TISJA KLJAKOVIĆ BRAIĆ

Vodila Vas je strast?

I roditelji su očekivali da nastavim tu lozu slikarsku jer sam pokazivala talent. Mater nije sumnjala u to da je slikarstvo za mene, ali je iz straha govorila da bi bilo super da se zaposlim kao neki predavač u školi. Kad sam prodala prve slike, to ju je umirilo.

Kad ste prvu sliku prodali?

Kad sam završila „Akademiju“. Galerist Radovan Beck je prodao moje prve slike i to je moju okolinu umirilo.

Koliko je važno da umjetnik pogodi ono što traži tržište?

Mene je „Akademija“ toliko sputavala da sam onemogućila sebi da budem ono što jesam. Osobito tu duhovitu crtu. Ja sam tu crtu potpuno zatomila u sebi i to su negativne strane tog tzv. obrazovanja. U umjetnosti te nitko ne može obrazovati. Možeš ti čitati knjige i upijati iz njih, ali se u jednom momentu moraš naći ispred praznog platna. Tu onda izlazi sve ono što ti jesi, tvoj karakter, dan koji si proživio, sve što ti je na duši. Sve tu ostaviš, pa i svoj DNK, i moraš biti apsolutno iskren. Iskrenost je iznimno važna u našoj profesiji. Nikad podcjenjivati publiku jer ona tu iskrenost traži i prepoznaje. Sad radim animirani film. Ne moraju baba i did sličiti na moju babu i didu, ali meni moraju. Moram ih nacrtati kakvi su bili. Dobijete tada autentičnost koju publika osjeća.

Vaše karikature koje su slika tzv. običnog života, odlično su prihvaćene. Ljudi očito žude za tim istinskim humorom koji nije izvještačen.

Rekla bih da je nestašica humora. Ja sam sve naučila iz „Maratonaca“, filmova „Ko to tamo peva“, „Balkanskog špijuna“, „Malog mista“ pa i „Tko pjeva zlo ne misli“. Takvih duhovitih stvari, glumačkih pojava, više nema. Nema više nečega što će se pamtiti kao antologija.

Zašto je to tako?

Mislim da su moje karikature toliko uspjele jer nisu isforsirane. Samo sam jedan segment iz života uzela. Sve sam razmaknula i njega našla. Ni malo ga nisam uredila, nego ga izvadila i precrtala takav kakav je. Meni se stvori slika pred očima i čujem glasove koji govore određenim tonom. I pokušavam to što vjernije prenijeti na papir u dvi crte.

Vaši su likovi skroz minimalistički. Jednostavnost koja govori jako puno.

To mi je bija cilj u životu. Sve si reka u dvi riči. U tri poteza napraviti sve, da vidiš kako ona njega gleda s onom crtom koja glumi oko, da čuješ melodiju jezika. U humoru su jako bitni melodioznost i što kraći tekst. Karikatura je moment. Kad je pogledate, morate se nasmijati, a ne ono… Aha, aha, aha, ka razumija san pa se onda smijem pet minuta poslije. Ne, ili te nasmije u trenu ili te uopće ne nasmije.

Vama su karikatura i slikarstvo jedno. Doživljavaju li svi to na isti način?

Ne, ljudi obožavaju moju karikaturu, ali je manje cijene. Tako i neke ljude. Više držimo do ozbiljnih ljudi, a manje cijenimo one koji nam uljepšavaju život. Dakle, obožavaju karikaturu, ali će svaki put pitati gdje su moje prave slike. Ma koje prave slike? Zašto obezvrjeđujemo nešto što nas je pogodilo, dotaknulo, nasmijalo i pobudilo dobre emocije? Više smo skloni pohvaliti kao ozbiljno. Ma, mislim što je to ozbiljno? Pitam se što je to ozbiljno? Ja sam se najozbiljnije bavila neozbiljnim. Pristupila sam karikaturi maksimalno ozbiljno.

U tim karikaturama ima zapravo puno i tužnih trenutaka?

Da, one su izvađene iz života. U biti, nije to ništa smišno, nego je nama smišno kad se to izdvoji i ja stavim na papir. Ljudi tada shvate koliko su neke stvari oko kojih se živciramo glupe. Jedna mi je baka djeteta oboljelog od leukemije rekla: „Ono što on ostavi bičve ili ti je neuredno po kući, to ti je sve sranje.“ (smijeh) Mi se žderemo cijeli dan, ja prva, što ovaj ima neurednu sobu ili nisam stigla usisati. Stvarno je glupo oko čega se mi žderemo, dok se ne susretnemo s pravim problemom.

Može li umjetnost potaknuti ljude na promjenu?

Može, najbanalnija stvar na koju me sad to pitanje asocira su „Prosjaci i sinovi“. Sjetimo se kad on njoj kaže: „Tri koraka iza mene, silo nečista!“ Više je ta scena pomogla da se govori o feminizmu, nego bilo što drugo.

Za Vas je jedini smisao umjetnosti emocija.

Umjetnost lišena emocija meni nije umjetnost. Ona mora izazvati. Grozim se dosade u umjetnosti. Ili će vas zgroziti ili će vas raznježiti, ali ako vas ostavi ravnodušnim, to ne razumijem. Ne razumijem umjetnost koja ne dotiče i ne uzburkava emocije, a ima je danas koliko hoćeš. Skalpelom je odstranjena emocija. Mi smo se čak počeli emocija i sramiti u strahu od kiča. Plašimo se, pogotovo ljubavnih tema.

Je li taj nedostatak emocija u skladu s digitalnom revolucijom?

Mislim da je tomu tako. Toliko toga nam je ponuđeno, samo vrtimo prstom po mobitelu, a ni na čemu se ne zaustavljamo. Nema više onog vremena di se neko „ustaje da promijeni ploču“. Sve je brže ili sam ja ostarila pa me hvata nostalgija… Ne znam.

Je li Vas ipak uspjeh iznenadio?

Mene je karikatura učinila popularnom. A to znači da me puno ljudi poznaje, to je popularnost. To me baš nije jako usrećilo. Usreći me kad čovjek ide prema meni nasmijan jer se sjetio mojih karikatura. Drago mi je što sam mogla razveseliti ljude. Oni su zapravo i krivci što sam napravila te knjige.

Vas su društvene mreže lansirale?

One danas sve lansiraju, stavite svoj proizvod i vidite hoće li proći.