MATIJA FERLIN

Je li bitno da se publika pokrene i da kod nje izazoveš svojevrsnu transformaciju?

Definitivno. Zahvalan sam tom kontekstu teatra u kojem imaš nečiju pažnju i nečiju želju, da u sat i pol mijenjaš i nudiš oblik neke nove i, nazovimo, apstraktne realnosti. Ta odgovornost nije mala. Taj susret s publikom, a riječ „susret“ na staroslavenskom znači „sreća“, za mene je primarni okidač u radu. Ide se za iskustvom, da se čovjeka dirne, da mu se ponude okidači za razmišljanje.

Kad te pitam o tvom umjetničkom radu, onda prije svega mislim na ples, iako si i koreograf i redatelj. Što te od toga najviše veseli?

Ono što me najviše veseli nije jedan medij. U radu me najviše privlači to što nakon ideje dolazi manifestacija razmišljanja, no još nisam siguran kroz koji će se medij odigrati, hoće li se idejno sjeme realizirati u kratkom filmu, kazalištu ili možda čak i pisanoj riječi. Primarno se osjećam domicilno u kazalištu, ali ne nužno. Ne bi mi bilo strano da za nekoliko godina režiram film.

Postoji li dio posla koji ne voliš ili ti je naporan?

Čovjek sam koji baš nema neku disciplinu pripreme. Odlučio sam živjeti u Istri gdje mi nisu dostupni uvjeti u kojima mogu svakodnevno vježbati tako da imam problem s držanjem tijela u formi. Što sam stariji, sve mi je teže. Ali nije to samo problem uvjeta rada, već i tijela koje u mediju plesa ima ograničen rok trajanja. To mi je dosta mrsko i ponekad u šali kažem kako ne mogu vjerovati da u 2021. godini još nemamo „tableticu“ da nam zagrije tijelo. Još uvijek moramo vježbati… (smijeh.)

Neću lagati, ja ovo radim od šeste godine i moje tijelo je potrošeno. Taj dijalog s tijelom, koliko možeš, koliko smiješ, to zna biti izazovno.

Je li ti u kontekstu prihvaćanja okoline bilo teško odabrati ples kao poziv?

Dolazim iz obitelji koja je dala bezuvjetnu podršku svoj djeci, bez obzira na to čime su se odlučila baviti. Unutar moje obitelji postoji jedna umjetnička linija koja se iz nekih razloga ranije nije ostvarivala. U ono vrijeme je umjetnička nadarenost bila više stvar nekog hobija, nešto sporedno. No vidimo i kako danas stoji kultura u Hrvatskoj. Ono što je nekada bila šala svedena na komentar „A od čega ćeš ti živjeti?“, kasnije se pokazalo kao problem jer svi mi u polju kulture stvarno moramo jako, jako puno raditi i jako puno se davati u smislu širem od umjetničke kreacije.

Jeste li s obzirom na sve to dovoljno priznati?

Nije to nužno stvar priznanja. Mislim da su kultura i umjetnost jako bitne kako bi čovjek kroz život prolazio ispunjen i zadovoljan, educiran. Kad se kulturu pokušava svesti na kulturu zabave ili je se stavlja na margine, onda to smatram teško prihvatljivim. Ne zbog sebe, nego zato što smatram da smo naslijedili ogromno bogatstvo kulturne baštine, a ne mogu se ne pitati kakvo ćemo mi nasljeđe ostaviti generacijama koje dolaze.

Smatraš li se ipak privilegiranim što u ovakvom društvu možeš biti umjetnik?

Prije svega sam zahvalan što imam mogućnost baviti se tim pozivom. Ljudi se javljaju, publika komunicira, rad na neki način djeluje. Ja radim i istražujem u polju izvedbe koje me interesira, i to smatram privilegijom.

Moraju li predstave biti „višestruko kodirane“, slojevite da bi bile dobre?

Mene slojevitost zanima. Privlači me to da jednu ideju uspostavim na više mogućih razina, možda zbog moje interdisciplinarnosti, ali i zbog toga da u toj slojevitosti gledateljima ponudim slobodniji pristup za razumijevanje.