MATIJA FERLIN

Važnije mi je tijelo od plesa

RAZGOVARALA: MARIJANA MEDANIĆ; FOTO: JELENA JANKOVIĆ

Je li ples najuniverzalniji način komunikacije?

Ples kao forma je sveden na pokret ili gestu, on i preko geste komunicira sa svima. Osim komunikacije, ples je u svojim počecima imao i ritualnu funkciju u pokušaju uspostavljanja komunikacije ljudi s višim bićima, energijama, prirodom. Njegova namjera je bila da uspostavi jezik komunikacije koji riječima ili govorom nije bio moguć. I dok tijelo možda mogu lišiti plesa, ples ne mogu lišiti tijela. Važnije mi je tijelo od plesa. Tijelo prepoznajemo ne samo kao biološku činjenicu već kao slojeve različitih povijesti, emocija, sjećanja, ozljeda, kao objekt akumuliranja i pamćenja. Tijelo je kao alat jedan od najuniverzalnijih načina komunikacije, ali istodobno i najapstraktnijih, i oko te komunikacije trebaju se potruditi obje strane, i tijelo koje izvodi i tijelo koje gleda.

Suvremeni ples pati od te činjenice da ga se nasilno pokušava razumjeti jer ga se često stavlja u usporedbu s dramskom formom. Jedan banalni primjer komentara je kad mi ljudi kažu: „Bilo je predivno, ali nisam ništa razumio“. Ples ne koristi iste metode komunikacije, niti mu je cilj uvijek prenijeti neki jasan sadržaj, niti prenosi isti sadržaj.

Koliko glazba utječe na ples, je li ona prvenstveno pokretač plesa?

Kod mene to uopće nije vezano. Ja ih ne doživljavam kao dva nezavisna polja. Mislim da su potpuno autonomni iako smo kroz povijest naviknuli na njihov simultani rast i sestrinski odnos. Tijelo najviše osluškujem u tišini. Ako još želimo ulaziti i u dijalog tijela s glazbom, onda je to drugi novootvoreni dijalog. Mene, tijela i glazbe. Volim u svojim radovima stvoriti kontekst koji je kontemplativan tako da glazba u tom procesu dolazi dosta kasno. Glazba je važna kao i svi drugi elementi plesne izvedbe – prostor, svjetlo, scena.

S obzirom na to da kod plesa ne postoji jezična barijera, možeš li uvijek računati na to da će te na različitim kontinentima ljudi jednako razumjeti?

Ponekad ni razumijevanje nije nužno premisa s kojom gradiš određeno djelo. Suvremeni ples pati od te činjenice da ga se nasilno pokušava razumjeti jer ga se često stavlja u usporedbu s dramskom formom. Jedan banalni primjer komentara je kad mi ljudi kažu: „Bilo je predivno, ali nisam ništa razumio“. Ples ne koristi iste metode komunikacije, niti mu je cilj uvijek prenijeti neki jasan sadržaj, niti prenosi isti sadržaj. Zadatak plesa nije da ilustrira. Ples komunicira na puno drugih razina, mentalnih, emotivnih, neke su i potpuno neobjašnjive. On je za mene puno iskustveniji nego jezik, tako da jedna te ista poruka nije nužno ista u svakom lokalnom kontekstu. Ona se zna mijenjati iz kulture u kulturu.

Ne, ne mislim o sebi kao o geniju. Jer mi taj pojam ne otvara nikakve konkretne mogućnosti. Ponekad se provlači i riječ „čarobnjak“. I to mi je prilično apstraktno, ali mi jasnije označava relaciju prema gledatelju, jer čak i ako se bavim kazalištem, bavim se na način koji se gledatelju čini da je u pomaku od formalnih i očekivanih označitelja tog medija.

Je li bitno da se publika pokrene i da kod nje izazoveš svojevrsnu transformaciju?

Definitivno. Zahvalan sam tom kontekstu teatra u kojem imaš nečiju pažnju i nečiju želju, da u sat i pol mijenjaš i nudiš oblik neke nove i, nazovimo, apstraktne realnosti. Ta odgovornost nije mala. Taj susret s publikom, a riječ „susret“ na staroslavenskom znači „sreća“, za mene je primarni okidač u radu. Ide se za iskustvom, da se čovjeka dirne, da mu se ponude okidači za razmišljanje.

Kad te pitam o tvom umjetničkom radu, onda prije svega mislim na ples, iako si i koreograf i redatelj. Što te od toga najviše veseli?

Ono što me najviše veseli nije jedan medij. U radu me najviše privlači to što nakon ideje dolazi manifestacija razmišljanja, no još nisam siguran kroz koji će se medij odigrati, hoće li se idejno sjeme realizirati u kratkom filmu, kazalištu ili možda čak i pisanoj riječi. Primarno se osjećam domicilno u kazalištu, ali ne nužno. Ne bi mi bilo strano da za nekoliko godina režiram film.

Postoji li dio posla koji ne voliš ili ti je naporan?

Čovjek sam koji baš nema neku disciplinu pripreme. Odlučio sam živjeti u Istri gdje mi nisu dostupni uvjeti u kojima mogu svakodnevno vježbati tako da imam problem s držanjem tijela u formi. Što sam stariji, sve mi je teže. Ali nije to samo problem uvjeta rada, već i tijela koje u mediju plesa ima ograničen rok trajanja. To mi je dosta mrsko i ponekad u šali kažem kako ne mogu vjerovati da u 2021. godini još nemamo „tableticu“ da nam zagrije tijelo. Još uvijek moramo vježbati… (smijeh.)

Neću lagati, ja ovo radim od šeste godine i moje tijelo je potrošeno. Taj dijalog s tijelom, koliko možeš, koliko smiješ, to zna biti izazovno.

Je li ti u kontekstu prihvaćanja okoline bilo teško odabrati ples kao poziv?

Dolazim iz obitelji koja je dala bezuvjetnu podršku svoj djeci, bez obzira na to čime su se odlučila baviti. Unutar moje obitelji postoji jedna umjetnička linija koja se iz nekih razloga ranije nije ostvarivala. U ono vrijeme je umjetnička nadarenost bila više stvar nekog hobija, nešto sporedno. No vidimo i kako danas stoji kultura u Hrvatskoj. Ono što je nekada bila šala svedena na komentar „A od čega ćeš ti živjeti?“, kasnije se pokazalo kao problem jer svi mi u polju kulture stvarno moramo jako, jako puno raditi i jako puno se davati u smislu širem od umjetničke kreacije.

Jeste li s obzirom na sve to dovoljno priznati?

Nije to nužno stvar priznanja. Mislim da su kultura i umjetnost jako bitne kako bi čovjek kroz život prolazio ispunjen i zadovoljan, educiran. Kad se kulturu pokušava svesti na kulturu zabave ili je se stavlja na margine, onda to smatram teško prihvatljivim. Ne zbog sebe, nego zato što smatram da smo naslijedili ogromno bogatstvo kulturne baštine, a ne mogu se ne pitati kakvo ćemo mi nasljeđe ostaviti generacijama koje dolaze.

Smatraš li se ipak privilegiranim što u ovakvom društvu možeš biti umjetnik?

Prije svega sam zahvalan što imam mogućnost baviti se tim pozivom. Ljudi se javljaju, publika komunicira, rad na neki način djeluje. Ja radim i istražujem u polju izvedbe koje me interesira, i to smatram privilegijom.

Moraju li predstave biti „višestruko kodirane“, slojevite da bi bile dobre?

Mene slojevitost zanima. Privlači me to da jednu ideju uspostavim na više mogućih razina, možda zbog moje interdisciplinarnosti, ali i zbog toga da u toj slojevitosti gledateljima ponudim slobodniji pristup za razumijevanje.

Dok sam živio u Berlinu i Torontu, borio sam se s nekim drugim stvarima. A u Svetvinčentu se borim s nečim drugim. Svako mjesto ima svoj korpus egzistencijalnih izazova. Čovjek je isti gdje god da je, pitanje je samo oko čega se treba boriti.

Koliko ti je u predstavama bitan humor?

Neki frendovi me čak zovu „klaunom“. Humor je nešto po čemu sam poznat u svom okruženju, ali možda nije na prvu vidljiv u mojim radovima. Malo lakše komuniciramo s tamnom stranom naše unutrašnjosti nego sa svjetlom. To je u umjetnosti tako. Humor tretiram jako suptilno, ali vidim kod sebe i mogućnost da to uzme zamah.

Kako si reagirao kad su te u Americi proglasili jednim od najboljih koreografa godine?

To je priznanje jednog časopisa, on je za taj broj tražio od poznatih umjetnika da  nominiraju druge umjetnike koji su „next best thing“. Bilo je impresivno naći se paralelno s velikim svjetskim imenima. To je priznanje koje, naravno, imponira, ali nužno zapravo ne mijenja ništa.

Imaš li plesačke uzore?

Imam kazalište, umjetnike i pisce koji me inspiriraju. Oni me na umjetničkoj razini gone da i dalje stvaram. Ponajprije mi je bitna suradnja s drugim umjetnicima, činjenica da ti ljudi uđu u proces stvaranja sa mnom i da zajedno dolazimo do cilja.

Možeš li prihvatiti da ne mora sve biti savršeno?

Nisam nikad bio opterećen time da radim savršenu predstavu čiji je cilj da zbog toga bude uspješna. „Savršeno“ je prilično žargonski pojam, nije jasno što označava. Zato se koncentriram na druge stvari, na to da u radu dođem do nekog rezultata koji je nov i koji propituje, do pomaka u konceptualnom i izvedbenom promišljanju. U tom smislu sam uvijek nalazio publiku, nekad širu, a nekad užu.

Jesi li uvijek bio drukčiji od drugih?

Ne znam jesam li drukčiji, ali neću lagati da su me kao dijete zanimale stvari koje nisu zanimale moju generaciju, da sam tražio autentičnost u društvenom kontekstu, zbog čega, moram priznati, nije bilo uvijek lako rasti.

To te ne opterećuje?

Ne, jer sam svjestan da odluka o „drugosti“ donosi kompleksnije uvjete života, rada i postojanja. Ne bavim se time. Ja volim ljude, volim raditi s ljudima, biti s ljudima. Jako sam društven, provodim puno vremena s obitelji, prijateljima, poznanicima. U tom kontekstu ima mnogo bitnijih stvari od činjenice jesam li drukčiji od drugih. Ako jesam, nadam se da mogu biti pozitivan primjer, ne samo u kazalištu, nego i općenito kao osoba.

U kritikama tvojih predstava često navode riječ „genij“.

I pojam „genij“ spada u istu kategoriju kao i „savršeno“, treba pažljivo s njim. Ne, ne mislim o sebi kao o geniju. Jer mi taj pojam ne otvara nikakve konkretne mogućnosti. Ponekad se provlači i riječ „čarobnjak“. I to mi je prilično apstraktno, ali mi jasnije označava relaciju prema gledatelju, jer čak i ako se bavim kazalištem, bavim se na način koji se gledatelju čini da je u pomaku od formalnih i očekivanih označitelja tog medija. Ono što je meni bitno jest činjenica da iza mog rada stoji jako puno ljudi imenom i prezimenom, da iza toga stoji mašinerija kreativnosti.

Vjera je česta preokupacija tvojih djela, koliko ti je bitno da publika to razumije?

Moja vjera je moj sastavni dio kao i mnoštvo drugih stvari. Ne izdvajam je svjesno kao tematsku jedinicu kojom se želim baviti. Ona je rezonanca mene kao osobe. O vjeri volim razgovarati s ljudima, ne nužno istomišljenicima, koji imaju iskustvo vjere. S aspekta kazališta mi je zanimljivo na koji način mogu provesti ideje koje me zanimaju kao osobu.

Mislim da su kultura i umjetnost jako bitne kako bi čovjek kroz život prolazio ispunjen i zadovoljan, educiran. Kad se kulturu pokušava svesti na kulturu zabave ili je se stavlja na margine, onda to smatram teško prihvatljivim. Ne zbog sebe, nego zato što smatram da smo naslijedili ogromno bogatstvo kulturne baštine, a ne mogu se ne pitati kakvo ćemo mi nasljeđe ostaviti generacijama koje dolaze.

Može li mala sredina kao što je Svetvinčenat sputavati u radu, osobito kad je usporedimo s drugim sredinama u kojima si radio?

Teško mi je na to odgovoriti, jer ja svugdje radim. Izabrao sam Svetvinčenat iz želje da živim u prostoru koji me ispunjava, daje mi mir, koji mi je svojevrsna baza. Upravo taj omjer rada vani i bivanja kod kuće, čini mi se zanimljiv. U Svetvinčentu još postoji dio dnevne životne rutine koji me privlači. Tu mislim na sitnice, od toga koga srećem, s kim se družim, do toga o čemu razgovaramo. Dok sam živio u Berlinu i Torontu, borio sam se s nekim drugim stvarima. A u Svetvinčentu se borim s nečim drugim. Svako mjesto ima svoj korpus egzistencijalnih izazova. Čovjek je isti gdje god da je, pitanje je samo oko čega se treba boriti.

Koje su to konkretno stvari?

Banalne, kao što su vrijeme, prehrana, činjenica da se svi poznajemo, mala sredina. Dok sam živio u Berlinu, družio sam se samo sa svojom generacijom. Nisam upoznao ničije roditelje, djedove, bake, a ovdje ipak imam širi pogled. U tom nekom malom mikrokozmosu imam uvid u puno šire stvari od onog što samo mene zanima. Manje se bavim sobom i to mi je drago, ali zna biti i teško jer nema prijatelja iz tog umjetničkog kruga. Ali ima drugih prijatelja.

Spomenuo si da tvoji životni ciklusi traju osam godina. Znači li to da je na pomolu neka nova životna faza, neka transformacija? Imaš li već ideju novog ciklusa?

Samo sam sagledavao, to nije ideja koju preferiram, ali moram priznati da su vrata širom otvorena za mnoge stvari. U vremenima u kojima živimo, taj ciklus bi slobodno mogao potrajati deset godina. Moja posljednja predstava „Sad Sam Matthäus“ ima neku snagu i  potentnost u svojoj monumentalnosti. Bilo mi je bitno u radu na toj predstavi da svoje radove i obiteljske priče i općenito neku životu arhivu, sjedinim u jednu predstavu. Ona mi je na jednoj osobnoj, ezoteričnoj razini, raščistila put za dalje

FOTO: JELENA JANKOVIĆ, DANKO STJEPANOVIĆ

(2.12.2021.)

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor

MATIJA FERLIN
Rođenje: 16. srpnja 1982., Pula
Zanimanje: koreograf, plesač i redatelj

Povezani članci

Danilo Šerbedžija

DANILO ŠERBEDŽIJA
Od malih nas nogu odgaja Amerika

Tihana Lazović

TIHANA LAZOVIĆ
Introvert sam po pitanju karijere

Dana Budisavljević

DANA BUDISAVLJEVIĆ
Obožavam pomicati granice

Zijah Sokolović

ZIJAH SOKOLOVIĆ
Zašto postojim kao Glumac?

KATEGORIJE

Olivera_Baljak_razgovori

GLUMA

alen-zunic-razgovori.hr

ARHITEKTURA

ivan-djikic-razgovori.hr

ZNANOST

masa-kolanovic-razgovori

KNJIŽEVNOST

lovro-artukovic-razgovorihr

UMJETNOST

Zvjezdan Ružić Razgovori HR

GLAZBA