su osebujne jer imaju veći stupanj razumijevanja za svijet koji ih okružuje. Utoliko su širih svjetonazora, ali to ne mora biti nužno vezano uz profesiju. Ili si širok ili nisi. Što Vi mislite?

Mislim da sama činjenica da je netko umjetnik već znači da kreće s pozicije otvorenosti. U tom smislu i gluma i sve što taj poziv sa sobom nosi mora proširiti svjetonazor.

Tako je. Glumom igraš različite uloge koje moraš braniti, samim tim moraš biti otvoren. Glumci su oduvijek bili nositelji svjetla. Rasvjetljavali smo neke mračne strane, političke odluke, društvene probleme. U tom smislu je umjetnost uvijek bila lučonoša.

Često Vas mediji časte epitetom jedne od najljepših hrvatskih glumica. Kako doživljavate te prosudbe i komplimente? Stvara li Vam pritisak taj imperativ ljepote?

Ne, ali mnogo puta me to inkriminiralo i bilo otegotna okolnost. Odbijenice koje sam dobivala u poslu najčešće su bile vezane upravo uz taj epitet „prelijepa si mi za tu ulogu“ ili „preglamurozna si“. Da smo u nekoj drugoj industriji, to ne bi bio problem. Najljepše glumice svijeta igraju razne uloge zahvaljujući maskama, transformacijama šminkom i kostimima. Nisam se nikad opterećivala ljepotom, meni gluma daje takvu slobodu da mogu biti što god poželim i da mogu izgledati kako god. Zapravo sam jedino na sceni zaista neopterećena izvanjskim, osim kad je u službi uloge koju igram.

Ipak su u današnjem društvu ljepota i estetika vrlo visoko na ljestvici vrijednosti. Trend estetskih zahvata je vrlo raširen. Kako ih Vi doživljavate?

Istina, to je uzelo maha i kod nas. Ja sam konzervativna po tom pitanju. Neke moje prijateljice me zafrkavaju tvrdeći da ću i ja kad-tad pokleknuti. Meni se zaista sviđa kako stare svjetske glumice netaknute Hollywoodom i imperativom mladosti. Volim ono što nose godine, zrelost, neku novu patinu i nadam se da će me pripasti nove, zrelije uloge koje idu uz moje godine. Uopće nemam potrebu pretvarati se da sam mlađa nego što jesam, barem ne zasad. Današnja popeglana lica malo toga govore, više govore o unutarnjoj praznini i privatnoj frustriranosti vlastitim izgledom. To je višak poruka koje šalješ svojim izgledom, a u našem glumačkom poslu je to nepotrebno.

Kad ste 2000. upisali Akademiju dramske umjetnosti, iste ste godine bili primljeni i na Fakultet političkih znanosti, na studij novinarstvo. Znači li to da niste uspjeli upisati Akademiju da biste sad bila novinarka?

Mislim da bi me put opet vratio u ove vode. Glumom sam se bavila još tijekom gimnazijskih dana, u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Imali smo dobru publiku, aktivno smo radili predstave, bili smo gotovo ravnopravni s profesionalnom scenom. Tu je gluma odabrala mene. Sve je upućivalo na Akademiju.

Društvene mreže su danas mjesto gdje se odvija svojevrsni paralelni život. Ni Vi im niste odoljeli. Je li to poslovna odluka? Vrlo ste aktivni na njima.

Da nisu neka vrsta poslovne platforme, vjerojatno ne bih. Počele su kao zabava, ali su se pretvorile u marketinšku i poslovnu platformu. U inozemstvu su kod angažmana glumaca jako važne i postale su važna promidžbena platforma. To jesu fan pages i jesu neki prozori u naš privatni život, naravno, estetizirani i često lažni.

Smeta li Vam kad ta površna slika izbije u prvi plan?

Prednost je to što možeš kontrolirati ono što želiš da iziđe i sam si tvorac vijesti o sebi. Možeš to iskoristiti u pozitivnom smislu, možeš plasirati nešto što nemaš prilike reći u medijima. To jest medij, ali s druge strane je površan i moram priznati da još ne poznajem kako to zapravo funkcionira. Ponekad me zapanji kako neka banalnost ispliva kao važna vijest i skupi najviše lajkova. Tješi me što nisam nastala na društvenim mrežama kao mnoge današnje zvijezde koje su zapravo proizvod te forme medija. Ja sam glumica koja se služi tim medijem kao nekom vrstom fan pagea. Ne znam pomažemo li time ili idemo linijom manjeg otpora. Ali opet, ako si pametan, mogu se tu  progurati i neke dobre i kvalitetne stvari.

Promišljate li o tome na koji način mijenjate svijet i možete li to uopće činiti?

Joj, stalno! Ja sam koketirala s aktivizmom i smatrala sam da moja pozicija javne osobe ima dužnost i mogućnost mijenjati svijet, da ta uloga djeluje i progovara o važnim stvarima. Moram priznati da mi je s majčinstvom to palo u drugi plan. Malo sam se možda i razočarala. Na kraju nam je taj naš mikrosvijet važniji jer s vremenom shvatiš da promjena ide na mikrorazini. Djelovanjem u svojoj svakodnevici možeš nekome promijeniti život i osvijetliti put. Odustala sam od tih velikih bojišnica. Pitam se i jesmo li uopće zrelo društvo. Shvatila sam da je malen značaj umjetnika u društvu koje ne cijeni umjetnost i umjetnike, događa se da zaista nekome budeš smiješan. Život je kratak i bolje je kvalitetno živjeti svoj život i kroz umjetnost progovarati i umjetnost koristiti kao alat.