RANKO RAJOVIĆ

Specijalist ste interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih znanosti. Iza Vas je dugogodišnja bogata karijera. Koja su najzanimljivija saznanja o djeci i mladima do kojih ste došli tijekom svog rada, a koja o roditeljima?

Imam četvero djece i sjećam se prvog dana kada su krenuli u školu, bili su jako sretni. To je veliki dan za dijete. No, shvatio sam da djeca vrlo rano razviju otpor prema školi, da ne vole školu, ne mogu naučiti neke lekcije. Magistrirao sam neurofiziologiju i neuroendokrinologiju i počeo sam promatrati puno novih, korisnih otkrića iz neurofiziologije shvaćajući da nemaju nikakvu primjenu u praksi. Tada sam počeo osmišljavati svoj program koji je nastajao u petnaestak godina. Puno sam učio o mozgu, radio s djecom i promatrao njihovo ponašanje. Oni trče po stanu kao muhe bez glave, ne mogu stati. Traže pokret. Koristio sam neke trikove. Primjerice, jednom kad sam došao kući s posla mrtav umoran, moja djeca su se htjela ići igrati u park. Odveo sam ih u park i htio malo sjesti na klupu, odmoriti se, a oni su se htjeli sa mnom igrati. Pristao sam, ali tek kad budu imali puls veći od 100. Objasnio sam im da mogu povećati puls tako da trče oko parka. Oni su mi dotrčavali s ispruženim ručicama da im mjerim puls i mislim da su pretrčali deset krugova prije nego što im je puls, kao, došao do 100. Kakva je to sreća bila! Nakon toga, oni su sami poželjeli ići kući. Bili su izmoreni, ali su me dva mjeseca molili da se igramo mjerenja pulsa u parku. I to je moj savjet roditeljima. Budite kreativni, osmišljavajte igre u kojima djeca trče, skaču, vrte se. Sprječavanjem djeteta da se kreće i skače, blokiramo razvoj nekih važnih regija mozga.

Biste li rekli da su roditelji danas ljenji u odgoju nego što su bili prije?

Ne mogu to reći jer vidim da oni puno čitaju i kupuju knjige. Tek što se dijete rodilo, roditelji su kupili već nekoliko knjiga. Više bih koristio riječi – „prevelika zaštićenost“. Roditelji ne puštaju djecu da se igraju jer ima pijanih vozača, ima nasilnika… Također, kada dijete kaže da mu je dosadno, roditelji kupuju televizor za dječju sobu, videoigrice, tako da ono sjedi u kući i razvija ovisnost o novim tehnologijama, umjesto da skače i trči. Ako djecu previše štitimo, ne dopuštamo im da misle i ne mogu razviti samopouzdanje. Ako k tome još radimo stvari umjesto njih, činimo im medvjeđu uslugu, što ćemo tek vidjeti 10 ili 20 godina kasnije. Djeca moraju probati sve što je njima novo. Isprljano dijete je znak da se lijepo naigralo. Djeca moraju biti u kontaktu s bakterijama iz okruženja jer na taj način jačaju imunitet. Izazovnije je i ozbiljnije. Nekad je u narodu postojala uzrečica – „Kakvi su roditelji, takvo će biti i dijete“. Međutim, danas to nije tako jer se okruženje promijenilo. Moj je prvi cilj edukacija roditelja jer ne znaju što okruženje znači. Najveće promjene su donijele nove tehnologije. Možemo zamisliti da zatvorimo dijete u bijelu, praznu sobu, da s njime nitko ne razgovara, a da su mu roditelji jako inteligentni. Hoće li to dijete za 5 godina biti kao roditelj? Neće biti ni 10 % kao roditelji. Ono je zapravo mentalno zaostalo. U tom se zamišljenom eksperimentu vidi da je okruženje važno gotovo 100 %. Kada pitam studente na predavanjima koliko je onda važna genetika, većina ih odgovori ništa ili 10 %.

A koliko je doista?

Pa 100 %. Genetika je potencijal i ona je važna 100 %, a razvoj potencijala ovisi o okruženju gotovo 100 %. Kada sam studirao medicinsku psihologiju, mi smo učili da je taj omjer 50 : 50, a to je potpuno krivo. I danas u knjigama piše da su jednako važni i genetika i okruženje i unutrašnja motivacija. No, ta unutrašnja motivacija ovisi o okruženju. I kada pogledamo je li okruženje danas i prije 30 godina isto, vidimo da nije. Pa zašto onda imamo iste programe u vrtićima i školama? Tko će za to platiti cijenu? Djeca i cijelo društvo. Mi se moramo adaptirati. Oni koji se ne adaptiraju na okruženje, to je zakon evolucije, propadaju. Mi moramo shvatiti da je nama svaka nova generacija djece sve slabija, a učitelji u školi često govore da djeca ne mogu sjediti, pisati, računati i svaka generacija ima sve veće probleme.

Koliko tehnologija utječe na intelektualni razvoj novih generacija i kako treba komunicirati s djecom novog doba?

Najveće su promjene u okruženju upravo nove tehnologije. One su štetne ako se puno koriste. Potrebno je pronaći granicu koliko je dopušteno djetetu da ulazi u taj vritualni svijet dok se mozak razvija. Jer, mozak se najviše razvija do pete, sedme i do 12. godine, a onda još malo i do 24. Nove tehnologije pomažu u razvoju logičkog razmišljanja i brzine donošenja odluka, ali ako se puno koriste, nova istraživanja pokazuju da one smanjuju duboke regije mozga.

Pretpostavljam da razvijamo određene dijelove mozga, a da neki drugi dijelovi slabe. Generacija „Z“ je odlična u multitaskingu, ali jako šepa u npr. „deep readingu.“ Možete li to malo pojasniti?

Mozak prima milijarde informacija. U novim tehnologijama brzo se izmjenjuju slike i informacije. Kada dijete igra neku igricu, prolazi prva razina, druga razina, deseta razina – i sve je puno dopamina, endorfina, žalosti, radosti, ono sve to doživi u deset minuta. Onda odjednom dođe u realni svijet i sve mu je dosadno. Želi se ponovno vratiti u onaj svijet gdje sve doživi jako brzo, a sve te informacije mora obraditi mozak koji za to nema vremena. To znači da nove generacije nemaju dubinu obrade. Oni mogu raditi dvije, tri stvari, ali nemaju duboku pažnju i ne mogu čitati dulje od deset minuta. Čitaju pa naprave pauzu. Uče deset minuta, pa uzmu pauzu od pola sata, a kada mu date videoigricu, igrat će dva sata bez problema. I tu nije samo riječ o videoigricama, već i o društvenim mrežama na kojima skrolaju, gledaju koliko imaju lajkova, oni to vrte, a mozak treperi što je fiziološki potpuno drukčiji način rada mozga. Kada kada trebaju čitati knjigu – ne mogu. Postoji problem koji se zove „hiperpažnja“.

Kako se on manifestira?

Današnja djeca ne mogu učiti kao mi. Većina roditelja može čitati dva sata neku knjigu bez problema, ali naša djeca ne mogu. Roditelji moraju djeci početi vraćati tu duboku pažnju. Primjerice, odvojite vrijeme da dva puta tjedno navečer igrate društvene igre. Tada zapravo mozak usporava. Ali, nemojte mu dati tešku igru da vi lako pobijedite, nađite neku igru u kojoj ste ravnopravni. Zato je „Čovječe ne ljuti se“ dobra igra. Jer, ako im se ne vraća ta duboka pažnja, kako će onda učiti u srednjoj školi, a da ne govorim o fakultetu? Naime, događa se to da se u školama spuštaju kriterij, a pitanje je tko će nas sutra liječiti, voditi državu, ekonomiju? Mi moramo shvatiti da je obrazovanje stup društva, uvijek je i bilo. Ne možemo dopustiti da imamo generacije djece sa smanjenim sposobnostima. Mora se brže reagirati, raditi brže reforme, težište edukacije neka bude škola, ali spustite ga malo na vrtić od četvrte godine. Ne onaj tip edukacije da oni uče, nego da ih učimo da misle, da trče, da se snalaze – i onda ćemo nešto napraviti. Počeo sam radeći kampove za darovitu djecu. Tu su bili logički zadaci, dok nisam shvatio da im je to dosadno jer to imaju u školi. Razmišljao sam o tome da osmislim nešto malo drukčije. NTC se bazira na aktivaciji tih skrivenih potencijala mozga. Ako vidimo da neke inovativne metode aktiviraju cijeli mozak, za razliku od klasičnih, pasivnih metoda učenja napamet, onda njih treba koristiti, ne samo u školi, već i u vrtiću. Ali, teško je i njih primjenjivati ako dijete ima oštećenja mozga o kojima smo govorili, a za koje su krivi roditelji. Moramo raditi svi zajedno – i roditelji i vrtići i škole – i tek ćemo onda nešto napraviti.

Kako vidite obrazovanje za 20-ak godina?

Postoji problem u cijelom svijetu. U Americi su otkrili da su mladima smanjene duboke regije mozga. U Velikoj Britaniji je lijek „metilfenidat“ uzimalo ili uzima 10 % učenika. To je lijek koji se daje za ADHD i za poremećaj koncentracije. Ako učenici uzimaju taj lijek da bi mogli ići u školu, nešto smo jako pogriješili. Dakle, nešto će se morati mijenjati, za 180 stupnjeva. Ja se borim za to da mijenjamo metode učenja jer od učenja napamet nemamo ništa. Na LinkedIn mreži sam 2018. godine radio istraživanje i od deset najtraženijih zanimanja 2018. godine, devet ih nije postojalo deset godina prije. To znači da mi pripremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje. Škola budućnosti će morati zamijeniti učenje napamet efikasnijim metodama. Prvo, budućnost obrazovanja morat će se mijenjati u metodologiji. Drugo, učenje napamet trebat će svesti na minimum. I treće, u škole će se morati uvesti jako puno kretanja. Jer, ako znamo da se mozak razvija u kretanju do 12. godine, i tu ne mislim samo na kretanje i hodanje, već i na finu motoriku, to znači da su predmeti poput glazbenog i tjelesnog odgoja iznimno važni. Važan je i likovni. Te predmete bi trebali imati svaki dan.

Hoće li se onda i od učitelja očekivati da budu inovativniji, kreativniji?

Naravno, mogu oni biti kreativni, ali oni vole kada im se da metoda. Kada se njima da metoda 1, 2, 5 – oni rade.

Koje zemlje imaju dobre prakse odgoja i kakve?

Finski je model dobar, oni puno vremena provode u dvorištu i mnogim se državama svidio njihov model. Kada smo bili u Rimu 2007. godine na konferenciji svjetske Mense, predsjednik Mense Oxforda, i kasnije Velike Britanije, Chris Leek, predložio je da idemo u Finsku vidjeti kako oni rade. Rekao sam mu da finski model nije za nas. On se malo začudio jer je to najbolji europski model. No, po toj logici mogli bismo obići najbolje na svijetu – Hong Kong, Tajvan, Singapur. Tada je shvatio na što ciljam – finski model je za Finsku. Svatko mora kreirati svoj model jer je okruženje važno 100 %.

A kad govorimo o školskom ambijentu za učenje, koji bi prema Vašem sudu bio najadekvatniji ambijent za učenje danas, a kako bi mogao izgledati sutra? Jesu li učionice, spužva i kreda dali svoje?

Bilo je pokušaja pretvaranja učionice u dnevnu sobu. Nije uspjelo jer to nije igra. Najvažnije je uključiti misaoni proces. Tada mogu sjediti bilo gdje. Ne moramo prilagođavati učionicu – neka budu kreda i spužva, videoprojektor ili pametna ploča. Ali oslonac mora biti učitelj. Ne može računalo zamijeniti učitelja. Tvrdim da se u toj interakciji „učitelj – učenik“ dobivaju pozitivni hormoni – dopamin i endorfin koji su hormoni pamćenja. To je škola budućnosti.

Hoće li i umjetna inteligencija imati ulogu u odgoju i je li to već negdje i slučaj?

Mi više ne možemo biti bolji od računala po broju kombinacija i broju informacija. To je vrlo jasno. Zato kod djece moramo razvijati ono što računala nemaju – timski rad, kreativnost, empatiju, nove ideje.

Osnivač ste Mense u nekoliko država i osnivač ste Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. Natprosječna inteligencija trebala bi pojedincu otvarati široke mogućnosti djelovanja, no iz Vašeg iskustva, može li ona u određenim okolnostima biti i sputavajući faktor?

Kako da ne, ja sam to vidio u Mensi. Imate ljude koji govore nekoliko jezika, imaju nekoliko završenih fakulteta, doktorate, a imate i one koji s 40 godina žive kod roditelja i ne rade ništa. Mislim da je njima čak ta inteligencija bila i problem. Svi su im krivi jer nitko nije prepoznao njihovu inteligenciju. To znači da se nešto u tom razvojnom putu nije dogodilo. Tako da Mensu više gledam kao udrugu koja ima ljude visokih potencijala, ali nažalost nisu svi iskoristili te potencijale. Inteligencija se mora gledati kao potencijal, ali treba jako puno faktora da se to podigne na tu neku zadovoljavajuću razinu.