VLATKO ŠTAMPAR
Nisam se nikad cenzurirao
RAZGOVARALA: ANA MUŠNJAK; FOTO: ARHIV VLATKA ŠTAMPARA
Arhitekt ste i stand up komičar. Ali Vi i slikate?
Da, slikam još od osnovne škole.
„Akademija“ nije dolazila u obzir?
Je, dolazila je, ali prvi izbor mi je zapravo bio dizajn na „Arhitektonskom fakultetu“. Nisam upao. Nedostajao mi je bod. Uspio sam upisati arhitekturu koja mi je bila drugi izbor. Profesor iz srednje škole savjetovao mi je da upišem nešto financijski isplativije od „Akademije“. Slikari su uvijek tužni s bocom vina i slomljenim kistom doma. Možda me pukne jednog dana pa upišem Likovnu akademiju.
I nakon svega ste sada stand up komičar. Koji je najteži trenutak u tih dva sata koliko show traje?
Početak je uvijek najteži. Kazališne predstave su nešto drugo. Ljudi gledaju glumce koji nisu zapravo oni. On glumi Hamleta, Romea, on je odmah u liku i kreće. Ja moram napraviti tu tranziciju. Ne mogu samo doći na scenu i odmah krenuti. Ja sam na sceni ja, moram napraviti neki uvod. Taj početak, dok je početna panika, dok se publika malo ne nasmije, taj dio je najgadniji.
Stvar koja danas najviše može zabezeknuti je da je netko dobar, iskren. Čudno nam bude kad je netko nešto dobro učinio. Vrtiš sto scenarija zašto je čovjek dobar i koje su mu skrivene namjere.
Koliko dugo traje proces osmišljavanja predstave?
Za posljednju predstavu „Zabezeknut“ neke sam fore isprobao prije dvije godine ili možda čak i više. To je isprobano kao dio nekog seta, nije bilo kompletirano. Prije nekoliko mjeseci sam krenuo s pripremama. Sam materijal uzme oko godinu i pol za sat i pol predstave. Zatim se to nekoliko mjeseci mora izglancati. Kao neka košara s voćem, imamo hrpu fora, ali onda treba vidjeti koja je OK, koju treba izbaciti, malo kivija, koju bananu…
U nastupima spominjete iskustva iz svog života. Jesu li ona autentična?
Tu i tamo se dogodi da uzmem neko iskustvo koje se dogodilo prijatelju, ali je lakše zbog priče isfurati da se dogodilo meni. No, velika većina tih priča je istinita i meni su se dogodile.
U showu „Zabezeknut“ dotičete se tema nad kojima se čovjek može zamisliti i preispitivati vlastite postupke. Imate li potrebu potaknuti publiku na neku promjenu?
Neki dijelovi su zaista tako svjesno osmišljeni. Imam još nekoliko stvari koje nisam ubacio u predstavu jer sam mislilo da su preteške, prečudne, ili je to moje overtinkanje i kompliciram stvari. Volio bih da se ljudi smiju, ali i da im ostane neka dublja misao u glavi. No nisu ljudi došli slušati predavanje o tome kako živjeti, nego su se došli smijati. Omjer bi trebao biti devedeset pet posto smijeha i pet posto ozbiljnih rezova koji ljude šokiraju. Mislim da se smiješni dio naglasi kad se ubaci malo depresije.
Kako je tekao Vaš put od arhitekta do komičara?
Uvijek mi je bilo super nasmijavati ljude. U osnovnoj školi sam pričao viceve, nasmijavao sam simpatije. To je jedino što sam imao. Nisam bio ni zgodan ni pametan. U srednjoj školi sam mogao satima pričati viceve. A zatim se na drugoj godini faksa 2007. godine otvorila mogućnost da nastupam s kolegom. Otvarala se neka udruga u Varaždinu. U to sam vrijeme gledao Robina Williamsa i ostale velikane. Mislio sam ako mogu oni, ajmo i mi probati nešto napisati. Stvarno je na tom prvom nastupu bilo super. Zapravo je bila katastrofa, ali za prvi nastup je bilo super. Došli su svi prijatelji s faksa. Za mjesec dana sam dogovorio drugi nastup. Mislio sam da je to, ja sam zvijezda, ja sam sad komičar. Drugi je nastup bio užasan, trajao je 50 minuta. Ljudi nisu slušali, derali su se, užas… To me prizemljilo. Tada sam napravio stanku od nekoliko mjeseci, shvatio sam da moram vježbati, da nisam toliko dobar. Čuo sam da postoje u Zagrebu „Open night večeri“ u klubu „Purgeraj“. I tako sam počeo živjeti za te večeri. Faks sam odrađivao, ali na pozornicu doći i nasmijati ljude bilo mi je super. Rekao sam si: „OK, bit ću arhitekt, tako mi je svejedno, ali uz to ću imati i svoj ispušni ventil.“
Mislim da se od svega može napraviti fora i da se ljudi smiju koliko god stvar bila osjetljiva. Treba pametno ući u materijal. Neke stvari bolje prođu u Rijeci, nego u Čakovcu. Nisam se nikad cenzurirao.
Dakle, nakon završenog fakulteta zaposlili ste se kao arhitekt?
Nakon faksa sam godinu dana radio na crno. Taman su bile legalizacije. Crtanje, mozak na pašu i super zarada. Nakon toga sam radio dvije godine u uredu. Genijalan mali ured, super šefica, suradnici, projekti. Idealan ured da shvatim da to nije za mene. Nisam imao koga okriviti za to što svako jutro osjećam tjeskobu. Šefica i svi ostali u uredu znali su za stand up, dolazili su na nastupe. Mogao sam gurati jedno i drugo, bili su dosta fleksibilni. Ali šefica je kužila sve i prije nego što sam dao otkaz.
Kako su reagirali Vaši najbliži?
Znali su već da sve ide prema tome. Svi osim bake su mi podrška. Baka je zapravo isto podrška, ali mora svako toliko spomenuti: „Kako možeš arhitekturu ostaviti? Mogao si bit gospon čovjek.“ Ali mislim da to ima veze s generacijskom razlikom. Pokazivao sam joj neke nastupe, zabavno joj je.
Roditelji su Vam podrška?
Da. Trebalo je vremena, ali kao i svi dobri roditelji podržavaju dijete kad vide da radi nešto što ga usrećuje. Normalno da je mama danas ponosna kad dođem doma i napunim dvoranu.
Jedna od tema u posljednjoj predstavi je laž kao dio naše svakodnevice?
Nije bila neka namjera. Lajt motiv cijelog showa je da zbog tehnologije svi muljaju i lažu. Stvar koja danas najviše može zabezeknuti je da je netko dobar, iskren. Čudno nam bude kad je netko nešto dobro učinio. Vrtiš sto scenarija zašto je čovjek dobar i koje su mu skrivene namjere. Čini mi se da sve više i više ljudi lažu i kenjaju. Laž je naporno pratiti. Sjećam se tog laganja u vezi ocjena. (smijeh)
I Vi se dodirujete neiscrpne teme muško-ženskih odnosa. Je li teško dati u tome nešto novo?
Mislim da je svaka tematika već negdje izvedena, ali to je varijanta. Super je i zabavna ako je fora moja jer nitko nema identično moje sjećanje. Ako to mogu povući iz svog sjećanja i uspijem ljudima pokazati kako sam se osjećao, tada je to unikatna i friška dobra fora. To su stvari s kojima se ljudi mogu poistovjetiti. Ali, mora biti zapakirano na malo drukčiji način. No, zapravo smo u životu svi imali slične probleme. Ljudi se smiju komičaru, smiju se forama, ali njemu. To je stvar kod stand upa koja je najbolja i prokleta. Ne možeš lagati. Sat i pol sam gore na pozornici. Najlakše je biti autentičan.
Mislite li da muškarci danas gube muževnost kao što spominjete u svojoj predstavi?
Apsolutno. Mislim da ćemo za sto do dvjesto godina svi biti isti. Mislim da ćemo na aplikaciji vidjeti jesmo li muško ili žensko. Sve su manje razlike. Moj deda je bio muško i frajer, ali ne znam je li to zato što je dio te generacije ili zato što je sa sela. Činjenica je da su ljudi sve pekmezastiji, svi smo doma na mobitelima.
Možda nam je predobro?
Istina je. Postoji ona izreka: „Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena.“
Koji su Vam uzori?
Robin Williams mi je jedan od najboljih. S vremenom sam pohvatao nekoliko komičara koji su mi dragi. Puno ih je. Ako vidim neku foru kod tih komičara koju sam i sam spremio, moram je maknuti. Ako je netko prepozna, mislit će da sam ukrao foru, a onda će misliti da sam ukrao sve fore. Ako nešto mrzim na ovom svijetu, to je plagiranje i krađa. Kod komičara su mi super sitnice. Kod Williamsa mi je odlična brzina. On je znao uzeti neku foru od drugog pa je prepraviti, ali davao je 100 posto energije. Kod nekog drugoga mi je super brutalna iskrenost i pričanje o stvarima o kojima se ja još ne usuđujem.
Smeta li Vas politička korektnost? Toga u stand upu nema ili?
Mislim da se od svega može napraviti fora i da se ljudi smiju koliko god stvar bila osjetljiva. Treba pametno ući u materijal. Neke stvari bolje prođu u Rijeci nego u Čakovcu. Nisam se nikad cenzurirao.
Ugrožava li politička korektnost slobodu i je li ponekad licemjerna?
U prošlom nastupu sam spomenuo da je netko peder pa su mi to neki zamjerili. Ali ja to govorim od osnovne škole i ne mislim da je to nešto loše. Nikad nisam govorio pripadnik populacije gay orijentacije. Ljudi su sve osjetljiviji. Super je što stand up nije na internetu gdje to eksplodira. Svi imaju mišljenje, svi su jako osjetljivi i svi su borci za prava.
Biste li se mogli našaliti sa Židovima, u smislu nekih stereotipa?
Da, ako je fora dobra, napravljena iz nekog kreativnog ugla. Mogu se napraviti fore na stereotipe i predrasude bez problema, da su nosati i škrti. Ali, to je već petsto puta napravljeno, mora biti malo drukčije zapakirano. Svašta se može, ali mora biti dobro osmišljeno. Nema smisla govoriti pola sata o pedofiliji. Nekima je problematična i fora da Hitler nije nikad došao loše volje na posao. Nije to fora da je Hitler super, nego je on simbol zla. To je bio najbolji primjer loše osobe. On je sinonim za zlo, ali netko je osjetljiv.
Puno nastupate u regiji, ne samo u Hrvatskoj. Postoje stereotipi da Hrvati nemaju smisla za humor, za razliku od Srba. Kakvo je Vaše iskustvo?
Istina je. Mislim da su Srbi slobodniji i otvoreniji i da imaju manje cenzure. U Srbiji je stand up scena mlađa od Hrvatske, a već su na televiziji, imaju kvizove, latenight. Mislim da ljudi u Hrvatskoj imaju smisla za humor. Ne vidim razlike u nastupima između Hrvatske i Srbije, u Sloveniji su malo osjetljiviji. Najmanje smo se poklopili u Bosni. Tu je najveća razlika u mentalitetu. Stvarno sam se trudio i dao sam sve od sebe, ali to je pola od onoga kako inače ta priča može proći. Mimoišli smo se u stilu, ne poklapamo se.
Kod Vas nema političkih tema. Je li to zato što Vas ne zanimaju ili nemate osjećaj za politiku?
Nula (smijeh) i jedno i drugo. Uvijek sam razmišljao kako će me politika početi zanimati kad budem odrastao, ali to se nije dogodilo. Osjećam da me političari sve više živciraju. I to je sve.
(15.7.2021.)
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.Lorem ipsum dolor sit amet consectetur adipiscing elit dolor
John Doe Tweet
VLATKO ŠTAMPAR
Rođenje: 22. ožujka 1987., Čakovec
Zanimanje: komičar, arhitekt
Povezani članci
TARIK FILIPOVIĆ
Konačno sam pustio pisca iz sebe
OLIVERA BALJAK
Čistim svoj život od nepotrebnih stvari
DARIA LORENCI FLATZ
Humor produbljuje život
ZORAN PREDIN
Umjesto diplome, napravio sam bend
KATEGORIJE
GLUMA
ARHITEKTURA
ZNANOST
KNJIŽEVNOST
UMJETNOST
GLAZBA