STEPHAN LUPINO

Asket sam od malena

RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: DEBORAH TURBEVILLE

Kad se spomene ime Stephan Lupino, većina ljudi pomisli na fotografa. Što biste Vi rekli – tko je Stephan Lupino?

Ne volim puno govoriti o sebi, o meni govore moja djela.

Ali, kako Vi sebe doživljavate u ovom trenutku?

Nisam više previše egocentričan, iako umjetnik mora biti egocentričan, ali na pozitivan način, a ne da samo razmišlja o sebi. Činjenica je da ako ne daješ, onda i ne dobivaš. Uvijek sam davao, ali sada vidim posebnu vrijednost toga. To je najveća ljepota. Kad radim s djecom ili sudjelujem u nekoj dobrotvornoj akciji, tada baš osjećam da sam se u tome našao. Tu puno više sebe dajem nego kad sam, primjerice, nekad slikao aktove. Osjećam neku božansku moć.
Meni je puno ljudi reklo da bolje radim muške aktove. Žene sam više slikao radi passiona. Volio sam žene. Kad sam slikao muškarce, bilo mi je malo nelagodno, ali sam ih strašno dobro znao napraviti. Više sam zaradio na fotografijama muškaraca.

Kad spominjete riječ „božansko“, onda me to podsjeća na naš telefonski razgovor kad smo dogovarali susret. Rekli ste da Vas u posljednje vrijeme inspirira Majka Tereza. To je potpuno suprotno onome što pamtimo, a to su erotske fotografije, ljudsko tijelo kao inspiracija.

To je bilo dobro, ali ne toliko važno koliko su ljudi tome pridavali značaj.

Je li se na neki način sada zatvorio krug? Nekad Vas je motiviralo tijelo žene, a sada potpuna suprotnost?

Da, jer sam sve prošao. Vidio sam sve, shvatio što to znači, fotografirao sam više od 2000 žena, bio sam u „žiži“ New Yorka kad je on bio centar svijeta. Upoznao sam puno poznatih ljudi, pravih zvijezda.

Je li Vas to impresioniralo?

Ni onda ni danas me to nije moglo impresionirati. Rano sam otišao u Rim, radio kao tjelohranitelj i učitelj karatea. Nakon toga otišao sam u London kako bih dobro naučio engleski jezik i kako bih mogao otići u New York studirati glumu. Ondje sam i počeo karijeru fotografa. Brzo su prepoznali moj talent, puno sam radio.

U tom periodu ste, uz ostalo, postali poznati po snimanju ženskih aktova. I svi su bili fascinirani činjenicom da svaku ženu možete nagovoriti da se pred Vama razodjene?

Točno, čak i Mick Jagger se tome čudio.

Kako to objašnjavate?

Imao sam to u sebi. Čak sam jednom bivšu ženu nekog ambasadora doveo u klub Area oskudno odjevenu i svi su bili zadivljeni.
Umjetnost je nešto što moraš imati u sebi, mora doći iz kozmosa, moraš biti nadahnut i onda ti ne treba škola. To je originalno. Mislim da ja to imam i da sam to uvijek imao za sve vrste umjetnosti.

Znači li to da ste bili profesionalni u svom radu?

Pa bio sam. Valjda su osjećale neku energiju, imale su povjerenje. Vidjele su moje radove i to im se svidjelo.

Što je Vama kod žena najerotičnije?

Misterij, ono što nije vidljivo. To što obično oko ne vidi mi je najinteresantnije. Iako, meni je puno ljudi reklo da bolje radim muške aktove. Žene sam više slikao radi passiona. Volio sam žene. Kad sam slikao muškarce, bilo mi je malo nelagodno, ali sam ih strašno dobro znao napraviti. Više sam zaradio na fotografijama muškaraca.

Mislite li da se danas previše komplicira kad je umjetnost u pitanju?

Previše, svi mlate praznu slamu. Svi nešto misle. Umjetnost je nešto što moraš imati u sebi, mora doći iz kozmosa, moraš biti nadahnut i onda ti ne treba škola. To je originalno. Mislim da ja to imam i da sam to uvijek imao za sve vrste umjetnosti. Kod nas, ali i vani, često se ide u neke smjerove, nova imena, analize, pop-art… To je ona priča – koga poznaš, takav si umjetnik. To je počelo od Andyja Warhola. Ja sam se s tim ljudima družio. Nisam previše s Warholom jer mi je on izgledao kao living dead. Ali, bili su tu Keith Haring, Jean-Michel Basquiat, Francesco Clemente… Bio sam dio te scene. Mene to nije impresioniralo i njihovi me radovi nisu baš dotaknuli i motivirali.

Na koncu je umjetnost priča i netko je zna dobro prodati?

Je, ako dođeš u velike galerije, to je sve kao dio neke umjetničke mafije. Andrew Hemingway, poznati profesor i umjetnički kritičar s Oxforda, smatra da bih trebao doći u London i ostale velike umjetničke centre kako bih se vratio na svjetsku scenu. Ali, ja sam sada u stvaralačkoj fazi i ne bih odlazio iz zemlje. Vani bi mi bilo teže stvarati.

Prije ste spominjali smjerove, ali Vi imate svoj „Lupinizam“. To je ogledalo Vašeg života, kako neki tvrde. Kažete da ste uvijek bili ispred vremena, a s „Lupinizmom“ sto godina. Kako to?

To je neki drugi svijet. Mene realnost ne zanima. Radio sam sada stvari vezane uz koronu, ali i to je povezano s drugim svijetom.

Na što mislite?

Nije to ovaj svakodnevni, to mi se gadi. Ne živim u tome, nego u drugom svijetu i uvijek sam tako živio. U New Yorku nisam. Ali, ondje sam se  izgradio. Mogao sam danas biti neki bogati fotograf od 120 kg, imati milijune, ali ne bih imao ništa u životu. Zapustio sam to, komercijalnu sam fotografiju radio za „Vogue“, „King“, „Max“, „Playboy“ i druge vrhunske prestižne svjetske časopise. To me nije zadovoljavalo jer sam vidio kako se radi i da čovjek uvijek mora biti nekom podložan. Znaš onaj stih Boba Dylana: „But you’re gonna have to serve somebody.“

Proglašeni ste jednim od 10 najznačajnijih likova slavnog razdoblja New Yorka, a bili ste i seks simbol Downtowna.

Da, ti nekad nisi mogao ući u poznate noćne klubove iako si imao puno love, mogle su ući samo face. To je bio Studio 54 koji je bio kičast. Ondje su dolazili Versace, Armani, Elton John, to je bio showroom za face. Zvao sam ih klaunovi. A klub Area je bio više stvaralački i tu je bila drukčija energija.

Niste pobornik interneta?

Pa nisam jer donosi više zla nego dobra. Limitira te, ne znam što će biti s mladima.

Bojite li se za nove generacije?

Osim za ove što se naglo obogate. Danas ima malo ljudi koji se strašno obogate i onda na drugom kraju spektra mora biti osiromašenih. Prije deset godina sam napravio sliku „Power, greed, control“. Nitko još nije izložio tu sliku jer se svi boje. Stavio sam znak 666, zmije koje idu iz tog znaka i sve bankarske i osiguravajuće i slične kuće i na koncu zmijske glave. Predvidio sam da je to zlo, ali jasno je da se ti bogataši neće odreći svog bogatstva i zato svijet propada. Oni hoće sve više, pohlepa je izgubila kontrolu. Nemaju osjećaj za druge. Vidi se to i u Hollywoodu. Jedan glumac zaradi milijune, a milijuni drugih glumaca životare. Balans je poremećen. Nitko na tome ne radi. Vidi Jeffa Bezosa, proda kutije i pakiranja i najbogatiji je na svijetu. Mora se naći neki sustav balansa, inače smo gotovi.
Mogao sam danas biti neki bogati fotograf od 120 kg, imati milijune, ali ne bih imao ništa u životu. Zapustio sam to, komercijalnu sam fotografiju radio za „Vogue“, „King“, „Max“, „Playboy“ i druge vrhunske prestižne svjetske časopise. To me nije zadovoljavalo jer sam vidio kako se radi i da čovjek uvijek mora biti nekom podložan.

U Vašim se djelima vidi ta napetost dobra i zla?

Ja to vidim i stalno zlo prevladava. Obećao sam da ću se „maniti“ te korone i svega. Ali, u dilemi sam što da radim. Ne želim raditi nešto slatko ili pak ženske guzice. To bi svi htjeli, ali meni je draže nešto drugo. Malo je ljudi koji bi radije uzeli moju sliku „Apokalipso“ ili „Lady Coronu“ nego akt.

Na koji način mislite da bi dobro moglo nadvladati zlo?

Jako smo zaglibili u zlo, a to je najviše radi financija. Greed, control, power – pohlepa, kontrola i moć – to je izvor zla koji drži svijet.

Vaša djela zrače nekom osobitom energijom…

Jedan mi je kritičar rekao da prikazujem zlo, ali da je to dobro zlo. Već spomenuti Hemingway ne boji se mojih mrtvačkih glava.

On je za Vaš rad „Lady Corona“ napisao da je mješavina ljepote i užasa, a za sliku „Planet Fire“ da je to proročansko djelo koje dočarava duh vremena nemirnoga svijeta. Reagirate na te užase, ali vidite i nadu. Često radite križeve, je li to za Vas neki balans?

Križ je simbol dobra, a radim ih kad mi ostane drva.

Ima li križ ipak neku snagu u sebi?

Ima, mnogi su moji križevi kod velikih ljudi u svijetu, poput Andree Bocellija, Baracka Obame, američkih senatora i dr. Mnogi ljudi žele imati moje križeve u kući.

Umjetnost je zapravo stvar energije, možeš nešto prenijeti ili ne možeš?

Danas ima puno apstrakcije i to me iritira. Neki tip polijeva boju po platnu i priča nešto o tome. Ma daj… ponavljamo se… mi smo ponavljajuće društvo.

Imalo je smisla kad je Duchamp izložio pisoar u svoje vrijeme, ali sada više nema?

Tako je, kao što je imalo smisla ono što je radio Jasper Johns, ali danas to nema smisla. Zapravo znaš tko to radi – ljenčine i prodavači magle.

Slično je i s golotinjom?

Tako je, sad moram biti jako inspiriran da fotografiram neku ženu.

Mislite li da ste imali sreće u životu?

Ne, ja sam sebi sam stvorio sreću.

Jeste li ikad radili kao paparazzo?

Nisam, to je jako kompleksan posao, moraš za to imati karakter. Danas su svi ljudi paparazzi. To je neka druga energija i mene to ne zanima. Nisam zapravo ni mislio da ću biti fotograf. Bio sam model i onda sam slučajno pomalo počeo i sam raditi. Dobro mi je išlo i vrlo brzo sam dobio ugovor s magazinom „Details“. Moj prvi veliki angažman bilo je fotografiranje namještaja. Serija se zvala „Eisenhower set there“. Radio sam fotografije namještaja koji su koristili američki predsjednici. Taj mi je zadatak dala poznata Annie Flanders i ja sam predložio da taj namještaj snimamo po ulicama New Yorka. Annie je u meni vidjela talent i imala je u mene povjerenje. Vrlo sam brzo počeo snimati i noćni život u već spomenutom klubu Area. Uzeo sam kameru, imao sam Nikon F3, jednu leću i jednu žarulju.
Danas ima puno apstrakcije i to me iritira. Neki tip polijeva boju po platnu i priča nešto o tome. Ma daj… ponavljamo se… mi smo ponavljajuće društvo.

Kako stvarate, imate li neku pripremu?

Ne skiciram ja puno. Malo gledam taj prazni prostor i onda mi dođu ideja i nadahnuće.

Postoji li neko djelo za koje mislite da je najbolje, da ste u njemu dali svoj maksimum?

Nikad nisam zadovoljan svojim radom, uvijek težim nečem boljem i jačem. Imam svoje favorite kojih se nikad neću odreći, to je samo moje. Moj je hendikep to što stalno mijenjam ono što radim. Većina novih umjetnika uzme jednu temu i na njoj završi svoj opus. Tako ga prepoznaju, svi ga kupuju i to je super za galeriste. Ja ne volim raditi po narudžbi jer se onda moram previše prilagođavati.

Vi ste u svojim radovima predvidjeli pandemiju. Kako to tumačite?

Imam valjda to nešto malo proročko u sebi. Osjetio sam to. Razmišljao sam kako je nekad sve dobro dolazilo iz Kine – mudrost, zdravlje, a u posljednje vrijeme iz Kine dolazi zagađenje. Osjećao sam nekako da to dolazi. Napravio sam Kinu i zmaja kao njezin simbol te ga omotao oko Zemlje. Bilo je to samo dva mjeseca prije korone.

Možda možete osjetiti te vibracije izvan materijalnog?

Osjećam svjetske vibracije. Prošao sam cijeli svijet.

Koji dio svijeta Vas je posebno oduševio?

Tajland, ondje sam odlazio svake zime. Sviđa mi se njihov način razmišljanja, ljudi su dobri, otvoreni, sprijateljio sam se s njima. Imaju ugrađenu ljubaznost.

A Japan?

Oni su dragi, ali malo previše „nabrijani“. Japanci vole i popiti, a onda se baš „ubiju“. Radio sam knjigu o klubu Gold u Tokiju. Klub se prostirao na sedam katova, otvarao se već u četiri sata poslijepodne, a u sedam su mnogi već spavali „ubijeni“ od alkohola. U Japanu je danas razvijeno idolopoklonstvo, mladi gube svoj identitet.

U čemu biste se još voljeli okušati?

Još nisam ni počeo. Još toliko toga je u meni, uh… eksplodirat ću.

Koja je Vaša životna filozofija?

Rad, odricanje, pomaganje ljudima. Bez toga nema ničega, a nema ni promjene već spomenutog Power, greed, control.

Jeste li uspjeli prenijeti to na svoju djecu?

Jesam, a volio bih prenijeti i drugim ljudima, ali većina ih je previše egoistična.

Kako je to biti umjetnik roditelj?

Teško je biti umjetnik i roditelj. Nisam ja arhetip oca. Nisam ni suprug. Nemam ja to u sebi, ali se brinem strašno o djeci. Danas roditelji jako kvare djecu, osobito ih kvare bogati roditelji koji im sve kupuju. Prema djeci treba biti asketski nastrojen, ne treba se razbacivati.

Često spominjete asketizam?

Ja sam bio asket od malena.

Mislite li da ste to dobili odgojem ili ste tako rođeni?

Mislim da je to kombinacija, ali disciplinu sam dobio i kroz sport. Sjećam se kad sam u mladosti izlazio van, uvijek sam nešto morao raditi dok su moji frendovi izlazili da se „ubiju“.

Puno ste dobili i učeći glumu kod Stele Adler u New Yorku?

Kad sam došao u New York, nisam baš bio dobro educiran. Tako da sam stvarno slušao sve što ona govori. Morao sam raditi Ibsena, Strindberga, Williamsa, Čehova, Millera. Meni je to bilo čudo, te godine učenja kod Stelle Adler pomogle su mi više nego da sam deset godina bio na nekoj Akademiji.

Vi ste rano vidjeli da u Jugoslaviji nema dovoljno mjesta za Vas. Kako ste to shvatili s 19 godina?

Teško mi je to objasniti, sve mi je bilo premalo. Iz Varaždina sam godinama dolazio u Zagreb na treninge. Ali, i Zagreb mi je bio mali.
Nikad nisam zadovoljan svojim radom, uvijek težim nečem boljem i jačem. Imam svoje favorite kojih se nikad neću odreći, to je samo moje. Moj je hendikep to što stalno mijenjam ono što radim. Većina novih umjetnika uzme jednu temu i na njoj završi svoj opus. Tako ga prepoznaju, svi ga kupuju i to je super za galeriste.

Kako gledate danas na odlazak mladih iz Hrvatske? Je li to nužno loše? Mladi traže neka nova iskustva.

Je, kao što sam i ja išao. Ali, kod nas nikad ne može biti kao vani. Skučeni smo, nemamo uvjete za mlade ljude. Ne postoji nikakva industrija, svi će valjda raditi za marketing u turizmu. Ali, neki se vrate kad vide kako je vani. Okrutno je sve to. Samo pojedinci danas uspijevaju i postaju basnoslovno bogati.

Što Vas na ovom svijetu inspirira?

Dobrota. Prije me je fascinirala ekscentričnost. To sam sve prošao i vidio da je većina tih ljudi koncentrirana samo na sebe i svoje potrebe. (Smijeh) Pa da, ja sam ovo, ja sam ono… Zlo mi dođe od toga. Kad vidim koliko su neki ljudi bogati i kako se s tim bogatstvom hvale, zlo mi je. Trebalo bi pola toga dati sirotinji. Što će ti pet automobila, pet kuća i slično? Previše imati je zlo. Bogatstvo je zlo. To ti degenerira mozak i gledaš stalno brojke koje idu gore ili dolje. Sad oni idu na Mjesec, mo´š mislit. Kad bi Zemlja bila posložena, onda bi to bilo u redu, ali stvari još nisu posložene na Zemlji. Ljudi idu protiv Boga. Sad bi oni išli na Mars – pa to je bolest. Takvih je ljudi sve više i oni vladaju. Nema više plemenitih ljudi kao što su, primjerice, britanska kraljica Elizabeta ili pak Nelson Mandela, Mahatma Gandhi. Nema toga više ni u Hollywoodu. Većina njih je došla from rags to riches.

Jesu li bogati ljudi često škrti?

Previše su sebični. Novac zatvara srce, otvrdne i čovjek postaje neljudski. Kod nas toga ima jako puno. Ljudi slikaju što jedu, stavljaju to na internet i onda čekaju koliko će lajkova skupiti.

Je li to pravo siromaštvo?

Da, to je siromaštvo duha, mi toga imamo i previše. Materijalno siromašni ljudi imaju veći dignitet.

Bili ste jako vezani za majku? Što Vam je ona prenijela u životu?

Ljubav, ali ja sam se sam odgojio. Dala mi je slobodu. Najsretnija je bila kad sam slikao gole žene. Njezina energija je bila odlična. Kad bih imao neku curu, ona bi joj rekla da je neću ženiti. Uvijek mi je govorila da ne smijem nikoga povrijediti. Iako, ja nisam nikoga slušao, samo sam promatrao. Ona je bila plemenita.

Što Vas može rasplakati?

Nekad plačem nekoliko puta na dan. Svašta me rasplače, filmovi, neka ljudska patnja. Rasplače me i nečija dobrota.

To je jedino što u svijetu ostaje.

Umjetnost i dobrota. Auti i razni space shuttlei – to je propast. Kako ljudi za tim pate! Kupe brze aute, a u civiliziranom svijetu ne možeš voziti više od 130. Tu se vidi ta izopačenost. Kome se ti pokazuješ? Sam sebe varaš da si uspješan. Daj, nahrani nekoga! To me u posljednje vrijeme jako zaokuplja, ali ne mogu to još pretvoriti u umjetnost.

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

STEPHAN LUPINO
Rođenje: 28. travnja 1952. Varaždin
Zanimanje: fotograf, kipar, slikar
Atmosfera velegrada može biti takva da ti pruži slobodu, a opet se čovjek može osjećati prepušten sam sebi.
LOVRO ARTUKOVIĆ
Ako u životu nema izazova nema ni potrebe da se razvija inteligencija. Inteligencija se razvija kod onih ljudi koji su u stresnim situacijama
KORADO KORLEVIĆ
Sve je u životu uzajamno. To može biti i opasno ako si previše prostodušan i otvoren.
OLIVERA BALJAK
Previous
Next

Povezani članci

Marina Redžepović

MARINA REDŽEPOVIĆ
Kamera je prilika za bliskost

Igor Eškinja

IGOR EŠKINJA
U našem društvu biti umjetnik nema težinu

Damir Hoyka

DAMIR HOYKA
Što god sam zamislio, isprobao sam

lovro-artukovic-razgovorihr

LOVRO ARTUKOVIĆ
Ja sam slikar, nisam aktivist

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA